Glasovi ispod površine

Gledam je ovako iscrpljenu, s boli u srcu reći ću da mi se čini da je na kraju snaga, a ipak u njenim se trošnim obraščićima nazire nešto kao vedrina i optimizam. Vrtio sam se oko nje, gleduckao je s lijeva i desna, pomalo i s pozicije centra i nisam mogao da je ne pitam:




- Lijepa naša, ovo tmurno vrijeme kao da te ne baca u očaj, čak ni u tjeskobu. Je li moguće da se u tebi budi mladenački zanos!?

Čulo se nešto škripanja, nešto usisno-ispušnih klipnih akrobacija, gotovo da se promeškoljila i najzad je rekla:

- Nemoj misliti da sudim samo na osnovu osjećanja i po svome jadnom stanju. U onoj gajbi preko puteljka živi neki nagluhi Hrvatonja i cijeli dan pušta radio navinut do maksimale. Sve čujem, od ranog jutra do kasnih sati, sve vijesti, komentare, procjene, tablice, statistike. I što sam mogla. Pasti u mrak koji nas čeka ili naći neku slamku. Uhvatila sam se vjere.

Skoro da se osmjehnula. Vidjela je da ju nisam baš shvatio.

- Vjere!? – pitam s nevjericom. - Vjere u što?

- Vjere u čudo. Kao i svaki pravi vjernik ne pitam se kako i odakle da se pojavi čudo, jednostavno vjerujem. Vjerujem u čudo!

- Hm... dobro, u koje, kakvo čudo? Što će to čudo učiniti?

Ventili kao da su tog trena podmazani, Lijepa naša kao da se vratila sa servisa.

- Čudo koje će drage moje sugrađane vratiti na posao. Svi će pošteno raditi, zaboraviti što je ovrha i smrzavanje u rupi bez struje, klinci će sretni u školu kao da idu na izlet u Brazil, fakultete će upisivati svi koji su žedni znanja, u bolnicama neće biti čekanja do nigdarjeva, ministri će davati otkaze čim prouzroče makar i jednog nezaposlenog...

Pričala je nezaustavljivo i dalje ali meni nije bilo druge nego da i ja onako zbunjen otrčim na servis pa da mi poštelaju ventile, naliju maslinovog ulja u zahrđale zglobove a moj spremnik pokrpaju da mi ne iscuri ono malo preostale energije. I neću se buniti ako kapnu i koju kap vjere u čudo. Jedino sumnjam da će me servisirati kad nemam ni lipe u džepu.