Sa momjanskog ,mikroklimatskog bazena, danas ćemo obratiti ovo malo pažnje na teran. Taj robusni istrijanski siročić koji će navodno ostati bez svoga imena u hrvatskoj Istri, pomalo je, vržmo reči, žuk na prvu notu, ali pažljivim pristupom on se otvara i iz sebe vadi cijelu lepezu okusa:

bobičasto ili šumsko voće, suhe šljive, divlje jagode...cijela riznica okusa u njemu spava poput trnoružice.

Nakon što su istarski vinari učinili odličan posao oko brendiranja i pozicioniranja malvazije, red je da se isti posao (ako ne i veći) odradi za teran. Posao nimalo lagan poznavateljima ove sorte osebujna, istrijanskoga karaktera.

Što se vinarskih izvedbi tiče, momjanski teran najupečatljiviji mi je bio kao većinski dio u kupaži Othello (Kozlović). Složimo li se da je refošk zrman teranu, tada nikako u Momjanu ne bi smjeli preskočiti onaj Rina Prelca-uvijek me nanovo iznenadi ta svježina, voćnost i osnovni buke. Još 1 u nizu dokaza da se i u vinima honorira jednostavnost.

Relativno nedavno, teran se kao takav počeo exploatirati u formi likera.
Široj publici poznat kao teranino, u destileriji Sinković pune ga pod nazivom Teranel. Vješto izbalansiran između alkohola, gustoće i okusa, teran je zasjao u sasvim drukčijem izdanju-sladak taman koliko treba biti liker takvoga tipa:

sa raznim plemenitim okusima među kojima dominira bobičasto voće (karakteristično).

Postoje dakle načini da se pripitomi taj gusti grozd što u sebi sažima sve blagodati tla, klime i samu filozofiju Istre.
Vi koji ste u moći, učinite sve da teran kao takav i pod tim imenom ostane dijelom autohtone ponude u Istri.

Nikada ne bi bili rekli da ćemo plakati još za Tomićkom. Mlada profesorica što joj je u zamjenu stigla tako reći s faksa, odmah je dala do znanja da improvizacije neće trpjeti. To što pišemo pjesme, neće nam priskrbiti dvojku Edo ionako nikada nije čitao. Čitanje jednostavno nije bila njegova stvar. On je savršeno mogao egzistirati bez čitanja.

Za razliku od njega, Darko je jednostavno upijao. Čitao je avangardne stvari i na tulumima bi često zaplakao. Onako-ni iz čega bi zagnjobio i gotovo uvijek bi mu prišla neka cura koja bi ga onda tješila. Često je recitirao Maestrove monologe iz Kiklopa. Oduševljen činom njegova filozofskog samoubojstva, otvarao je rasprave u kojima bi nemilosrdno poentirao.
Odgovarali smo upravo Kiklopa za lektiru i profesorica je hladno i bezizražajno vrtila imenik pa zastala:

-Edo? Jesi pročitao lektiru?
-Molim?
-"Kiklopa" jesi li pročitao?
-Jesam.
-Dobro...reci ti meni Edo...Melkior Tresić? Kako u romanu završava lik Melkiora Tresića?

Darko je sjedio s Edom u klupi, folerski je pokrio usta rukom i šapnuo Edi:

-otpuzao je...

Edo vidno okuražen ponovi na glas:

-Otpuzao je.

Profesorica, kojoj je već tada postajalo sve skupa dubiozno, veli:

-Odlično, otpuzao je. Gdje je otpuzao?

Darko šapnu:

-u Zoopolis

Edo ponovi na glas:

-Uz obalu.

Profesorica tu posegne za blago ironičnim izrazom, približi mu se i nastavi:

-Uz obalu...otpuzao je uz obalu i onda je došao do vrha litice i sa te litice se bacio dolje u more i kraj?

-Pa...da...?

-Sjedi.

-Profesorice kolko sam dobio?

-Šta misliš?

(malo stariji čitatelji će se sjetiti Pucka iz udžbenika za Prirodu i društvo)
Gotovo je svatko u djetinjstvu imao nekoga u generaciji ko bi poticao iz
neumjereno velike porodice. Misleći pritom na dvoznamenkaste brojeve
braće i sestara koja su mahom, sva redom, što narod veli, od uha do uha.
To su gotovo u pravilu, kako bi ih Željkica krstila, disfunkcionalne obitelji.
Stereotipno je u toj shemi neki neobuzdani alkoholičar i žena upitnog
morala (ili kakva klero fanatkinja). Ljudi koji živote daruju šakom i kapom.
Pucko moje generacije bio je atrakcija. Najstariji u
vojsci braće i sestara, činio je što je kao 13godišnjak mogao da
pomogne i brine za sve njih. Zbog puritanizma tako karakterističnog za
socijalistička društva, Pucko je u školi bio izopćen utoliko što je svatko
zazirao od dijeljenja ormarića sa njim ili bilo kakvih, fizičkih doticaja.
Raščerupan, balav, crnih noktiju i sa gomilom peruti i ostalih nametnika
u kosi, zaudarao je neizdrživo i koliko god humani bili, teško ste mogli
sakriti da vam smeta.

Unatoč svemu, Pucko je bio rijetko vedar i vječito nasmijan dječak.
Učio nas je psovkama i nama dečkima prepričavao seksualne pikanterije
iz svoga doma, slikovito dočaravajući masne detalje što bi uspaljivali
naše prljave, teenagerske mašte. Pušio je kao Turčin i vječito ganjao
cure iz razreda dok su bježale uz vrisku i smijeh.

Pozdrav proljeću, kolektivni piknik Osnovne škole u Kremenje na vodopad dopao početku marta.
Trčao se ujutro kros ,a na livadi do potoka se peklo meso i točili se čajevi iz velikih, sivih kazana.
Bio je početak marta i brzaci pred vodopadom nabujali od dugih kiša koje su prethodile.
Izvjesni klinac iz 5 c se za okladu bacio u hladan potok, prilično dubok.
Brzaci su ga ponijeli i krenuo je panično lamatati rukama...

Svi smo ostali zatečeni. Čak su se i profesori dvoumili kada se začuo pljusak od skoka sa druge strane:

Pucko je poletio poput Tarzana i spasio promrzlog i nepromišljenog klinca.
Drugog je dana, dežurni učenik nosio školsku knjigu po razredima čitajući pohvalu Puckovom nesebičnom, pionirskom činu.

Često razmišljam o Pucku i o njegovom podvigu i nikad se ne uspijem otrgnuti dojmu da je upravo takvo odrastanje gdje je život bio mnogo jeftiniji, učinilo od Pucka čovjeka dostojnog te definicije. Ono što često vidimo u pogledu nekog Roma, Touarega...
tu slobodu i beskrajnu lakoću življenja...čistog i nepatvorenog življenja života u kojemu se slavi i pleše bez obzira na stanja, raspoloženja ili temperature...

Pucko je život poznavao puno bolje od nas koji smo ga netaknuti upoznavali pod maminim i tatinim zvonom u toplome domu, uz sve one silne panetone, igračke, skije, udžbenike...uz svu tu zaštitu...

Pucko je danas uspješni obrtnik i uredno hrani još petoro zaposlenih...tako da bih priču o njemu tu i zaključio...ne dovodeći je u
vezu sa kozmičkim glupostima koje o obitelji možemo čuti ovih dana u medijima.

Čuvajte svoju obitelj i poštujte svaku tuđu, voli vas Jay Pritchet sa svoju familiju!