Izlazeći iz gradskog središta Ilirka je nailazila na rubno područje koje ni najmanje nije obilovalo povijesnim imenima. Ulice su dobijale imena po nekim starim agrarnim – nimalo agramerskim! – toponimima ili pak po nedavnim velikim događajima i ljudima. Ilirka je pak dobila nadimak po staropovijesnom pokretu kao da je rođena u vrijeme Ljudevita Gaja. Rođena je, međutim, u Savskom gaju, preko Save, u sjeni Velesajma. Opterećena nebodersko-soliterskom pustoši u kojoj je odrastavala uhvatila se u srednjoj školi povijesti. I već tada, tako reći u dokoljenkama, briljirala je u poznavanju povijesti, posebice hrvatske. Dečki iz razreda nabacili su joj nadimak Ilirka. Do danas je se taj nadimak drži kao krpelj iako je ona poslije srednje otišla na studij fizike i sada je u svjetskim razmjerima stručnjak za akustiku.
Ilirka je bila od onih žena za koje ništa drugo ne postoji osim struke i napredovanja u struci. U trenucima slabosti – ovo se mora uzeti vrlo uvjetno! – priznala bi Tomeku da duboko vjeruje da će za desetak godina dobiti Nobela. Ilirka zna kako se dolazi do cilja! Kad je poslije magisterija shvatila da je za njen znanstveni uspon presudan subatomist Tomeković bila su dovoljna nepuna tri mjeseca da ga odvede pred oltar. Već je tada, naime, imala ideju o akustičkoj arheologiji. Krenula je od geologije koja se itekako služi proučavanjem kretanja zvuka kroz slojeve zemlje, ali to je nije zanimalo. Bila je uvjerena da u svakom čvrstom predmetu postoji zapis akustičkih valova i da ih se s nešto dovitljivosti i koristeći suvremene tehnološke mogućnosti može isčitavati. Ljudi su je smatrali zanesenjakom, prilično čaknutim, ali samo unutar posla od kojeg je živjela. U svakodnevnom životu bila je više nego obična građanski lijepo odgojena gospođa.
Osim toga nije na sav glas obznanila da vjeruje da će doći do tragova zvučnih zapisa na rimskim građevinama i imati egzaktne podatke o izgovoru latinskog jezika. Smatrala je da će to biti kruna njenog dugogodišnjeg rada i da će kod primanja Nobelove nagrade u Švedskoj akademiji održati svoj govor na izvornom latinskom jeziku.
Pičila je već pokraj Rakitja. Začas će stići do Sandrove tvornice Tendea u Svetoj Nedjelji. Nikad ranije tu nije bila ali uz GPS uređaje i sve što novo doba nudi Ilirka se kretala svuda kao da je u vlastitom stanu. Njeno čulo za orijentaciju je zbog bavljenja fenomenima zvuka bilo natprosječno dobro razvijeno. Ona nikad i nigdje nije mogla zalutati.
Autor ovu činjenicu saznaje upravo sada pa otpada mogućnost da on i njegovi junaci dobiju na vremenu dok bi Ilirka u ovo gluho doba noći izgubljeno lutala usnulom periferijom. Autor mora djelovati munjevito, da ne kažem sposobnostima čarobnjaka. Nekako će morati sebe i svoje junake izvući iz pozicije u kojoj Danieline noge toliko snažno dominiraju kao da se njima stiže ravno u Stockholm.
Post je objavljen 26.10.2007. u 13:40 sati.