Glasovi ispod površine

Želim svima sretnu neoliberalnu 2014,

siromašnima da umiru čvrsto stojeći na nogama,
bogatima da još uspješnije proizvode sve vrste siromaštva!

Tako ćemo brže stići do cilja.
Oni naivniji neka vjeruju da će to biti već s prvim koracima Nove 2015.
Samo zbog njih neću vam odmah čestitati i 2015.


Uvijek vaša Lijepa Naša

Gledam je ovako iscrpljenu, s boli u srcu reći ću da mi se čini da je na kraju snaga, a ipak u njenim se trošnim obraščićima nazire nešto kao vedrina i optimizam. Vrtio sam se oko nje, gleduckao je s lijeva i desna, pomalo i s pozicije centra i nisam mogao da je ne pitam:




- Lijepa naša, ovo tmurno vrijeme kao da te ne baca u očaj, čak ni u tjeskobu. Je li moguće da se u tebi budi mladenački zanos!?

Čulo se nešto škripanja, nešto usisno-ispušnih klipnih akrobacija, gotovo da se promeškoljila i najzad je rekla:

- Nemoj misliti da sudim samo na osnovu osjećanja i po svome jadnom stanju. U onoj gajbi preko puteljka živi neki nagluhi Hrvatonja i cijeli dan pušta radio navinut do maksimale. Sve čujem, od ranog jutra do kasnih sati, sve vijesti, komentare, procjene, tablice, statistike. I što sam mogla. Pasti u mrak koji nas čeka ili naći neku slamku. Uhvatila sam se vjere.

Skoro da se osmjehnula. Vidjela je da ju nisam baš shvatio.

- Vjere!? – pitam s nevjericom. - Vjere u što?

- Vjere u čudo. Kao i svaki pravi vjernik ne pitam se kako i odakle da se pojavi čudo, jednostavno vjerujem. Vjerujem u čudo!

- Hm... dobro, u koje, kakvo čudo? Što će to čudo učiniti?

Ventili kao da su tog trena podmazani, Lijepa naša kao da se vratila sa servisa.

- Čudo koje će drage moje sugrađane vratiti na posao. Svi će pošteno raditi, zaboraviti što je ovrha i smrzavanje u rupi bez struje, klinci će sretni u školu kao da idu na izlet u Brazil, fakultete će upisivati svi koji su žedni znanja, u bolnicama neće biti čekanja do nigdarjeva, ministri će davati otkaze čim prouzroče makar i jednog nezaposlenog...

Pričala je nezaustavljivo i dalje ali meni nije bilo druge nego da i ja onako zbunjen otrčim na servis pa da mi poštelaju ventile, naliju maslinovog ulja u zahrđale zglobove a moj spremnik pokrpaju da mi ne iscuri ono malo preostale energije. I neću se buniti ako kapnu i koju kap vjere u čudo. Jedino sumnjam da će me servisirati kad nemam ni lipe u džepu.

Dugo je već otkako je izborila taj prestižni naslov i ne mogu reći da je iz godine u godinu sve ljepša. Neke bore naziru joj se pokraj očiju, kosa joj nije djevojački vilovita, obuća joj nije po zadnjoj modi, nema ni onaj snažni miris mladosti koji ruši stabla.



Njena vječnost trajat će i u zagrobnom životu. Ona će preživjeti svakoga od nas sadašnjih, svakoga od nas budućih. Dolazit će nam na groblja, plakati nad našom nevinošću, pjevat će tihim nježnim glasom. Nitko je neće čuti osim nas njenih nekoliko milijuna zaljubljenih.

Iako smo je izdali, netko više netko manje, ostat ćemo joj vjerni čak kad ne bude ni naših kostiju. Mi milijuni hranit ćemo se njenom ljepotom i njenom ljubavi prema svakome od nas. Nikome neće priznati da je nesretna. Nikome neće reći da joj srce puca od boli za svim onim bogatstvima što smo ih nemilice razbacivali. Njeno vukovarsko srce udarat će u jednako snažnome ritmu kakav je imala kad je bila izabrana za Miss Lijepe naše.

Puklo je tamo gdje je najtanje. Iako nisam baš neki znalac loptologije rekao bih da do nedavne pobune u Brazilu svjetsko nogometno prvenstvo nikad nije izazvalo demonstracije koje su pokazale na što se baca novac dok studentarija nema ni za prijevoz do fakultetskih trgovina znanjem. Golemi zupčanik svjetske trgovine svim i svačim, a najviše ljudskim vrijednostima, zasut je ne šačicom nego vrećama pijeska u svoje zupce.



Dobro naoružana vojska podignuta je da paralizira demonstrantsku energiju jer je dio policije već prešao na stranu revoltirane mladeži a po svemu sudeći nije to udarac na prvu loptu nego se ozbiljno ljulja sustav kriterija koji je do sada očaravao ljudska bića. I bogati i siromašni jednako pobožno klečali su pred sjajem Sv. Lopte.

Siromašni su progledali. Sv. Lopta je samo veliki biznis koji iz njihovih džepova izvlači i posljednji pesos i prebacuje ga u nabavku ulja kojim se podmazuju profiterski zupčanici. I ne samo posljednji pesos nego i posljednja kap krvi. Milijuni mladića decenijima pogibaju na zelenim tratinama nogometnih igrališta ne bi li se uspeli do vrha na kojem se primaju astronomske sume ako ste s Loptom uspostavili dovoljno komercijalnu intimnu vezu. Krug je tako zatvoren. Za žrtve nitko ne pita. Možda se samo razočarani roditelji tuku po glavi zbog uništenih potomaka.

U Brazilu svijest je izbila pred pendreke, suzavce i gumene metke. Zasada! Svjetsko prvenstvo sljedeće godine ništa neće zaustaviti. Jedino kad bi demonstranti imali čime kupiti nekoliko milijuna Sv. Lopti i njima zasuti aerodromske piste i ceste koje vode do Marakane i druga nogometna igrališta u nekoliko brazilskih gradova.

Sumnjam da će im financijski priskočiti donacijom brazilska predsjednica Dilma Rousseff ako državne represijske snage ne iskorijene sve što miriše na revoluciju.