Autor kao autor, pola čovjek, pola nadčovjek, pola ameba, pola maratonac! Više ne znam ni brojiti. Ni do pet ne znam brojiti! Kome drugome nego svom liku da se obratim!
Trčao sam u onu vražju kancelariju gdje su bili oceani u kojima su plovili Daniela i Tomeković i drao se iz petnih žila:
- Tomek! Tomi! Doktore! Daj nas prebroji! Daj vidi koliko nas zapravo ima?
Moram onima koji prate sve to što se zbiva oko mene i u nama reći da sam Tomekovića na brzinu, iz osobnih interesa, izvukao iz klinč planetskog dvostanja kad je držeći se za Danielinu čvrstu nogu padao u prilično nepoznatu stvarnost. Hitno sam ga vratio u ured u kojem je sve bilo i počelo.
- Kaj se dereš!? – čudio se Tomek. – Valjda do tri još uvijek znaš brojiti. Tu je na prvom mjestu Daniela, pa smo nas dvojica, svejedno kojim redom. Ajde, dobro, ti si drugi, ja treći. I je l` to vrijedi dernjave od koje ti mogu glasnice ozbiljno stradati?
Jadni znanstvenik ipak ne kuži što je literatura. Uplašio sam se za njega. Ovakvog kakvog sam stvorio Daniela će vrtjeti oko malog prsta, a on ovakav bespomoćan i priznajem ograničen nikad neće znati gdje se zapravo nalazi. Njegov prijatelj sustručnjak ali i poeta bio bi mnogo jači suparnik Danieli. Sada je kasno da molekularnog biologa Molyja zazivam u priču. Imam likove takve kakve sam stvorio i nema mi druge nego se zajedno s njima nositi.
Bit će teško.
Daniela očito nije jedna osoba. Nešto od toga priznala je i malo prije u svom neobičnom komentaru.
Nisam odmah razabrao je li i mene uvukla u paralelizam koji krene i odjednom se raspline. Začas se nađeš na cesti koja nema nastavka. Iznad provalije umjesto mosta sagrađen je sobičak veličine Svemira. Nigdje ni vrata ni prozora. Ući ne možeš. Možeš samo izaći. Kako da izađeš kad i nisi unutra!?
- Što u mene gledaš kao tele u šarena vrata!? – trijeznio me Tomek.
- Tražim pomoć, čovječe. Stručnu pomoć! Zar nisi primijetio da se neki dan pojavila još jedna Daniela, a da je danas bila još s jednom, već trećom Danielom!? Zar tebi u tome nema ništa čudnoga?
Sada je on gledao u šarena vrata.
- Nemam pojma o čemu pričaš. Nemoj da pomislim da si ljubomoran. Ja volim Danielu bez obzira što radila i koliko me lomila. Ja sam, čovječe, gotov. A ti mi pričaš o nekakvim drugim Danielama. Hej, shvati, za mene postoji i uvijek će postojati samo jedna Daniela!
Da, još jedna moja pogreška. Tomeka sam tako zamislio da padne na prvu loptu, da odmah bude zarobljen, da od ljubavi jednostavno oslijepi. Njemu se sviđa kad pati. On više i ne može bez patnje. Znao mi je, dok sam ga stvarao, govoriti: - Daj, samo me muči, što više me izmuči. Svaka bol koju mi Daniela nanese meni je eliksir života. Ne suspreži nas! Pusti neka patim do krajnje granice! Što do krajnje, pusti da patim bezgranično. Od toga ću biti najživlji mrtvac u svjetskoj literaturi...
Eto, vlastiti lik me još i vrijeđa! Iako, možda si ja umišljam da sve znam. Možda je on doista svjestan da smješten u virtualu i nije bez Daniele ništa drugo do li mrtvac. Možda moj lik doista želi postati pravi živi čovjek pa se uhvatio Daniele kao utopljenik za slamku.
Post je objavljen 03.10.2007. u 00:59 sati.