Glasovi ispod površine

Dok je nepoznati polugoli mladić utrljavao vruću čokoladu mojim snježno bijelim tijelom prepustila sam se sanjarenju lebdeći negdje između neba i zemlje, a tamo nije bilo ni Autora, ni Tomeka, ni Daniele, a kamoli Ilirke i opasnosti!
Bila sam samo ja, Sve, ona koja odlučuje i koja zadaje krajnje udarce, a onda me iznenada nešto snažno probolo u potiljku, izgubila sam dah i zavrtjelo mi se... zadnje što sam čula je
'' Gospođice, jeste dobro ?!''

Daniela se već bila opustila u novonastaloj situaciji i upravljala je Tomekom i Autorom kao da ih zna oduvijek. Čini se da to dečkima ni najmanje nije smetalo, dapače počeli su se smijuljiti.
U trenutku pomislim da su strusili žesticu koja se nalazila u uredu koju je gazda Sandro čuvao za svečane prigode. Jer, zar ne, kako drugačije, he-he!, objasniti da su se Tomek i Autor crvenjeli u licu i sasvim nježno pridržavali Danielinu nogu?!
No, Daniela je pritom iskoristila njihovu nepažnju i u naš osjetljiv potiljak zarila nokte svom snagom, da bi me dozvala u pomoć!

Ilirka se približavala munjevitom brzinom. Zasigurno je razmišljala o tome kako neće dopustiti da se išta ispriječi pred njenim ciljem. Uvjeravala je samu sebe da je Tomek njen, ali
intuicija joj je sad već jasno govorila da se tu ozbiljno upetljala neka ženska.
- Riješit ću ja to! - kaže u glas stegnuvši rukama čvrsto volan, zatim se nasmiješi samoj sebi u retrovizor pomislivši ah, mačji kašalj, muška slabost, i nagazi po gasu!

Ono čega Ilirka još nije bila svjesna je bilo upravo to da je zavoljela Tomeka, i da je tu nešto mnogo više od eventualnog povrijeđenog ega, djelomice se probudila njena ženstvena strana u njoj i tjerala je da se bori, kako, s čime - još nije znala?! Jedan dio njenog tijela postane ranjiv... da to nije duša... ona to još ne zapaža zarobljena naletima misli.

U beauty centru mladić uplašeno odjuri po pomoć, a na trenutak onesviještena Sve, telepatijom prodre natrag u Danielino tijelo, koje poprimi nadljudsku snagu.

Autor i Tomek odjednom osjete kako im kroz dlanove ulijeće dosad nepoznata energija pred kojom su bili nemoćni. Daniela ih pogleda sada već očima u kojima se vidio odraz njih dvije.

Ono što nitko nije znao: još njih pet hihoću i promatraju cjelokupnu scenu, pripravne za neočekivan upad u Danielin sustav.

Izlazeći iz gradskog središta Ilirka je nailazila na rubno područje koje ni najmanje nije obilovalo povijesnim imenima. Ulice su dobijale imena po nekim starim agrarnim – nimalo agramerskim! – toponimima ili pak po nedavnim velikim događajima i ljudima. Ilirka je pak dobila nadimak po staropovijesnom pokretu kao da je rođena u vrijeme Ljudevita Gaja. Rođena je, međutim, u Savskom gaju, preko Save, u sjeni Velesajma. Opterećena nebodersko-soliterskom pustoši u kojoj je odrastavala uhvatila se u srednjoj školi povijesti. I već tada, tako reći u dokoljenkama, briljirala je u poznavanju povijesti, posebice hrvatske. Dečki iz razreda nabacili su joj nadimak Ilirka. Do danas je se taj nadimak drži kao krpelj iako je ona poslije srednje otišla na studij fizike i sada je u svjetskim razmjerima stručnjak za akustiku.

Ilirka je bila od onih žena za koje ništa drugo ne postoji osim struke i napredovanja u struci. U trenucima slabosti – ovo se mora uzeti vrlo uvjetno! – priznala bi Tomeku da duboko vjeruje da će za desetak godina dobiti Nobela. Ilirka zna kako se dolazi do cilja! Kad je poslije magisterija shvatila da je za njen znanstveni uspon presudan subatomist Tomeković bila su dovoljna nepuna tri mjeseca da ga odvede pred oltar. Već je tada, naime, imala ideju o akustičkoj arheologiji. Krenula je od geologije koja se itekako služi proučavanjem kretanja zvuka kroz slojeve zemlje, ali to je nije zanimalo. Bila je uvjerena da u svakom čvrstom predmetu postoji zapis akustičkih valova i da ih se s nešto dovitljivosti i koristeći suvremene tehnološke mogućnosti može isčitavati. Ljudi su je smatrali zanesenjakom, prilično čaknutim, ali samo unutar posla od kojeg je živjela. U svakodnevnom životu bila je više nego obična građanski lijepo odgojena gospođa.

Osim toga nije na sav glas obznanila da vjeruje da će doći do tragova zvučnih zapisa na rimskim građevinama i imati egzaktne podatke o izgovoru latinskog jezika. Smatrala je da će to biti kruna njenog dugogodišnjeg rada i da će kod primanja Nobelove nagrade u Švedskoj akademiji održati svoj govor na izvornom latinskom jeziku.

Pičila je već pokraj Rakitja. Začas će stići do Sandrove tvornice Tendea u Svetoj Nedjelji. Nikad ranije tu nije bila ali uz GPS uređaje i sve što novo doba nudi Ilirka se kretala svuda kao da je u vlastitom stanu. Njeno čulo za orijentaciju je zbog bavljenja fenomenima zvuka bilo natprosječno dobro razvijeno. Ona nikad i nigdje nije mogla zalutati.

Autor ovu činjenicu saznaje upravo sada pa otpada mogućnost da on i njegovi junaci dobiju na vremenu dok bi Ilirka u ovo gluho doba noći izgubljeno lutala usnulom periferijom. Autor mora djelovati munjevito, da ne kažem sposobnostima čarobnjaka. Nekako će morati sebe i svoje junake izvući iz pozicije u kojoj Danieline noge toliko snažno dominiraju kao da se njima stiže ravno u Stockholm.

Dok su se Tomek i autor držali za Danielinu nogu, razmišljala sam kako da je izvučem iz ove situacije. Moram joj pomoći! Kako joj ne bih pomogla ja, njena najdublja nit, njeno drugo ja!? Iz razmišljanja odjednom me prenuo čudan osjećaj; jedan od mojih senzora za nevolje počeo je nesmetano poskakivati unutar našeg bića!

Osjećaj kojeg prati blaženi nalet energije i svojevrsna nadmoć da vidim ono što Tomek i sada već vidno izmorena Daniela nisu mogli primijetiti, a to je da se približava opasnost u ženskom obliku.

Istog trena poželjela sam reći Danieli da se pomakne, da učini nešto, no ona me samo tvrdoglavo pogledala i rekla: - Pih!, da ne bi možda sad ja popustila, pa da me ovo dvoje pobijede? Što biti mora bit će, uostalom kad se pojavi nova opasnost ovo će me dvoje morati pustiti, a ja ću u tom trenutku upotrijebiti njihovu nepažnju i zbrisati! Imaš li pametnije rješenje?

No, dobro, morala sam priznati da je ipak mudrija nego što sam mislila; čemu bi dopustila, Tomeku i autoru, njihovu pobjedu nad nama... i onda njihovo dosadno muško hvalisanje?
Ovaj put ću joj popustiti! Uostalom, a čemu bih se ja trebala zabrinjavati, bolje mi je da odem na jedan fini tretman lica! Da, tako je i tako će biti?!

Od ove fiktivne stvarnosti, nastat će mi prve bore.

Ovdje su se svi previše opustili i spleli oko Danieline noge i što bih onda ja trebala brinuti? Neka ovaj cirkus započne!

Adio svima, snalazite se bez mene!

Na drugom dijelu grada, u svevremenskoj zgradi Hrvatskog narodnog kazališta, sa scene se lelujala Wagnerova plima zvukova. Publika je bila probrana. Na Wagnera se nije išlo iz tajkunskih potreba da se bude viđen u elitnom društvu; čak ni snobovi nisu bili skloni slikanju na tim dugim epskim ocean-operama. Ipak je to bila previsoka cijena za ljude koji sa složenijim glazbenim izričajem nisu imali nikakvih dodira.

Dama u tamnoplavom kompletu, srednjih godina, zanimljivog lica, mnogima ovdje znana po nadimku Ilirka, zanijeto se predavala Izoldinim emocijama. Ali ne bez svojstvene joj sklonosti raščlanjivanju. – Kako je onaj propali umjetnik Adolf Hitler u ovoj glazbi mogao osjetiti njemačkog nadčovjeka!? Kako!? Ovo je ljudska drama, ovo je bitka za prava ljudskog srca a ne za širenje njemačkih granica!

Koju sekundu kasnije Ilirka se neprimjetno osmjehnula: - Ako je već trebao neki nadsustav mogao je prepoznati nadženu! Izolda bi doista mogla biti nadžena!

I taman kad se oglasio Tristan dama u tamnoplavom kompletu pažnju skrene sa scene na svoju podlakticu. Ugrađeni čip jasno je davao znakove uzbune.

- Kako sad to? – čudila se Ilirka. – Tomek se već satima ne miče iz Sandrove tvornice hrane, signal je cijelo vrijeme bio niskog intenziteta, a sad je odjednom dvostruko pojačan!? I traje!

Vrhunski stručnjak za akustičke pojave i zakonitosti Ilirka je dala izraditi čip koji je otkrivao lociranost promatrane osobe (ili predmeta) a kod neposrednog kontakta promatrane osobe s drugom živom osobom signal se pojačavao. Znala je istog časa do Tomek nije sam. Štoviše da je u neposrednom dodiru s nekom drugom osobom. Da dodir traje i da još nije prestao.

Bila je zbunjena. Poslije dugo vremena nije znala što da misli. Što se događa s njenim suprugom Tomekom?

Ugradila je čip u muža ne da bi ga provjeravala što radi nego jednostavno da bi znala gdje se trenutno nalazi. Uvijek je bila spremna da mu priskoči u pomoć. Ako bi signal dolazio iz nekog ranije neutanačenog mjesta odmah bi ga nazvala da čuje što je posrijedi.

I sada je bila u nezahvalnoj situaciji da se diže i izlazi iz kazališta usred katarzičnih dionica i ometa zanijetoj publici praćenje zbivanja na pozornici. Htjela je još koji trenutak pričekati kad li se signal dodatno pojačao. Bilo je jasno da je u neposrednom dodiru i treća osoba. – Što rade tri osobe dodirujući se tjelesno u to doba noći i to negdje na periferiji grada?

Izoldin dramatični pjev brisao je Ilirki pomisao da bi njen Tomek mogao biti u nekoj tajanstvenoj figuri grupnog seksa. No ni sumnja u signalizaciju nije više mogla trajati: signal je jasno davao podatke da se radi o dodiru dvije muške i jedne ženske osobe.

U ovom trenutku svi su osim Daniele u teško rješivim prilikama. Autor koji bi trebao sve znati nije siguran što mu je najpametnije činiti. Zna da neće imati snage da zaustavi Ilirku koja samo što se nije ustala i krenula prema izlazu iz HNK. Zna da će se uskoro pojaviti pred vratima prostorije u kojoj se on i Tomek grčevito drže za Danielinu nogu. Zna da Tomeku, ovako beznadno zaljubljenom, ništa djelotvornog ne može reći. Tomeku zacijelo ništa ne bi značilo kad bi mu sada objavio da će ženica Ilirka širom otvoriti vrata i zateći ga u teško objašnjivoj odanosti prelijepoj ženskoj nozi koja nije Ilirkina već neke njoj nepoznate žene Daniele.

U virtualnoj stvarnosti sve je kao u real lifeu, u real lifeu sve je kao u fiktivi umjetnosti. Autor je znao da povlačiti granice nije na njemu. - Nisam ja političar! – odjekivalo je u praznini njegovog uma. – Neću se uzbuđivati oko budućih događaja. Što se i ja ne bih držao za trenutno najsigurniju točku u cijeloj ovoj zbrci... Danielina noga ionako ničim nije zamjenjiva.

Maria Callas - Habanera (Carmen/Bizet)



Vješto sljubljenih misli, Tomek i autor se pokušavaju nadmetati sa Danielama.
Više se ne raspoznaje granica između autorovog i Tomekovog mozga.
Postavlja se pitanje da li je iza toga svega samo urota podvojene ličnosti, ili je samo poigravanje u pitanju?
Kod Daniele je to jasno, Daniela je vrlo odlučna kod svojih postupaka, ona želi, da bi imala, ona traži da bi pronašla, ona mora, da se ne bi kasnije pitala.
Tomek se očito krivo postavio prema Danieli, ona ne pita za dopuštenje smije li flertovati s drugim muškarcima, ni da li će sutra na večeru okružena sedmoricom, njoj je to sasvim urođena potreba.
A kako li se tu samo vješto postavlja pitanje prave iskonske ljubavi, ajme nije više ovo vrijeme Romea i Juliet. Autor se nije dovoljno tresnuo o glavu, i razbudio se, to je ljubav iz romana, ovo nije roman, naglašavam ovo nije roman, ovo je realan život jedne knjige i njenih autora. Tu nema mačeva, prinčeva na bijelom konju, niti djeva.
A hoće li, ili ne Danielino srce pripasti i lupati u ritmu bubnjeva, ili će sve svršiti ko u Carmen, to ovisi o mnogo faktora s kojima bi autor trebao biti upoznat?!
Recimo njena hirovitost, pa neurotičnost.
Postavlja se pitanje hoće li Tomek moći podnijeti Danielinu slobodnu volju, ili će je krotiti?
Ako će se ponašati prema Danieli kao prema ždrjebici, bojim se da će to otići u sasvim krivom smjeru. To ga uvjeravam baš ja originalna Daniela, kao da ja to već nisam odavno pokušala s njom. Ona je moćnija i od mene. Njena je borbenost čini se čisto isijavanje uranove energetske mase. To bliješti na sve strane. Ključ je doduše kod mene, ali ni sama ga još nisam pronašla. Često zaboravljam po svim tim umnim ladicama, što je u kojoj spremljeno , pa i Tomekovo ludo srce. A da li sam tu negdje zametnula i autorovo, to samo ona druga Daniela zna, no bojim se da ona neće ni guknuti. Sada smo čini se u klinču od riječi.
Samo se čvrsto držite za Danielu, i ne popuštajte, ako svratiš pogled na tren, gotovi ste oboje, stoga ovo će biti dugo i silovito nadigravanje.

Gledao sam Tomeka prepoznajući u njemu snagu koju mu je bez imalo okolišanja donijela zaljubljenost. Djelovao je rekli bi naši stari baš onako stameno. Kao Nikola Šubić Zrinski kad vadi mač iz toka i ne dira ga smrtna opasnost i ostale tričarije. Čovjek je postao junak i za njega sada vrijede drukčija pravila. Više se i ne sjeća što su prepreke! Krenuo je u prostranstva bez granica. Stao je sudbini za vrat. Svijet je pod njegovim nogama.

Nažalost, junaci su bića na baterije. Ako su duže odspojeni od svoje velike ljubavi ostaju bez energije. Baterije treba puniti bar sekundu prije nego se do kraja potroše.

Bilo mi je jasno da Tomek neće biti junačina ako svako malo ne dobije bar perolaki, leteći poljubac od Daniele. Bit će mu dovoljno da mu prst stavi na njegovu preosjetljivu usnu i osjećat će se kao da se spojio s hidrocentralom na Niagari. Začas će prštati snagom najvećeg vodopada.

Tomek se pobjednički osmjehivao. Nije ni slutio da bez punjača baterija može ostati već danas. Ne znam smijem li mu reći istinu. Njegov punjač, to jest punjačica, upravo mi je bila javila da s Tomekom nema više cicili-micili, nema više dvagi, mavi Tomekiliću moj, nema više pusa za laku noć, nema više mislim na tebe, nema više cmak – gotovo je sa svim zaljubljivostima i mekoćama dodira.

Sada kad je postao junak Daniela jednostavno traži da se junak bori. Nema čitanja antologije ljubavne poezije, nema više sretnih završetaka s kočijama koje nestaju u zalasku sunca. Romeo i Julija ne žive više ni u herc romanima! Nove generacije više i ne znaju koje su muke raspinjale Tristana i što je rašpalo Izoldu! Ima li još među živima ikoga tko je pročitao dopisivanje između Abelarda i Heloise!? Nisu to dvoje pili žuju niti bili u diskaču – po čemu bi onda mogli biti zanimljivi!?

Tomek nije ni slutio da njegova potencijalna Julija Izolda Heloisa, čvrstonoga Daniela, ne namjerava junačini dopuštati da se posvećuje njegovanju filigranskih proćućenja i sličnih tankoćutnih balavljenja. Prošla su ta vremena. Utakmica počinje, nema driblanja na sitno, igra se ravno na gol, piči se šut takve snage da bi lopta mogla preletjeti preko Save: ili ćeš biti brži od metka ili će metak tebe dostići i ukloniti!

Pričam o Tomeku, a istina je negdje između. Ne samo o Tomeku – Daniela radi o glavi i meni, autoru. Dobro sam se zajebao! Lik me nadišao pa ne znam tko kime može vladati. Možda Daniela samo priča ovako s visoka, možda se samo pravi veliki gazda. Bila lik ili je iz života dok je u odnosu s Tomekom borba oko dominacije će sigurno biti stalno prisutna. Zajebao sam se što Danieli nisam oduzeo gen borbenosti. Nažalost, takav sam. Ne volim kuhinjske krpe a onda kad moj lik krene nezajažljivo u osvajanje tajni i nepoznatih zemalja, e, onda se počinjem čuditi i lupati po glavi. Što mi je to trebalo, gotovo da cmizdrim. Zar nisam mogao stvoriti lik - pitam se - koji bi preo toplo kao maca, a bio odan kao pas.

Junačina Tomek odlučnošću pit bulla držao se i dalje za Danielinu nogu. Zgrabio sam drugu nogu i stvarne i izmaštane Daniele i podigao pogled prema Svevišnjem: - Pomozi – molećivo sam šaptao – izvuci nas iz klinča.

Veliki sudac nježno pomakne i položi Danielene dlanove na naše slabašne noge. Stavio ih je tako da je svaki imao svoj komplet njenih prstića na svojoj boljoj polovici libida.

Autor kao autor, pola čovjek, pola nadčovjek, pola ameba, pola maratonac! Više ne znam ni brojiti. Ni do pet ne znam brojiti! Kome drugome nego svom liku da se obratim!

Trčao sam u onu vražju kancelariju gdje su bili oceani u kojima su plovili Daniela i Tomeković i drao se iz petnih žila:

- Tomek! Tomi! Doktore! Daj nas prebroji! Daj vidi koliko nas zapravo ima?

Moram onima koji prate sve to što se zbiva oko mene i u nama reći da sam Tomekovića na brzinu, iz osobnih interesa, izvukao iz klinč planetskog dvostanja kad je držeći se za Danielinu čvrstu nogu padao u prilično nepoznatu stvarnost. Hitno sam ga vratio u ured u kojem je sve bilo i počelo.

- Kaj se dereš!? – čudio se Tomek. – Valjda do tri još uvijek znaš brojiti. Tu je na prvom mjestu Daniela, pa smo nas dvojica, svejedno kojim redom. Ajde, dobro, ti si drugi, ja treći. I je l` to vrijedi dernjave od koje ti mogu glasnice ozbiljno stradati?

Jadni znanstvenik ipak ne kuži što je literatura. Uplašio sam se za njega. Ovakvog kakvog sam stvorio Daniela će vrtjeti oko malog prsta, a on ovakav bespomoćan i priznajem ograničen nikad neće znati gdje se zapravo nalazi. Njegov prijatelj sustručnjak ali i poeta bio bi mnogo jači suparnik Danieli. Sada je kasno da molekularnog biologa Molyja zazivam u priču. Imam likove takve kakve sam stvorio i nema mi druge nego se zajedno s njima nositi.

Bit će teško.

Daniela očito nije jedna osoba. Nešto od toga priznala je i malo prije u svom neobičnom komentaru.

Nisam odmah razabrao je li i mene uvukla u paralelizam koji krene i odjednom se raspline. Začas se nađeš na cesti koja nema nastavka. Iznad provalije umjesto mosta sagrađen je sobičak veličine Svemira. Nigdje ni vrata ni prozora. Ući ne možeš. Možeš samo izaći. Kako da izađeš kad i nisi unutra!?

- Što u mene gledaš kao tele u šarena vrata!? – trijeznio me Tomek.

- Tražim pomoć, čovječe. Stručnu pomoć! Zar nisi primijetio da se neki dan pojavila još jedna Daniela, a da je danas bila još s jednom, već trećom Danielom!? Zar tebi u tome nema ništa čudnoga?

Sada je on gledao u šarena vrata.

- Nemam pojma o čemu pričaš. Nemoj da pomislim da si ljubomoran. Ja volim Danielu bez obzira što radila i koliko me lomila. Ja sam, čovječe, gotov. A ti mi pričaš o nekakvim drugim Danielama. Hej, shvati, za mene postoji i uvijek će postojati samo jedna Daniela!

Da, još jedna moja pogreška. Tomeka sam tako zamislio da padne na prvu loptu, da odmah bude zarobljen, da od ljubavi jednostavno oslijepi. Njemu se sviđa kad pati. On više i ne može bez patnje. Znao mi je, dok sam ga stvarao, govoriti: - Daj, samo me muči, što više me izmuči. Svaka bol koju mi Daniela nanese meni je eliksir života. Ne suspreži nas! Pusti neka patim do krajnje granice! Što do krajnje, pusti da patim bezgranično. Od toga ću biti najživlji mrtvac u svjetskoj literaturi...

Eto, vlastiti lik me još i vrijeđa! Iako, možda si ja umišljam da sve znam. Možda je on doista svjestan da smješten u virtualu i nije bez Daniele ništa drugo do li mrtvac. Možda moj lik doista želi postati pravi živi čovjek pa se uhvatio Daniele kao utopljenik za slamku.