Glasovi ispod površine

Gledao sam Tomeka prepoznajući u njemu snagu koju mu je bez imalo okolišanja donijela zaljubljenost. Djelovao je rekli bi naši stari baš onako stameno. Kao Nikola Šubić Zrinski kad vadi mač iz toka i ne dira ga smrtna opasnost i ostale tričarije. Čovjek je postao junak i za njega sada vrijede drukčija pravila. Više se i ne sjeća što su prepreke! Krenuo je u prostranstva bez granica. Stao je sudbini za vrat. Svijet je pod njegovim nogama.

Nažalost, junaci su bića na baterije. Ako su duže odspojeni od svoje velike ljubavi ostaju bez energije. Baterije treba puniti bar sekundu prije nego se do kraja potroše.

Bilo mi je jasno da Tomek neće biti junačina ako svako malo ne dobije bar perolaki, leteći poljubac od Daniele. Bit će mu dovoljno da mu prst stavi na njegovu preosjetljivu usnu i osjećat će se kao da se spojio s hidrocentralom na Niagari. Začas će prštati snagom najvećeg vodopada.

Tomek se pobjednički osmjehivao. Nije ni slutio da bez punjača baterija može ostati već danas. Ne znam smijem li mu reći istinu. Njegov punjač, to jest punjačica, upravo mi je bila javila da s Tomekom nema više cicili-micili, nema više dvagi, mavi Tomekiliću moj, nema više pusa za laku noć, nema više mislim na tebe, nema više cmak – gotovo je sa svim zaljubljivostima i mekoćama dodira.

Sada kad je postao junak Daniela jednostavno traži da se junak bori. Nema čitanja antologije ljubavne poezije, nema više sretnih završetaka s kočijama koje nestaju u zalasku sunca. Romeo i Julija ne žive više ni u herc romanima! Nove generacije više i ne znaju koje su muke raspinjale Tristana i što je rašpalo Izoldu! Ima li još među živima ikoga tko je pročitao dopisivanje između Abelarda i Heloise!? Nisu to dvoje pili žuju niti bili u diskaču – po čemu bi onda mogli biti zanimljivi!?

Tomek nije ni slutio da njegova potencijalna Julija Izolda Heloisa, čvrstonoga Daniela, ne namjerava junačini dopuštati da se posvećuje njegovanju filigranskih proćućenja i sličnih tankoćutnih balavljenja. Prošla su ta vremena. Utakmica počinje, nema driblanja na sitno, igra se ravno na gol, piči se šut takve snage da bi lopta mogla preletjeti preko Save: ili ćeš biti brži od metka ili će metak tebe dostići i ukloniti!

Pričam o Tomeku, a istina je negdje između. Ne samo o Tomeku – Daniela radi o glavi i meni, autoru. Dobro sam se zajebao! Lik me nadišao pa ne znam tko kime može vladati. Možda Daniela samo priča ovako s visoka, možda se samo pravi veliki gazda. Bila lik ili je iz života dok je u odnosu s Tomekom borba oko dominacije će sigurno biti stalno prisutna. Zajebao sam se što Danieli nisam oduzeo gen borbenosti. Nažalost, takav sam. Ne volim kuhinjske krpe a onda kad moj lik krene nezajažljivo u osvajanje tajni i nepoznatih zemalja, e, onda se počinjem čuditi i lupati po glavi. Što mi je to trebalo, gotovo da cmizdrim. Zar nisam mogao stvoriti lik - pitam se - koji bi preo toplo kao maca, a bio odan kao pas.

Junačina Tomek odlučnošću pit bulla držao se i dalje za Danielinu nogu. Zgrabio sam drugu nogu i stvarne i izmaštane Daniele i podigao pogled prema Svevišnjem: - Pomozi – molećivo sam šaptao – izvuci nas iz klinča.

Veliki sudac nježno pomakne i položi Danielene dlanove na naše slabašne noge. Stavio ih je tako da je svaki imao svoj komplet njenih prstića na svojoj boljoj polovici libida.