Glasovi ispod površine

Od trenutka kada je Ilirka uletjela kao uragan u prostoriju, i kada je ugledala nestašnu Danielu kako uživa u pažnji muškaraca koji su je obuhvatili za njene predivne noge, Danieli nije silazio osmijeh s lica.

Bio je to jedan od onih osmijeha koji nadmoćno vise u zraku. Ispunjavaju zapravo cijelu prostoriju. Nema čovjeka koji ga ne bi primijetio!

Ustala je kao da je čvrst stisak muških ruku uopće ne dotiče, niti da su je ikad te grbolike ruke doticale, protresla je prašinu sa suknje, vrckavo prišla Ilirki, naglo je zagrlila i nestašno joj šapnula u uho: - Stara moja, od kad se nismo vidjele nisi se ni najmanje promijenila! - te ju je neukusno uštinula za lijevi guz!

Ilirka se na to zgrozila prizivajući u sjećanje dan kada joj je Daniela priredila životni event od kojeg joj se eto i sada podizao njen inače savršeno normalan tlak koji varira samo u trenucima kada pomisli na tu totalno nesvakidašnju djevojku.

Idućeg trenutka Daniela je naredila: - Što vas dvojica samo buljite, dajte ženi jednu rakijicu?!

Njih dvojica su i dalje nemoćno gledali i doimali se kao dva napuštena i bespomoćna bića. Daniela je shvatila da oni neće ništa učiniti pa je otvorila raskošni šefovski bife s razno raznim biranim pićima, jedva pronašla rakiju, natočila čašice, te je jednu tutnula u ruke sada već blijedoj Ilirki koja nije mogla pronaći niti jednu jedinu riječ. Otvorenih i nijemih usta činilo se da čeka koje li će čudo ovoga trena izvesti njena slavna učenica.

- Naiskap! - doviknula je Daniela.

Nakon sat vremena, autor primjećuje da se u njegovoj priči nešto čudno događa: Ilirka i Daniela su kao lonac i poklopac, ne možeš ih pratiti, niti ustanoviti koja je od njih nadmoćna.

- To nije normalno! - uhvativši se za glavu zastenje autor!

Nemoćni Tomek slegnuo je ramenima i dalje zadivljeno buljeći u Danielu; činilo se da je upravo izgubio svu radnu memoriju vlastitog mozga... samo je Daniela planetarno skakutala njegovim umnim pašnjacima.

Kako su se Ilirka i Daniela već opustile u novonastaloj situaciji, započela se priča. Autor je ovaj put znao da će morati pričekati na svoj red. Sada će Daniela nametnuti svoju priču u kojoj glavne uloge imaju upravo njih dvije.

Autor je i sam morao priznati da će ta priča ipak biti mnogo pogodnija za razvoj njegove pomalo jednosmjerne pripovjedne ulice. Osim toga s Ilirkom i Danielom se nije želio nadmetati, kako i bi?! I zbog čega da se nadmeće sa ženama kad kao svaki pravi muškarac o ženama jedva da ima tek blijedu predodžbu. Priznao je u sebi čak i činjenicu da kao svaki muškarčina na miris pičke cijeli Svemir vidi kao rajsko orgazmično mjesto. Ne postoji tada ni tvar ni antitvar, ni svjetlo ni tama, ni bozoni ni gravitoni – postoje samo pičkoni i jeboni koji ispunjaju sav postojeći univerzum.

S takve dvije mačke se zasigurno nije za poigravati. Autor je pomislio kako bi i sam mogao izgubiti glavu poput Tomeka, i jedino mu je još to odzvanjalo dugo njegovim umnim hodnicima, u kojima su se polaganim i tihim koracima uzbunjivale uspavane stanice…

Prizor koji je Ilirku udario posred čela bio je jednostavan usprkos svojoj neobičnosti. Ljudski troplet djelovao je istodobno i kao da je kopija iz kakvog žestokog porno-filma; i kao da je iz neke melodramatične prelirske sekvence ljubavne ekstaze ali i kao da je potpuno izvanspolni slastičarsko-koreografski šećer na kraju.

Svi su bili zbunjeni. Ni jedna strana nije predviđala da će se dogoditi ovo što se upravo dogodilo. Autor je jedini donekle znao da će uskoro kroz vrata u Sandrov ured upasti Ilirka i u tom je smjeru krojio razvoj događaja.

Jadni autor nije ni slutio da se Ilirka i Daniela znaju. Tako se i on našao u potpuno neočekivanoj priči.

- Nesretnice! – ciknula je Ilirka. – Ima li kraja tvojim bezgraničnim zajebancijama s muškarcima? I sa ženskama, o, da, i sa ženskama! Ni s njima nisi ništa pristojnija. Što radiš tu? Gdje si samo našla mog nesretnog Tomeka!?

Daniela se veselo nasmijala: - Tomek je našao mene!

Prije dosta godina, kad je dala otkaz u tvornici školskih učila a dogovoreno primanje na novo radno mjesto u Institut što ga je osigurao već tada poznati znanstvenik Tomeković bilo se iz reorganizacijskih razloga oteglo, Ilirka je prihvatila ponudu u srednjoj školi i samo jedno polugodište predavala njoj preobičnu, školsku fiziku.

U toj školi u trećem c razredu i baš u to vrijeme bila je – Daniela.

Najnestašnija učenica ne samo u razredu nego u cijeloj školi i to nekoliko generacija zaredom Daniela nije mogla a da i novoj profi iz fizike ne priredi event. Osjećala je to gotovo svojom obavezom.

Daniela je najčešće svoje performanse izvodila u trenutku nadahnuća, bez posebnih priprema; iz čista mira; došlo bi joj, nije se ni mogla ni željela svladavati, ostvarila bi ideju bez obzira na okolnosti, primjerenost i cijenu.

Prilično nalik Danieli, ali ni slučajno blizu njenih koliko hrabrih toliko i vrhunskih podviga, štoviše uvijek sanjarski raspoloženi Neven, tog dopodneva pokazao je Danieli dildo. Njegova mašta nije išla dalje. Dovoljno je bilo pokazati dildo i onda navečer, u zaštiti mraka, zamišljati što je njegova potajna ljubav u tom trenutku osjećala. Sve što je učinio bilo je da je Danielinu ruku stavio na njega. Daniela je odmah znala da će kad po rasporedu dođe na red sat iz fizike izvesti dildo-event.

Autor je (naivno?) vjerovao da će s jednom Danielom čvrsto držati uzde u ruci (tipkovnici je volio tepati: ti si moja znakovnica, ti si moja životovnica!) i voditi je - uz neke male skokove u stranu - ipak putem koji vodi do cilja.

Ukoliko... da, ukoliko se, a sve je moguće – ne zaljubi!

Kako će onda? Znao je da se nikad i nije drukčije nego bezglavo zaljubljivao? Ali u ovom stanju sada to bi mu najmanje trebalo. Ne može dopustiti da likovi koji su upravo stali na noge i krenuli u osjećajna prostranstvu zapadnu u skupinu jadnih, zgaženih, katastrofom uništenih osoba.

Prije nekoliko trenutaka silna energija koja je kroz njegov dlan prostrujala izvirala je iz tople Danieline noge. – Nije moguće da je već počelo? – bljesne mu kroz um koji se već topio u visokoj peći njemu dotad nepoznate talionice svjetova. U Autoru upravo je nastajao potpuno novi element, Danielij 113.

Iako Autor nije mogao skinuti ruku s Danieline noge uspio je skinuti misli s pokušaja da objasni koja je to magnetično-magična sila u tim udovima. Snagom svog čeličnog i izuzetno sofisticiranog umnog stroja uspio je proučavanje novog elementa Danielija odgoditi za neku manje opterećenu satnicu. Mozak je usmjerio na potragu za rješenjem koje će mu itekako trebati kad nastane tarapana čim Ilirka odvali vrata.

U zadnji tren sijevnula mu spasonosna misao.

- Malo pažnje, prijatelju! – i nježno i oštro će Tomeku. – Sjećaš li se što nam je Tajtus pričao o onoj prelijepoj Magdi, znaš onoj koja s njim radi u Feromorfu? Zbog koje, malo je falilo, da se ne ubije?

Tomek iz svog sedmog nebeskog kruga pogledao ga je kao mjesečar.

- Kako ne bih znao. Mene braća Alz i Heimmer još nisu izbrisala s popisa prisebnih... Rukovao sam se s Magdom. Tada još nisam znao da nema onu žensku stvar. No, na vrijeme sam saznao i priklonio se... hm. Magda je nekako ista Daniela... još kad bi imala tu žensku stvar moglo bi se reći da je svijet bogatiji za još jednu Danielu!

Bi li Tomek baš ove rečenice izgovorio da ga pisac nije vodio u tom smjeru – teško je ovako napamet tvrditi. U svakom slučaju prvi korak prema rješenju je učinjen. U Tomekovoj svijesti sada je ugravirana činjenica da je Daniela jako nalik Magdi a da je među njima golema razlika samo zbog činjenice da se kod Magde sve uredno pa čak i estetski savršeno razvilo osim... osim rodnice. Magda je nažalost bila jedna od rijetkih žena koja je u međunožju imala izlaz samo za mokraćnu cijev.

Nije bilo načina da itko siluje Magdu. Jednostavno je nije bilo u što silovati. Ni milom ni silom nije se moglo ući jer ulaza nije bilo.

Autor, opak kakav već jest, pokušat će Danieli privremeno dodijeliti baš ovo (ne)svojstvo.

Ilirka je izašla iz automobila, lagano zategnula suknju i krenula prema ulazu. Imala je dobre noge, vjerojatno jednako dobre kao i Daniela! Autor nije mogao izmišljati nekakvo jeftino muljanje o njenom spoticanju ili grču u listovima. Ne, tako dobre noge očito su bile i snažne i zdrave.

Ilirka je upravo otvorila ulazna vrata tvornice Tendea.

Nitko ništa nije stvorio sam. Kad bi itko išta mogao stvoriti sam svijet bi već bio mrtav.

Hoćemo li moći jednoga dana djecu praviti samostalno? Djecu ne! Možda ćemo sebe klonirati, ali rezultat neće biti nepoznato, neocjenjivo, novih mogućnosti i sposobnosti drugo biće. Bit će to kopija. Vjernija ili bljeđa, prava ili prividna – saznat će ovi koji sada uče abecedu. (Koja im tada neće ni trebati!)

Okreni ovako ili onako da bi napravio nešto novo i živo nema ti druge nego ući u dvoživot s drugim živim bićem i to ne s bilo kojim. U najmanju ruku mora biti suprotnog spola. Inače, uzalud veselje, ploda ni poslije višestoljetnog čekanja neće biti.

Tu mora da je razlog što Autor nije mogao početi roman bez ženskog lika. Nekako mu je bilo bedasto da tu neki muškarac, ma koliko bio pametan i ugledan i formiran i etabliran, vodi živo tkivo djela u nastanku? Autor nije mogao ići naprijed s građenjem života od mrtvih stanica, mrtvih slova, mrtvih knjiga. Trebala mu je pička i to stoposto živa. Smislio je Danielu.

Eto! I sad je ima! I češe si glavu, ali, čini mi se kasno. Kao i sve živo Daniela kreće svojim putem, ima svoju narav, svoje godine, svoje potencijale, a najgore je što ima i svoju volju.

Autor ovu važnu činjenicu prihvaća s podosta snošljivosti. Jer, pita se, kakav bi to bio lik koji ne bi imao svoju volju!? Što bi radio s takvim likom? Možda ima autora kojima su likovi najdraži ako su nalik kuhinjskim krpama, ali ovaj autor ovdje volio je oštre likove, čvrsto zanjihane, koji stalno vise na najtanjem dijelu grane, preskoče na drugo stablo, u zadnji čas se nekako dohvate i spasonosno izbjegnu pad dolje u našiljene litice.

Daniela kao lik sve mu se više sviđala, osjećao je ono tiho tinjanje koje odjednom bukne takvim plamenom da ništa ne može više biti sigurno. Autor je znao da će ga vatra ljubavi cijeloga usijati, da će tko zna u kojem trenutku postati sijalica od milijun Watti.

Ništa strašno, mislio je. Likovi vladaju autorom, autor ih pokušava ukrotiti i voditi tamo gdje njemu trebaju. Autor u stvarnosti koju izmišlja unaprijed računa da će biti naseljena njegovim likovima a on će kao stvaratelj i likova i cjelokupne stvarnosti valjda naći toliko umijeća da likove vodi ipak tamo gdje ga vuče kreativni nerv.

Kopkalo ga je pitanje koje si je jedva usudio glasno postaviti: - Bi li grof Tolstoj mogao voditi Anu Karenjinu tako suvereno ravno u smrt da je Ana Karenjinih bilo sedam? Što li bi moćni grof činio na mojem mjestu? Što bi i kako Tolstoj s tih sedam Daniela o kojima znaš da ih želiš sačuvati od bacanja pod vlak a o njihovim tajnama ne znaš ništa?

Ilirku takva pitanja ni najmanje nisu mučila. Njen krok bio je nezaustavljiv.