Zamislite...da je tome tako i bilo...da kao siroti i plemeniti Slaveni, bježavši pred Hunima dođosmo tu i od tad nam (stoljeća sedmog) pripada taj lijepi kus Europe.

Da smo starosjedioce učili tajnama stočarstva, učili ih dihtat na trstiku pod vodom, a oni su nekim čudom onda nestali... Tu smo iz poganstva prigrlili najzad kršćanstvo. Svatko svoje...

Nekako sam baš o tome razmišljao u trenutku kada se kroz tunel na Kikovici u daljini pojavio Krk. Škrta golet i sure stijene do Grobnika. Na tom smo polju navodno uzeli mjeru Mongolima. S njima smo imali neraščišćene odnose još iz Irana. Bilo je grdo.

Kikovica je posebno drago mjesto putnicima. Pristižući danas iz Zagreba, na Kikovici se ukazuje more. Na tom mjestu djeca ushićeno klikču kada se putuje na ljetovanje. Takozvani kontraKolumbo efekt.

Svašta Vam tako, na pamet padne dok kližete Kikovicom...pejzaž je to pomalo apokaliptičan i divan u isto vrijeme. Još da nema te kabine na kojoj ću sad ostavit 70 kunića...

Za razliku od svih turističkih informacija o Rovinju, treba znati da isti ima vrlo izraženu kozmičku dimenziju.
Zumbeispiel, naime (se) tvrdi, da je Rovinj jedan u nizu gradova kroz koje prolazi fiktivni meridijan ludila. Navodno u najdebljem medicinskom leksikonu postoji ulomak o sindromu poznatome kao «Rovinjsko ludilo». Radi se o koktelu euforije i manične depresije. Mnogi su u prošlosti, obuzeti tim ludilom skončali u bezdan sa stijene na Katarini...često i držeći se za ruke...
Kao takav, Rovinj je idealan habitat raznih mistika, umjetnika, mudraca, dekadentnih intelektualaca, grofova i ostale kozmičke bratije. Najveća kolonija krije se pod bajkovitim krovovima gusarske jezgre. Tu su negdje sakriveni i starogradski «špači», centri konspiracije. Spaccio di vino autentični je dio istarske povijesti. Danas postoje još samo u Rovinju i u Puli registrirani kao čajne kuhinje, prodaju srdele, rakiju i vino.
Krenuo sam Carerom pa desno: Hop stoj! Špačo kod šinjore.
Šinjora je poučna. Više oprezna nego mrzovoljna. Nosi mi do vrha pun «afrikano», čudnu kombinaciju bijelog vina i lero soka od naranče. Sjeća me se dobro iz doba kada sam kupovao rakiju za Talijane. Ljuta je nešto na Ljubu-čovjeka s ulice...
Nidžo dobaci:
-Šinjora muoja, on van je iz Bala...Vallesauruss.
-Bato!-Reče Perzija.
-Strišo!-Podvuče Pakče.
-Kapoto!
Uvidjevši da očito gubi i ovu partiju trešete, Ljubo vadi nekakvu pretpotopnu nokiu i javlja se na imaginarni poziv..."ne čuje dobro" pa izlazi van. Carrera ga odnosi u nepoznatom pravcu. Bura odzvanja o lampione.
Čini se doista kao da smo jedino mi živi u cijelom Rovinju. Sveta je Fuma obrnula se na bok. Ide zima.

Kažu da je metropola najljepša u jesen kada gornji grad iznese svoj šareni outfit zimzelena i šarenoga lišća. I prije nego zima objavi outlet i zavije ga u bijelo, kadrovi Zagreba marširaju u vožnji kao u kakvom naturalističko-urbanom tripu.
Danas sam, nakon skoro točno 23 godine, slučajno zalutao na Tuškanac i Cmrok, rajski dom horwatzke vlastele. Prolazeći pored silnih zdanja, ubirao sam odmjeravajuće poglede zaštitara i apsolutno odudarao u toj feudalnoj bajci. Kada sam 1991. tražeći cigarete nakon policijskog sata zalutao gore, u tim su vilama obitavali partijski starosjedioci u sretnoj simbiozi sa došljacima iz nove, "demokratske" vlasti. U odnosu na to doba, primjećujem tek da su zidine oko tih dvoraca znatno se popele k nebu i da je policije i zaštitara više no ikad. Izolirana u snu, horwatzka visoka klasa lješkari u tom podsljemenskom komadiću raja i ne da blizu. Maštajući o pobjedničkom maršu kojim će sirotinja ušetati u te hramove izobilja skrenuo sam najzad prema Mirogoju. Unatoč jalu i svemirskim klasnim razlikama, batalio sam sve to skupa nastojeći očima upijati jesenji san gornjega grada. Dolje pod stubama, grad je krvario u svakodnevnom mravinjaku, sunce je izranjalo iz smoga i urbana je filharmonija nastojala uštimat bubnjanje motora i trublje claxona.