Anonimno ljubavno pismo

U Osijeku se pojavilo ljubavno pismo, zataknuto za ogradu kapelice Kamenitog križa. Lagala bih kada bih rekla da mi se oči nisu napunile suzama.
U prvi tren pomislih "kakva tužna životna priča!", ali ne..
Koliko samo ljudi vodi tužan i isprazan život, bez strasti, čežnje i zadovoljstva, bez trenutaka koji su uopće vrijedni pamćenja.. Koliko se ljudi šepuri kroz život, a da ih nikad ni ne okrzne ljubav ni nalik ovoj!
Svaki ožiljak i svaka suza ove žene vrijedni su trenutaka koje je provela s njime.
Pismo vam prenosim u cijelosti:

„U Osijeku na dan 25. siječnja 2016. godine (40 godina od našeg prvog susreta i 25 godina otkad si nestao bez traga)

Dragi štioče (dragi moj prijatelju), ne prođe ni dan, a da ne pomislim na te. Ali, kako godine prolaze, tako mi sjećanja polako blijede. Zbog toga sam se odlučila napisati ti ovo pismo i zabilježiti sve lijepe stvari koje smo proživjeli zajedno. Znam da sam pomalo budalasta, jer ovo nikada nećeš pročitati; ali uvijek si volio dobre priče.

One od kojih djetinje oči zacakle uz razbuktanu vatru zimi i koje pozorno slušaš i upijaš svaku izrečenu riječ.

Sada i ja imam jednu za tebe, doduše, ne onakvu na kakve si se navikao.

Ovdje nema čudnovatih bića i odvažnih junaka, zlih vještica i zatočenih kraljevni. Ovdje ima samo tebe i mene, lijepih trenutaka i mladenačkih snova koji me još uvijek ponekad drže budnom noću.

Ne mogu vjerovati da te sada više nema i mislim da to nikada u potpunosti neću prihvatiti. Svaki puta kada prođem pokraj našeg mjesta, osjetim žalac neizdrživog bola i nostalgije. Besmislice, vjerojatno bi mi rekao i utisnuo moje lice u svoja njedra, tepajući mi i obećavajući kako će sve biti u najboljem redu. Lagao si! Kao i onda kada su horde navalile na Osijek i kada smo iz skloništa gledali kako tenk gnječi onog malog fiću. Bio si tako hrabar i ulijevao mi spokoj u tim teškim vremenima. Toliko hrabar da te ni moje suze nisu mogle natjerati da ostaneš uz mene. Uvijek si mislio da ti je sudbina odredila nešto više osim jednostavne radosti što osjećaju dvoje zaljubljenih ljudi.

A bio si tako mlad i to si nikada neću oprostiti, što nisam bila upornija, što nisam bila jača, što su tvoje ruke imale potrebu zaštititi me, makar po cijenu vlastitog života. Žao mi je što nikada nisi imao priliku vidjeti kako se sve završilo. I kako taj isti fićo sada gazi tog tenka na mjestu gdje je niknuo gorostasni Eurodom. Vjerujem da će on biti nadolazećim generacijama ono što je nama bio Radnjak.

Da, mnogo se toga promijenilo u međuvremenu; a ja, kao da sam izgubljena u vremenu i prostoru. Vjerojatno bi mi se sada smijao, kao što uvijek jesi, onako grohotom da uzbuniš sve susjede, kada bih bila, kako si znao govoriti, „simpatična zbunjola“ (koju čovjek jednostavno ne može ne voljeti).

Nažalost, koliko god se trudila zadržati ga u pamćenju i taj smijeh lagano jenja. Ponekad se pitam, je li onaj koji mi navire iz prošlosti uistinu tvoj? Priznajem, ostarjela sam, možda me danas više ne bi niti prepoznao. Sada mi lice više nije nalik onoj djevojci koju si poznavao. Sada ga šaraju godine koje su ostavile traga na njemu. Htjela bih, ako postoji Raj, u kojem ne sumnjam da jesi, da me se sjećaš upravo onakvom kakva sam nekada bila.

Danas vodim sasvim drugi život, ponekad se ni ne prepoznajem i osjećam se toliko nezadovoljnom da bi me trebao biti sram. Ali dio mog života nasilno je istrgnut i to ništa ne može promijeniti. Naviru mi suze i sada bi vjerojatno ponovno uskliknuo besmislice!, kao onog dana kada smo se upoznali. Pronašao si me kako žučno plačem izgrebenih koljena ispred naše stare kapelice na križanju Vukovarske (ceste) i Trpimirove ulice (pardon – ti je se sjećaš kao Klajnove ceste). Obrisao si mi suze svojim rukavom i pružio mi ruku bez da smo izmijenili i jedne riječi, osim besmislice!. A kada sam se napokon smirila, ispričao si mi priču o mladom postolaru i njegovoj djevi zbog koje je isti upravo na tom mjestu izgubio život. Imam ju potrebu ponovno zabilježiti, jer ne želim da isklizne niti jedan detalj.

Mislim da si mi je ispričao ovako: nekada davno, živio je mladi postolarev sin. Za oca je često obavljao poslove u gradu stoga nije bila rijetkost da zaluta i među gradsku gospodu. Ondje je jednoga dana upoznao mladu i nesretnu djevojku kojoj je imao zadatak dostaviti novi par cipelica. Tada još nije znao da je to zadnji dan njegovog života, ali mislim da ga tada nije ni bilo briga. Nastojao je iznjedriti smiješak na njezinom licu koji se pretvorio u strastven zagrljaj.

Do kasno u noć, njih su dvoje ljubovali u samoći jer kada srce zaigra svoj fatalni ples, vrijeme se uopće ne čini tako važnim.

Kao i nas dvoje, da smo znali koliko je malo vremena ostalo, možda smo ga mogli iskoristiti dvostruko bolje. Ali kažu da je ljubav slijepa, naročito kada ti se u srce usadi lice mile osobe i kada ono kuca samo zbog nje.

No, vratimo se našoj priči. U neko je gluho doba noći mladi postolarev sin uspio odvojiti svoje usne od njenih i sretan što je doživio ljubavni ushit, zaputio se svojoj kući. Ali kao i u našem slučaju sudbina je odlučila drugačije. U to su vrijeme starim Osijekom harali razbojnici i tati, stoga se nitko nije po noći smio kretati po gradu, na što je naš junak u potpunosti zaboravio. Usud ga je kleti doveo pravo u ruke žandara koji ga zamijeniše s nekim tatom koji je iste te noći orobio nekog nesretnog trgovca Tukarca. Žandari nasrnuše na njega kao bijesni vukovi i stadu ga ispitivati gdje li se on u te kasne sate šulja. Mladi je postolar bio jednako častan kao i ti i ne željevši naštetiti svojoj gospi, tvrdoglavo je držao istinu samo za sebe. Njegova je upornost razbjesnila tamošnje vlasti i gradski oci narediše njegovo trenutno pogubljenje.

Ponekad mislim da je mjesto gdje smo se sreli nesretno, jer upravo se ondje dogodilo i postolarevo pogubljenje. I dok je kročio hrabro k svojoj zloj kobi, želio je samo po posljednji puta ugledati njezino lice. Priča se da je tog jutra ta ista djeva došla gledati smaknuće. Strah joj se uvukao u kosti kao i meni kada sam te gledala kako odlaziš. I njoj i meni nedostajalo je podosta hrabrosti jer strah je tako čudna stvar. Kao i ja i ona ga je gledala kako odlazi u sigurnu smrt, ne prihvaćajući stvarnost čak i kada je vidjela da njezin ljubljeni ispušta svoj posljednji dah. Hrabrost je nastupila kada je bilo kasno jer on je završio mrtav, a ona sama. I grizodušje je uništilo čast kada je istupila pred gradske oce i priznala im istinu. Nažalost, neke se slomljene stvari poput srca nikada ne mogu popraviti. Ali je zato shrvani otac uz blagoslov pokolebane vlasti uzdigao visoki križ na mjesto gdje su presudili njegovom nesretnom sinu.

Oduvijek sam bila, kao što i znaš, radoznale naravi, stoga me je tvoja priča ponukala da kopam još i dublje. Mislim da sam se tada i zaljubila u tebe, a bila sam samo dijete. Priznajem, zadivio si me svojom pričom i toliko sam ti se htjela odužiti. Možda je to za tebe bio nesebičan čin da razvedriš uplakanu djevojčicu, ali za mene je to bilo puno više od toga. Usjekao si mi naš slučajni susret duboko u sjećanje i još istog dana odlučila sam da ću te ponovno sresti. Samo ovoga puta ću ja biti ta koja će biti spremna ispričati tebi priču.

Danima sam dosađivala djedu da mi priča o starom Osijeku, o Tvrđavcima, o Tukarcima, o Repanima i Majurcima i kao mačka koja se vrti oko vruće kaše, navodila sam ga da mi priča o našem mjestu. Iako sam se grozila ružnih priča koje su mi često ulazile u snove i vraćale me u stvarnost uznemirenu i preplašenu, strpljivo sam ih slušala zbog tebe i za tebe. Čak i kada bi baka znala kuditi djeda jer je smatrala da to nisu priče za malene djevojčice, znala sam se ušuljati u djedovu radnu sobu i potajice ga tražiti da ih nastavi pričati dalje.

Sjećam se dana kada sam te, napokon, ponovno srela kao da je bilo jučer. Bila sam u Gradu bajki, onom čudesnom mjestu u koje se ulazilo kroz dvorište Radnjaka, a ti si sjedio ondje i kao da si čekao mene ispred „magične spilje“ lijepih uspomena. I sjećam se kako ti je u očima zaiskrilo dok sam ti pričala priče iz djedove škrinjice tajni. Tada sam se osjećala tako važnom jer si me pozorno slušao od početka do kraja.

O nesretnim Romima koji su ondje izgubili svoje živote. I nesretnoj im braći koja su na to mjesto hodočastila svake godine na Spasovo. I onom čudesnom susretu mog djeda i uplakane stare Romkinje koju je slučajno zatekao ondje kako nariče i plače. Tada mu je ispričala tu priču, ali i mnoge druge. Priče o bezimenim grobnim humcima i ostalom zaboravljenom svatu čija je imena vrijeme odnijelo u zaborav. I o tome kako su ti isti humci poravnati dok se gradila željeznička pruga.

Ali ostalo je sjećanje, rekla mu je stara Romkinja, koje će živjeti u srcima onih koji ih znaju dokle god ih posljednji potomak ne zaboravi. Zbog toga sam se odlučila držati ovo sjećanje na životu sve dok ne izdahnem. Jer dokle god pronalaziš mjesto u mojim mislima, uspomena na tebe održat će se na životu.

Kasnije si znao maštariti i izmišljati priče o Husejinu Gradašćeviću, Zmaju od Bosne, koji je ondje držao svoje vojne vježbe. Ali, i o nesretnoj Adeli Desaty, dok si pokušavao otkriti tko je bio njezin ubojica. Posebice te je oduševila priča o skupštini kotara koji su se okupili upravo kod našeg križa, da bi poslali izaslanstvo Franji Josipu I u Beč i kada je Osijek postao slobodnim kraljevskim gradom.

Zadivila me tvoja opčaranost slobodom i kao da sam trebala znati da će te ta ljubav gurnuti preko ruba. Obećala sam samoj sebi kako neću biti previše patetična, ali kao što vidiš, ne uspijeva mi. No, možeš li mi zamjeriti? Kao što ti ja nikada nisam zamjerila neprilike u koje si me uvaljivao kada smo se znali kriomice ušetati u Radnjak i promatrati vesele plesnjake. Znam da je tebi to bilo iznimno dosadno jer si mi nerijetko znao zaspati u krilu, dok sam ih ja gledala i maštala kako ću jednoga dana tamo plesati s tobom. Trpio si to zbog mene i zbog toga sam te samo još više voljela, znajući da su ti draži nestašluci i avanture i da činiš ove posebne stvari samo meni za ljubav. Bila sam toliko tužna kada su ga sravnili sa zemljom. Kada su moje nade postale puke sanje. I znao si koliko mi je stalo da se one obistine. Zbog toga si me često vodio ondje gdje smo satima znali sjediti i planirati naše zajedničke živote.

A godine su prolazile i na to su mjesto došli neki novi klinci. Hladni beton našeg Radnjaka koji nam je nebrojeno puta pružao zaklon od ljetnih vrućina, sada je postala Rupa. Još uvijek mi je smiješan taj naziv, ali kada malo bolje razmislim, to zapravo i jest bila rupa. Ožiljak koji je ostao na mjestu naše mladosti. Ali bila je to posebna rupa jer tamo si me doista prvi puta odveo na ples. I koliko smo samo uživali ondje i drugovali i veselili se.

To je mjesto na kojem si me po prvi puta poljubio.

Ali tada je došao rat. Ona žestoka neman koja je gutala sva sjećanja i radost koju smo osjećali. Te si godine zakoračio u 23. ljeto svog kratkog života i kao da sam znala što nam slijedi dok sam se stiskala uz tebe u onom mračnom skloništu. Jednog dana si mi došao odjeven u uniformu i ošišan na kratko. Sam pogled na tog nepoznatog muškarca koji je do jučer bio golobradi dječak me je shrvao. Tada si mi rekao da se nemam što brinuti, da ćeš se vratiti i prije nego što primijetim da te nema. Budalo!, ne postoji trenutak u kojem ne bih primijetila da te nema. I dok sam te gledala kako odlaziš, borila sam se protiv misli kako je to kraj. Nažalost, on to zaista i jest bio.

Nikada neću dozvoliti da u svoj život sijem mržnju jer mržnja je ono što čovjeka čini čudovištem. Ti si bio onaj hrabar čovjek s kojim sam se naučila voljeti. I možda je to moja poruka za kraj, da je važno samo voljeti.

Namjeravam ostaviti ovo pismo ondje gdje smo se prvi puta vidjeli. Na onom istom mjestu gdje si ti bio dječak, a ja djevojčica. I dok sam ja postala žena i majka, ti ćeš zauvijek ostati dječak. Onaj vedri, nasmiješeni dječak koji me očarao na prvi pogled. Sjećaš li se kako si prije svog odlaska, otišao ostaviti poruku kod Zavjetne kapelice i rekao mi, da se jednom, kada sve završi, vratim po nju.

Do danas je nisam otvorila. Ali ću zato sada ja otići ostaviti poruku tebi i svima onima koji će je možda pročitati. Neka znaju da je ljubav jedna i da čvrsto zagrle onog bliskog sebi jer nikada ne znaš kada će tome doći kraj…
Sa štovanjem (i ljubavlju) se bilježim, K. V.“