Glasovi ispod površine

Gledam je ovako iscrpljenu, s boli u srcu reći ću da mi se čini da je na kraju snaga, a ipak u njenim se trošnim obraščićima nazire nešto kao vedrina i optimizam. Vrtio sam se oko nje, gleduckao je s lijeva i desna, pomalo i s pozicije centra i nisam mogao da je ne pitam:




- Lijepa naša, ovo tmurno vrijeme kao da te ne baca u očaj, čak ni u tjeskobu. Je li moguće da se u tebi budi mladenački zanos!?

Čulo se nešto škripanja, nešto usisno-ispušnih klipnih akrobacija, gotovo da se promeškoljila i najzad je rekla:

- Nemoj misliti da sudim samo na osnovu osjećanja i po svome jadnom stanju. U onoj gajbi preko puteljka živi neki nagluhi Hrvatonja i cijeli dan pušta radio navinut do maksimale. Sve čujem, od ranog jutra do kasnih sati, sve vijesti, komentare, procjene, tablice, statistike. I što sam mogla. Pasti u mrak koji nas čeka ili naći neku slamku. Uhvatila sam se vjere.

Skoro da se osmjehnula. Vidjela je da ju nisam baš shvatio.

- Vjere!? – pitam s nevjericom. - Vjere u što?

- Vjere u čudo. Kao i svaki pravi vjernik ne pitam se kako i odakle da se pojavi čudo, jednostavno vjerujem. Vjerujem u čudo!

- Hm... dobro, u koje, kakvo čudo? Što će to čudo učiniti?

Ventili kao da su tog trena podmazani, Lijepa naša kao da se vratila sa servisa.

- Čudo koje će drage moje sugrađane vratiti na posao. Svi će pošteno raditi, zaboraviti što je ovrha i smrzavanje u rupi bez struje, klinci će sretni u školu kao da idu na izlet u Brazil, fakultete će upisivati svi koji su žedni znanja, u bolnicama neće biti čekanja do nigdarjeva, ministri će davati otkaze čim prouzroče makar i jednog nezaposlenog...

Pričala je nezaustavljivo i dalje ali meni nije bilo druge nego da i ja onako zbunjen otrčim na servis pa da mi poštelaju ventile, naliju maslinovog ulja u zahrđale zglobove a moj spremnik pokrpaju da mi ne iscuri ono malo preostale energije. I neću se buniti ako kapnu i koju kap vjere u čudo. Jedino sumnjam da će me servisirati kad nemam ni lipe u džepu.

Dugo je već otkako je izborila taj prestižni naslov i ne mogu reći da je iz godine u godinu sve ljepša. Neke bore naziru joj se pokraj očiju, kosa joj nije djevojački vilovita, obuća joj nije po zadnjoj modi, nema ni onaj snažni miris mladosti koji ruši stabla.



Njena vječnost trajat će i u zagrobnom životu. Ona će preživjeti svakoga od nas sadašnjih, svakoga od nas budućih. Dolazit će nam na groblja, plakati nad našom nevinošću, pjevat će tihim nježnim glasom. Nitko je neće čuti osim nas njenih nekoliko milijuna zaljubljenih.

Iako smo je izdali, netko više netko manje, ostat ćemo joj vjerni čak kad ne bude ni naših kostiju. Mi milijuni hranit ćemo se njenom ljepotom i njenom ljubavi prema svakome od nas. Nikome neće priznati da je nesretna. Nikome neće reći da joj srce puca od boli za svim onim bogatstvima što smo ih nemilice razbacivali. Njeno vukovarsko srce udarat će u jednako snažnome ritmu kakav je imala kad je bila izabrana za Miss Lijepe naše.