Nikada ne bi bili rekli da ćemo plakati još za Tomićkom. Mlada profesorica što joj je u zamjenu stigla tako reći s faksa, odmah je dala do znanja da improvizacije neće trpjeti. To što pišemo pjesme, neće nam priskrbiti dvojku Edo ionako nikada nije čitao. Čitanje jednostavno nije bila njegova stvar. On je savršeno mogao egzistirati bez čitanja.

Za razliku od njega, Darko je jednostavno upijao. Čitao je avangardne stvari i na tulumima bi često zaplakao. Onako-ni iz čega bi zagnjobio i gotovo uvijek bi mu prišla neka cura koja bi ga onda tješila. Često je recitirao Maestrove monologe iz Kiklopa. Oduševljen činom njegova filozofskog samoubojstva, otvarao je rasprave u kojima bi nemilosrdno poentirao.
Odgovarali smo upravo Kiklopa za lektiru i profesorica je hladno i bezizražajno vrtila imenik pa zastala:

-Edo? Jesi pročitao lektiru?
-Molim?
-"Kiklopa" jesi li pročitao?
-Jesam.
-Dobro...reci ti meni Edo...Melkior Tresić? Kako u romanu završava lik Melkiora Tresića?

Darko je sjedio s Edom u klupi, folerski je pokrio usta rukom i šapnuo Edi:

-otpuzao je...

Edo vidno okuražen ponovi na glas:

-Otpuzao je.

Profesorica, kojoj je već tada postajalo sve skupa dubiozno, veli:

-Odlično, otpuzao je. Gdje je otpuzao?

Darko šapnu:

-u Zoopolis

Edo ponovi na glas:

-Uz obalu.

Profesorica tu posegne za blago ironičnim izrazom, približi mu se i nastavi:

-Uz obalu...otpuzao je uz obalu i onda je došao do vrha litice i sa te litice se bacio dolje u more i kraj?

-Pa...da...?

-Sjedi.

-Profesorice kolko sam dobio?

-Šta misliš?