Glasovi ispod površine

Nitko ništa nije stvorio sam. Kad bi itko išta mogao stvoriti sam svijet bi već bio mrtav.

Hoćemo li moći jednoga dana djecu praviti samostalno? Djecu ne! Možda ćemo sebe klonirati, ali rezultat neće biti nepoznato, neocjenjivo, novih mogućnosti i sposobnosti drugo biće. Bit će to kopija. Vjernija ili bljeđa, prava ili prividna – saznat će ovi koji sada uče abecedu. (Koja im tada neće ni trebati!)

Okreni ovako ili onako da bi napravio nešto novo i živo nema ti druge nego ući u dvoživot s drugim živim bićem i to ne s bilo kojim. U najmanju ruku mora biti suprotnog spola. Inače, uzalud veselje, ploda ni poslije višestoljetnog čekanja neće biti.

Tu mora da je razlog što Autor nije mogao početi roman bez ženskog lika. Nekako mu je bilo bedasto da tu neki muškarac, ma koliko bio pametan i ugledan i formiran i etabliran, vodi živo tkivo djela u nastanku? Autor nije mogao ići naprijed s građenjem života od mrtvih stanica, mrtvih slova, mrtvih knjiga. Trebala mu je pička i to stoposto živa. Smislio je Danielu.

Eto! I sad je ima! I češe si glavu, ali, čini mi se kasno. Kao i sve živo Daniela kreće svojim putem, ima svoju narav, svoje godine, svoje potencijale, a najgore je što ima i svoju volju.

Autor ovu važnu činjenicu prihvaća s podosta snošljivosti. Jer, pita se, kakav bi to bio lik koji ne bi imao svoju volju!? Što bi radio s takvim likom? Možda ima autora kojima su likovi najdraži ako su nalik kuhinjskim krpama, ali ovaj autor ovdje volio je oštre likove, čvrsto zanjihane, koji stalno vise na najtanjem dijelu grane, preskoče na drugo stablo, u zadnji čas se nekako dohvate i spasonosno izbjegnu pad dolje u našiljene litice.

Daniela kao lik sve mu se više sviđala, osjećao je ono tiho tinjanje koje odjednom bukne takvim plamenom da ništa ne može više biti sigurno. Autor je znao da će ga vatra ljubavi cijeloga usijati, da će tko zna u kojem trenutku postati sijalica od milijun Watti.

Ništa strašno, mislio je. Likovi vladaju autorom, autor ih pokušava ukrotiti i voditi tamo gdje njemu trebaju. Autor u stvarnosti koju izmišlja unaprijed računa da će biti naseljena njegovim likovima a on će kao stvaratelj i likova i cjelokupne stvarnosti valjda naći toliko umijeća da likove vodi ipak tamo gdje ga vuče kreativni nerv.

Kopkalo ga je pitanje koje si je jedva usudio glasno postaviti: - Bi li grof Tolstoj mogao voditi Anu Karenjinu tako suvereno ravno u smrt da je Ana Karenjinih bilo sedam? Što li bi moćni grof činio na mojem mjestu? Što bi i kako Tolstoj s tih sedam Daniela o kojima znaš da ih želiš sačuvati od bacanja pod vlak a o njihovim tajnama ne znaš ništa?

Ilirku takva pitanja ni najmanje nisu mučila. Njen krok bio je nezaustavljiv.