Jučerašnji dan reporter Hedonistre proveo je u zmajevom ždrilu. Khm, da, upravo tako-škicali smo pomalo koncert M.P.Thompsona. Sa nikada većom figom u džepu, veliki domoljub Em Pi Ti, odradio je umaški koncert na kojemu se okupilo tek nešto više od petstotinjak istarskih fanova. Rekao bi Vjekoslav Luburić:

-to nisu ustaše, to su usraše

Ipak, bilo kako bilo, MPT je otpjevao svoje pjesmice o masonima, antikristima i svim ostalim zlotvorima koji su se udružili ne bi li njegovu, citiram, bogom biranu zemlju i naciju porobili i zavadili. Slušajući MPT-ja, neupućen čovjek bi doista i mogao nasjesti na teze o tome kako njegove pjesme govore o ljubavi i bogu, ali već u sljedećoj (onoj najpoznatijoj) Marko je zapjevao o dalekosežnosti svoje ruke koja (poput ruke boga) seže čak i u mrsku Srbiju. O, zapjevao bi Marko i o Gradiški Staroj (i o još ponekom mjestu) samo da je krug slušalaca bio nešto uži. Uvjeren sam da takove izvedbe čuva samo za svoje najvjernije sljedbenike.
Sva ta patetika i nazi kič dosegla je vrhunac kada mu je organizator uručio cijeli istarski pršut te onako ganut do suza, uputio mu monolog o nepravdi koja je u Istri činjena spram Marka (u nadi da se i tome napokon stalo na kraj). Tu je čak i MPT osjetio potrebu da se obrati istarskim prijateljima izrazivši veliko zadovoljstvo što je napokon uspio otvoriti more na pola i povesti svoj narod u Egipat.
Jedna, odnosno dvije stvari mi nisu jasne glede Em Pi Ti-ja:
Kako crni Marko brate, jedna tolka Rvatina ko ti, ide krast rifove Bore Čorbe? Kako? Doslovno i doglasno kopirati vokal Alena Islamovića?
Ntz,ntz,ntz...1 Hrvat katolik kao ti?

Žao mi je jako što nije ponio onaj svoj excalibur. Tu me stvarno razočarao i počeo sam iskreno sumnjati u njega kao mitološko biće. Prvu priliku za uzmak iskoristio je vrlo vješto, najavivši, naravno, skoro novo (sno)viđenje. Mi smo ostali za doma pronti uz nekakav ždumci-ždumci sound iz Garaže koji mi je nakon ovog paranja ušiju sjeo ko thompsonu šamar.
Od svih noći u kojima sam iz kuće izbivao, bila je ova u top 5 najpromašenijih...još je samo falilo da dobijem po pixi od razularenih fanova no to je, (katoličkom) bogu hvala, ipak izostalo ;)

Evo iskoristit ću frazu iz TZ brošurice pa ću Novigrad nazvati idiličnom, ribarskom lučicom. Guglavši pomalo doznat ćete i da je u 5. stoljeću Novigradska biskupija bila kulturno-političkim središtem sjevero-zapadne Istre. No, ne bih reproducirao povijesni razvoj-to si guglajte sami. Fenomen Novigrada u kontekstu kvalitete života i stupanj njegovog razvoja jest ono što ga mediju poput Hedonistre čini zanimljivim.

Vratimo li se malo u blisku prošlost, točnije u 80-te i početak 90-ih, shvatit ćemo koliko se u biti Novigrad promjenio, što je dobio, a što izgubio. U tom periodu Novigrad je bio istarska top destinacija za lude provode: Buježi, Umageži, Porečani, Pazinjani, Rovinježi, kao i mnogi Šavrini i Triještini, pohodili su vikendom taj živahni gradić koji bi tada nalikovao nekoj suludoj košnici. Kada danas krenem mlađim naraštajima pričati o tome, obično odustanem jer Novigrad je danas više nalik onim destinacijama koje middle i over edge familijama nude savršeno miran i tih odmor uz šetnje digom i biranje suvenira. Kakav se to nagli obrat desio u koncepciji novigradske turističke orjentacije, možemo samo nagađati, ali činjenica jest da umjesto razularenih, bjelosvjetskih baraba, uz Mandrač danas šeću neki novi i drukčiji ljudi.

Činjenica jest da je Novigrad ranih 90-ih u bitnome promjenio svoju strukturu pa je vrlo vjerovatno za predpostaviti da je taj etničko-kulturološki face lifting u mnogome odredio pravac razvoja u budućnosti. Tih godina se, kao što nažalost znamo, desio rat i u Novigrad je silom prilika doselio značajan broj prognanika i izbjeglica. Iako ni 1 zavod za statistiku nema pouzdan podatak o broju doseljenih ljudi, ta je migracija korijenito promjenila strukturu stanovništva i mada se tada moglo činiti da Novigrad gubi svoj identitet, on je samo mutirao, ne bi li danas, 20 godina nakon toga, zasjao sasvim novim šarmom.

Laskava titula najrazvijenijeg grada u RH stigla je kao kruna jednoj vrlo poduzetnoj klimi koja se u gradu počela osjećati kada je u Grad na vlast zasjela jedna mlada garnitura lokalnih političara na čelu s Anteom Milošem čiji rad Novigrađani redovito honoriraju sa 3/4 glasova već u prvom krugu. Tako reći ni iz čega je otvorena sve šira industrijska zona u koju su lukavi Novigrađani boljim uvjetima privukli mnoge poduzetnike iz Buja i Umaga.

Prošećete li danas Novigradom, luxuz i kvaliteta života vidljivi su na svakom koraku.
Novigrađani, iako su za moj ukus malo predekadentni, narodski rečeno su uglavnom "puni ko brodovi" - imaju posla, perspektivu i očito imaju i taj fucking know how i stoga uopće ne čudi zašto je BAŠ Novigrad No 1 u RH

točno na ljeto miriše ova friška noć. burin je razbucao oblake i tamno se iz tirkiznoga prelijeva u azurni plašt u kojemu šeće mjesec. Miris noći unatoč sparini, poletan je i svjež. Vedrina zrači i mliječni put je poput pukotine proparao nebeski svod. Isparavanje sa pločnika gubi se negdje pod lampionom i čuje se tek lavež nekakvog upornog setera za kojega se iskreno nadam da će se još noćas pomiriti s činjenicom da nam je obojici, mjesec trenutno neuhvatljiv...

Priča o unutrašnjoj Istri svakako može započeti u Grožnjanu koji je svojom neupitnom divotom i pitoresknim šarmom mnoge ostavio bez daha još davnih dana kada je ostatak unutrašnjosti čamio zaboravljen daleko od očiju, srca i neizbježnog novca. Sredinom 60-ih godina jedno je šareno društvo umjetnika, boema i groupiea okupljenih oko kipara Aleksandra Rukavine legendarnog Žohara, otkrilo mistični Grožnjan, dovoljno "dalek i sam" u kojemu stvarati, družiti se i naravno, lumpovati. Grožnjan pak, koji je i sam imao jaku etno muzičku tradiciju i izrazito stimulativno zračenje, pokazao se u umjetničkom smislu kao apsolutni bingo. Svemu se nadovezala i muzička omladina iz cijeloga svijeta, a kao duh iz boce, pojavio se najzad i veliki Bi Pi uz sav taj jazz...Bila su to vremena kada je Flok držao Al violino i osobno sam stigao kao mulac doživjeti ponešto iz zadnje faze te scene koja je zaista prethodila brendiranju Grožnjana.
Ipak, kada čujem da se spomene Grožnjan, na pamet mi prvo padne Iske. Nezaboravni grožnjanski Lou Reed sa karakterističnim lennonkama za vid, beogradski Makedonac, bio je odličan grafičar, "Poletovac" i reprezentativni uzorak te genijalne generacije novoga vala. Putevi su, čudni kakvi i inače bivaju, doveli Isketa jednom davno u Grožnjan i bio je to rijetko sretni spoj sudbine čovjeka i mjesta. Nije postojao bolji sugovornik od Isketa: o gljivama? filozofiji? muzici? povijesti?
Iske je bio 1 od onih ljudi koji Vas iskreno zapanje znanjem i pitate se samo odakle to vadi dok priprema čaj sa zenzerom.
Iske je u toj mjeri utjecao na Grožnjan, koliko je i Grožnjan utjecao na Isketa. Ćaskanje s Isketom, u neformalnoj ponudi Grožnjana kao destinacije, bilo je neprocjenjivo.
Nažalost, u tim podlim 90-ima, Iske je zbog svog beogradskog slanga dolazio na udar raznom "domovinskom" smeću od ljudi.
Vršen je na njega konstantni pritisak, a nerijetko je primao i prijetnje. Unatoč tome, ne sjećam se da li se ikada i osvrnuo na to.

Otišao je tiho sa ovoga svijeta 2010. i od tada kada navraćam u Grožnjan, sve čekam neću li ga ipak ugledati kako pili drva
ispred galerije, spreman da odloži posao na pola sata radi spike i ,kakokad, piva.

Momjanska dolina Valle dušu je dala za šetnju ili vožnju biciklom.
Prateći tok potoka Argilla stigao sam na mostić koji djeli Momjan od
Merišća. Tu sam zaronio misli u savršenoj tišini koju je pratio samo
blagoglagoljavi zvuk potoka poslije kiše. Zvuk snage i optimizma koji
će pokrenuti sve u vama i napuniti taj low battery koji je na crvenom
još od srijede

Momjan u Istri je po mnogočemu čuven. Pitureskna utvrda iz davnina
otvara pogled na piranski zaljev, a u podnožju se prostire u dolinu
medenoga muškata koji je kao takav tj. "momjanski" zabilježen u
udžbenicima enologije. Potok koji prati dolinu, desni je pritok Dragonji
čije se sljubljivanje dešava na slapu kod obližnjih Kremenja.

U šareni momjanski suton, često nakon šetnje prirodom, umoran i
taman pregladnio, predahnem usred silne divote u Starome podrumu.
Momjan se na tom mjestu najbolje osluhne...čulima i osjećajem.
I dok sjedam kraj staroga kamina, nisam pravo ni zucnuo, a na stolu
odnekud- namaz tartufa na zapečenom kruhu. Osjetivši tartuf kako mi
iz dijafragme obuzima sva čula posegnem za gutljajem merlota i svijet
se nepovratno učini ljepšim mjestom za život. No, nije to slučajno
nimalo jer gazdarica Mira je autentični brend: Njeno ime je kao lozinka
odzvanjalo među gurmanima preko 3 dekade. Svi brojni gosti koji su se
bespovratno zaljubili u njenu kuhinju, u stopu su slijedili njezine transfere
ne bi li napokon svi bili zbrinuti u Starome podrumu.
Da bi stvar bila bolja, Mirin suprug je strastveni poznavalac gljiva, bilja i
svega što momjanska dolina nudi u izobilju.

U Starome podrumu Mirine kćeri su vjerno prenijele rijetko topao ambijent
gostoprimstva i prepustiti se njihovoj preporuci jest i najbolji vodič kroz taj
hedonistRički izlet u zemlju okusa Podruma staroga.

Istra je naša okrutna mati što nas je davno skinula sa sise. Istra je tlo što uzmiče.
Divokoza što će šutnuti svaki vaš vrč podmetnut za mužnju. Istra je odrasla kao
siroče za koje su se otimali svi ti rastavljeni roditelji. Njen karakter mnogo duguje tome.
Davno je u svijesti Istre pojam pripadnosti mutirao. Istra je divlja, žilava makija što gori
od suše na pukotini zemlje.

Ići džonom na Istru redovito se obija o glavu.
Tko saživi sa principima postojanja u Istri-taj jest pravi Istrijan.
Istra jest stanje svijesti i spokoj u duši.
Mir sa sobom i sa svim bićima.
Ravnoteža i krotkost, ponizno štovanje prirode i kozmičkih načela.

Kada se to poklopi u nama, tada postajemo dijelom Istre kao pojma.
Istru se ne svojata, Istru se postiže.

Ovaj post namijenjen je u prvome redu svim kužincima pred kojima je još jedna naporna sezona:
od vrhunskih masterchefova do perača suđa koji su slučajno upali u taj svijet. Ljeto će pržiti napolju, a oni će odleđivat brancine, čistiti pedoće, kamenice, kapešante...čistiti kartone i kartone lignji, plivati u crnilu sipe i boriti se sa žilavim listovima vadeći njihovu želatinu, škrge...ribati sudoper od ljuski, rezati se na oštrim noževima, bocnuti se u kost škarpine...jednom riječju il dvjema, dok će cijeli svijet chillati po ladovinama i u moru, populacija kužinaca će na +60 općiti sa leđima ježa iz balkanske poslovice.
O tim naporima zna onaj koji je to iskušao na sebi-ti uvjeti za rad jesu extremni i napor je ogroman, ali srećom, to je u isto vrijeme i 1 lijep i zabavan posao kojeg se ne može raditi ne zavoli li ga se.
Kužinci su redovito u ratu sa konobarima:
Konobari uvijek žele jelo sad i odmah ne bi li se ogrebali za manču, ali kužinci ne smiju nikome ugađati upravo radi timinga. Timing je pola uspjeha u kužini-da bi slijedovi izlazili u pravilnim intervalima, potrebno je ogromno iskustvo i znanje. Stoga je i nepravedan taj običaj kod nas da manču kasiraju uglavnom samo konobari-manča je često motivirana kvalitetom jela i kao takva, zaslugom je kužinaca.
U Engleskim restoranima naplaćuje se 10%-tni Tips koji na kraju večeri seli u kužinu: 40% za šefa 20% za startera, 20% za desert guya i 20% za washin up-tzv. Chef of the sink oliti perač suđa Tips je pritom izražen već na računu i od tih izvora kužinci žive, a plaća je za druge stvari.
Svakome bih preporučio jednu sezonu u kužini jednog buisy restorana. Ne i više od jedne
Bilo kako bilo, Hedonistra pozdravlja sve kužince na Jadranu pred kojima je 100 dana šljake u komadu!