Što prvo pišete - naslov ili post? Moj se izgubio u prijevodu (i vinu)

Postala sam jedna od onih koja ne stigne plakati.
"Ne sad, sada ideš na neko sranje gdje će te svi proučavati."
"Ne sad, sudeći po brkovima, ženu u Mirovinskom ne zanima ništa, najmanje ti."
"Ne sad, u Pošti si i neće te pustiti preko reda ako počneš plakati."
I onda se sitnice prerastu u sranja, a sranja me ozbiljno rastuže.
Jedina stvar koju mrzim više od toga kada si ne mogu pomoći je situacija kada ne mogu pomoći nekome drugome.
I onda mi se plače. A možda je i od hormona. Čim pređeš 25-tu, hormoni popizde. Ili postaneš dovoljno zrela da te boli kurac. Vjerojatno ovo drugo.
Ali, život je lijep, pa i na ovaj usran dan!
Volim kada se cijeli dan osjećam usrano, toliko usrano da nisam u stanju otići na cugu i izjadati se, nego ostanem sama doma, sipam si vino, zapalim svijeće i razbijem vazu s ružama iz vrta (a ruže su bile tu da me oraspolože). I onda dođem ovdje, pa mi izmamite osmijeh na lice..
Lijepo je kada ti neznanci nesvjesno poprave dan. Nadam se da ste svjesni toga. Ovdje nema 'lajkova', a komentari su često suvišni (ili samo ne mogu naći prave riječi u tom trenutku), pa odem iz nečje oaze, a da se nisam ni zahvalila za vodu kojom sam se poslužila.
I upravo to ste mi ponekad - voda.
I hvala vam na tome. :)

Oznake: hvala