#disibio

Da su odluke donesene u zadnji čas uvijek i one najbolje pokazalo se jučer-krenuli smo oko podne put Žatike uz prijeteći škuri oblak koji je najzad zapeo u Antenalu. U daljini na nebu stiže vedrina-oblaci se poredali horizontom kao da ih je netko ispisivao na arapskome.

Dobrih par godina nisam bio na Vinistri i s vrata negodujem jer ove godine izostaje bar sa kolumbijskom kavom i cigarama. Umjesto njih na ulazu kobasice, ombolo i kapuz. Aj može! Solidno i jeftino-35 kunića.
Unutra sve po starom, uz opasku da nekih značajnih imena nema..:

a glej ga Benvenuti! Ča bimo frišku malvaziju? Zasada da, a pokle ćemo Coronu grande...stižemo tako do štanda Veralde gdje Ketty predstavlja Istrian refošk. Sve bolje od boljeg-čaša malvazije prestige, a odmah zatim i macerirana malvazija, hit večeri. Nesreća je htjela da smo na sljedećem štandu naletili na nešto što je bilo tolko garbo&grezo da smo morali isprati nepca vodom. Čak i pivom, kavom...bilo čime! Popodne rezervirali za crna. Poli Matoševića nan je Slaven natočio Moru-sjajan početak. U tom trenutku snimim Radovana! To mi daj! Frankov sin nam odradi mini radionicu-merlot-refošk i za kraj njegov famozni cabarnet.
Fermaj tovara!

Čuda tega je još za viti...i provati. Prošećemo do gore na sireve, bakalare i tartufate, guc maslinovoga ulja-baza za dalje. Nekakve salame od boškarina...jako dobro sve.

Poli Marija Peršurića iz Ženodrage na njigov chardonnay taman da se prehitimo malo i operemo usta, pa tamo pjenušac Zigante, fino popeglan. Vidim da su skoro svi zaigrali na kartu pjenušavih vina i rosea. Odlična je to prilika za naš teran.
O ostalim vinima koja sam kušao nakon toga ne bih jer bi bilo neozbiljno s obzirom na stanje nepca i osjetila, ali u svakom slučaju kvaliteta je tu. definitivno.

Jako se puno toga promjenilo u ovih par godina na vinskoj sceni. Svi su ozbiljno zagrizli i traže se, istražuju, brandiraju i rebrandiraju. Pozicioniraju se polako ruku pod ruku sa domaćim tržištem, ali pravi je posao, navodno, vani. Vinistra je odradila svoje, vjerujem da je svakom vinaru udahnula svježeg proljetnog povjetarca u ta jedra uspjeha. Na kraju je i opet, pobjedilo vino! Živjeli!

Rekli bi ljudi da stotinjak km gore i dolje i nije neki teritorij. Istra je u tim gabaritima i polako slažem puzzle. Iako sam u Istri od rođenja, postoje još uvijek mjesta na kojima nikada nisam bio. Jedno od tih mjesta do pred ovaj minuli vikend su bili i Peruški-prapostojbina Zokija Peruška. Istrijanski Atlhletic Bilbao sa onim famoznim nogometnim sastavom:
A.Peruško, Z.Peruško, Ni.Peruško, F.Peruško, Ne.Peruško...

Žitelj Peruški je Peruškač. Nikakav Peruščanin ili Peruškovac. Spod Raklja, na kraju svita, po kilometra nad Dugom Uvalom, Peruški su razbacani od butige prema moru. A na pučini nestvarni prizor Cresa, Unija kadšto i Suska. Scenom dominiraju nekakvi vulkanoidni otočni brežuljci koji stvaraju efekt kružnice na horizontu. Ako još uvijek vjerujete da naš svijet drže 4 kornjače-dođite u Peruške i vidjet ćete:

-eppur si muove!

Autentični south-east dragi kamik. Pa nije Mati Baloti bilo ni tolko loše tu po ovim uvalicama. A kako vidim i čujem, malvazija je odlična! Bepo Siljan iz Šegotići ima i sjajan teran u bariku, starinski merlot...mahom iskrena vina kakvih više nema.
Šteta pa je Arne baš tu nedilju gostovao u Vodnjanu...al u jutro bijah sa glavom kao beba.

Jazz je kada se govori o muzičkim afinitetima, trenutak istine-jazz ili voliš ili ga ne podnosiš. Jazz je takav medij, a Bacchus u Zagrebu je takav klub. Jazz klub i sve što uz to ide-haustor, terasa i zadimljeni suteren iz čijih prozorčića dopire vraški dobar jazz!

Ono što je prašilo u petak bilo je lišeno svih okova i definicija; fuzija jazza sa funkom, soulom, čak i s reggaeom. Bilo je to suvereno i bravurozno poigravanje četvorice majstora kako improvizacije, tako i discipline. Sve redom polaznici konzervatorija i visokih jazz škola, odlično komuniciraju međusobno i to jest ono po čemu je jazz složeniji od ostalih formi-ni u jednom drugom izričaju ne vidi se tolika količina komunikacije među sviračima na sceni. Čak se kao publika nađeš pomalo i uvrijeđen gledajući kako se šegače, izmjenjuju sola i upadaju, pauziraju, izvlače dušu...

O interijeru Bacchusa bi se dalo natenane, no teško mi je sad napamet zamisliti bolje mjesto za guštanje jazza-u Bacchusu se konačno osjetim kao u 20-im godinama prošlog stoljeća u doba prohibicije od prilike...

Eh, sad da sam bar Perdec pa bih ovaj osvrt započeo onom mitskom rečenicom: "Ivicu Matoševića sam upoznao još daleke19...deves i neke..." Slučaj je htio da je tako i bilo. Njegova vina nešto kasnije. U ovom mileniju točnije. Najrađe pamtim njegovu Grimaldu crnu iz 2009.

Po svemu što njegov brand u svijetu hrvatskih vina znači, zaključujem da se radi o jednom osebujnom vinaru koji na tu djelatnost gleda kroz 1 puno širi spektar interesa negoli je to u pravilu slučaj kod većine. Sama činjenica da je gradski dečko utjecala je u mnogome na sadržaj predrasuda kakve su gajili uglavnom zlobnici. Ivica se nije osvrtao na to nego je punim plućima zaronio u tu vječnu bačvu malvazije. Ta odiseja traje dan danas i odvela ga je onomad na pra pra izvor-grčki otok Monemvasiju. Upravo ta vinska poetika i tračak avanturizma, autentične vinske pustolovine izgradio je filozofiju kojom se povodi ovaj podrum iz Krunčića. Kao 1 od bitnika, Ivica (uz ostale) pokreće Vinistru. Njegovom pojavom na sceni priča o malvaziji dobila je konture kakve su trebale da ta istarska sorta postane brand prepoznatljiv u svijetu. Zajedno sa Kozlovićem, De Grassijem te sa američkim Labinjanima iz porodice Bastianich, 2012. je svjetla pozornice ugledalo vino MaDeBaCo, prvo vino koje je iz Istre organizirano prekoračilo veliku baru. Ivica je autentični malvazijski argonaut, njegova predanost vinu konstantni je proces nadogradnje, a njegova vina nerijetko diktiraju trendove: i kada su mnogi krenuli u pravcu barikiranja malvazije, on je predstavio akaciju-bačvu koja u konačnici kud i kamo nježnije odgaja bijela vina. Ivica je također i pionir ozbiljnog marketinga u svijetu istarskih vina. Albine etikete, kampanje i riječju, vinska priča, zaokružena je i prepoznatljiva tržišna strategija.

Upravo je ovih dana publici predstavio novu etiketu za sauvignon blanc za kojeg mu u Hedonistri želimo dugu i uspješnu plovidbu na tržištu!

Kad se iz Verone popnete prema prvim brežuljcima na sjeveru i proburazite prvi tunel, pred vama će se otvoriti nepregledni usijek među dolomitnim stijenama. Gotovo cijelim putem ta je udolina zasađena plantažama jabuka, a u samom podnožju stjenjaka, zaklonjeni jedni do drugoga leže bezbrojni mali gradići. Najzad ćete tako prispjeti u Trento, povijesnu utvrdu talijanskih alpina, čuvenu po bitkama u 1. svjetskom ratu. Forsirajući dalje tu breathtaking udolinu, nakon mjesta Mezzacorona kreću bilingvistički natpisi što je znak da ste u Sud Tirolu, bivšoj austrijskoj provinciji koja je skoro eto već stotu godinu u sastavu maćehe Italije. Glavno odredište i najveći grad na toj ruti jest Bozen/Bolzano. Omeđen snježnim visovima Bolzano se prostire na širokom polju i najveće je prometno čvorište za sve ski destinacije u okolini. Prvo mjesto tik do Bolzana, Ponte Gardena otvara famoznu Val Gardenu, plato u kanjonu čijim se uskim cesticama probijate dalje za kraj poznatiji kao St.Crestina in Groden. Osim istoimenog centra te općine, tu su još i Selva te napokon, Ortisei. Mjesta su to u kojima je sve podređeno elitnom ski turizmu. Ortisei je primjerice, cijeli premrežen pokretnim stepenicama i gotovo je svaka druga kuća ugostiteljski objekt. Od 5 000 stanovnika 3/4 čine lokalni Ladini, a preostala četvrtina su uglavnom doseljeni Talijani te nešto sitno ostalih stranaca. Alpski gorštaci govore 3 jezika-najradije se služe ladinskim koji je prilično nerazumljiv, a sastoji se od crossovera ostataka etrušćanskog uz poneku riječ njemačkih ili francuskih korijena. Vrlo rado govore i njemački te talijanski nešto manje. Ladini su izrazito sposobni i snalažljivi. Teško bi se inače održali na ovom extremnom krajoliku koji je gotovo u istoj mjeri izazovan koliko i lijep. Ladini su prilično nepovjerljivi i teško dokučivi no kada vas jednom prihvate, iznenadit ćete se količinom gostoprimstva i srdačnosti. Možda bi najtočnije bilo reći da su osebujni.

Gorštačka prehrana krcata je kalorijama te je u gastronomskom smislu u ponudi na djelu jedna blaga fuzija između alpskog i talijanskog kulinarstva. Krenite primjerice od jakih planinskih čorbi (gulaš, orzo...), zatim raznorazne varijacije knedli uvaljanih od kruha, začina, jaja i brašna-Kanederli, kako ih ovdje zovu. Prilično je tu zastupljena i svinjetina od koje preporučam domaći speck.
Od slatkoga svakako kušati varijacije planinskog strudela koji je sveprisutan, no ono što je mene osobno kao sladokusca oduševilo jest tzv. kaiserschmarn-nešto deblja palačinka punjena grožđicama sa džemom od planinskoga, šumskog voća.

Što se razvoja turizma tiče, ta je priča ovdje prilično slična kao i kod nas u Istri: Te bajte po planinama u kojima sada banče brojni turisti, nekada su služile kao utočište čobanima dok bi u rana proljeća vodili krave na ispašu. Kada je elita otkrila radosti bijeloga sporta i ovdje razvukla prve žičare, krenuo je ubrzani turistički rast, a bajte su se preko noći pretvorile u odmorišta za skijaše. Na kraju napornog skijaškog dana kreće zabava u tzv. Apres ski barovima. Ortisei je skijaška top destinacija i mondeno mjestašce sa elegantnim barovima i drevnim, austrijskim vilama i dvorcima. Sa gotovo 9 mjeseci jakog turizma na godinu, Ortisei se u ovih 40 godina razvio u kraj izrazito visokog standarda čak i za talijanske pojmove. Ladini međutim, su izrazito skromni i štedljivi i rijetko ćete ovdje zateći primjere hvalisanja ili razbacivanja novcem. Dapače, ovdje se štedi na gotovo svemu-sve kao da ima svoju svrhu i mjesto u lancu produkcije. Ne baca se ništa jer se sve može za nešto iskoristiti. Bez takvog racionalnog sustava, teško bi se Ladini u ovim ekstremnim predjelima ikad održali.

Sa momjanskog ,mikroklimatskog bazena, danas ćemo obratiti ovo malo pažnje na teran. Taj robusni istrijanski siročić koji će navodno ostati bez svoga imena u hrvatskoj Istri, pomalo je, vržmo reči, žuk na prvu notu, ali pažljivim pristupom on se otvara i iz sebe vadi cijelu lepezu okusa:

bobičasto ili šumsko voće, suhe šljive, divlje jagode...cijela riznica okusa u njemu spava poput trnoružice.

Nakon što su istarski vinari učinili odličan posao oko brendiranja i pozicioniranja malvazije, red je da se isti posao (ako ne i veći) odradi za teran. Posao nimalo lagan poznavateljima ove sorte osebujna, istrijanskoga karaktera.

Što se vinarskih izvedbi tiče, momjanski teran najupečatljiviji mi je bio kao većinski dio u kupaži Othello (Kozlović). Složimo li se da je refošk zrman teranu, tada nikako u Momjanu ne bi smjeli preskočiti onaj Rina Prelca-uvijek me nanovo iznenadi ta svježina, voćnost i osnovni buke. Još 1 u nizu dokaza da se i u vinima honorira jednostavnost.

Relativno nedavno, teran se kao takav počeo exploatirati u formi likera.
Široj publici poznat kao teranino, u destileriji Sinković pune ga pod nazivom Teranel. Vješto izbalansiran između alkohola, gustoće i okusa, teran je zasjao u sasvim drukčijem izdanju-sladak taman koliko treba biti liker takvoga tipa:

sa raznim plemenitim okusima među kojima dominira bobičasto voće (karakteristično).

Postoje dakle načini da se pripitomi taj gusti grozd što u sebi sažima sve blagodati tla, klime i samu filozofiju Istre.
Vi koji ste u moći, učinite sve da teran kao takav i pod tim imenom ostane dijelom autohtone ponude u Istri.

Nikada ne bi bili rekli da ćemo plakati još za Tomićkom. Mlada profesorica što joj je u zamjenu stigla tako reći s faksa, odmah je dala do znanja da improvizacije neće trpjeti. To što pišemo pjesme, neće nam priskrbiti dvojku Edo ionako nikada nije čitao. Čitanje jednostavno nije bila njegova stvar. On je savršeno mogao egzistirati bez čitanja.

Za razliku od njega, Darko je jednostavno upijao. Čitao je avangardne stvari i na tulumima bi često zaplakao. Onako-ni iz čega bi zagnjobio i gotovo uvijek bi mu prišla neka cura koja bi ga onda tješila. Često je recitirao Maestrove monologe iz Kiklopa. Oduševljen činom njegova filozofskog samoubojstva, otvarao je rasprave u kojima bi nemilosrdno poentirao.
Odgovarali smo upravo Kiklopa za lektiru i profesorica je hladno i bezizražajno vrtila imenik pa zastala:

-Edo? Jesi pročitao lektiru?
-Molim?
-"Kiklopa" jesi li pročitao?
-Jesam.
-Dobro...reci ti meni Edo...Melkior Tresić? Kako u romanu završava lik Melkiora Tresića?

Darko je sjedio s Edom u klupi, folerski je pokrio usta rukom i šapnuo Edi:

-otpuzao je...

Edo vidno okuražen ponovi na glas:

-Otpuzao je.

Profesorica, kojoj je već tada postajalo sve skupa dubiozno, veli:

-Odlično, otpuzao je. Gdje je otpuzao?

Darko šapnu:

-u Zoopolis

Edo ponovi na glas:

-Uz obalu.

Profesorica tu posegne za blago ironičnim izrazom, približi mu se i nastavi:

-Uz obalu...otpuzao je uz obalu i onda je došao do vrha litice i sa te litice se bacio dolje u more i kraj?

-Pa...da...?

-Sjedi.

-Profesorice kolko sam dobio?

-Šta misliš?

(malo stariji čitatelji će se sjetiti Pucka iz udžbenika za Prirodu i društvo)
Gotovo je svatko u djetinjstvu imao nekoga u generaciji ko bi poticao iz
neumjereno velike porodice. Misleći pritom na dvoznamenkaste brojeve
braće i sestara koja su mahom, sva redom, što narod veli, od uha do uha.
To su gotovo u pravilu, kako bi ih Željkica krstila, disfunkcionalne obitelji.
Stereotipno je u toj shemi neki neobuzdani alkoholičar i žena upitnog
morala (ili kakva klero fanatkinja). Ljudi koji živote daruju šakom i kapom.
Pucko moje generacije bio je atrakcija. Najstariji u
vojsci braće i sestara, činio je što je kao 13godišnjak mogao da
pomogne i brine za sve njih. Zbog puritanizma tako karakterističnog za
socijalistička društva, Pucko je u školi bio izopćen utoliko što je svatko
zazirao od dijeljenja ormarića sa njim ili bilo kakvih, fizičkih doticaja.
Raščerupan, balav, crnih noktiju i sa gomilom peruti i ostalih nametnika
u kosi, zaudarao je neizdrživo i koliko god humani bili, teško ste mogli
sakriti da vam smeta.

Unatoč svemu, Pucko je bio rijetko vedar i vječito nasmijan dječak.
Učio nas je psovkama i nama dečkima prepričavao seksualne pikanterije
iz svoga doma, slikovito dočaravajući masne detalje što bi uspaljivali
naše prljave, teenagerske mašte. Pušio je kao Turčin i vječito ganjao
cure iz razreda dok su bježale uz vrisku i smijeh.

Pozdrav proljeću, kolektivni piknik Osnovne škole u Kremenje na vodopad dopao početku marta.
Trčao se ujutro kros ,a na livadi do potoka se peklo meso i točili se čajevi iz velikih, sivih kazana.
Bio je početak marta i brzaci pred vodopadom nabujali od dugih kiša koje su prethodile.
Izvjesni klinac iz 5 c se za okladu bacio u hladan potok, prilično dubok.
Brzaci su ga ponijeli i krenuo je panično lamatati rukama...

Svi smo ostali zatečeni. Čak su se i profesori dvoumili kada se začuo pljusak od skoka sa druge strane:

Pucko je poletio poput Tarzana i spasio promrzlog i nepromišljenog klinca.
Drugog je dana, dežurni učenik nosio školsku knjigu po razredima čitajući pohvalu Puckovom nesebičnom, pionirskom činu.

Često razmišljam o Pucku i o njegovom podvigu i nikad se ne uspijem otrgnuti dojmu da je upravo takvo odrastanje gdje je život bio mnogo jeftiniji, učinilo od Pucka čovjeka dostojnog te definicije. Ono što često vidimo u pogledu nekog Roma, Touarega...
tu slobodu i beskrajnu lakoću življenja...čistog i nepatvorenog življenja života u kojemu se slavi i pleše bez obzira na stanja, raspoloženja ili temperature...

Pucko je život poznavao puno bolje od nas koji smo ga netaknuti upoznavali pod maminim i tatinim zvonom u toplome domu, uz sve one silne panetone, igračke, skije, udžbenike...uz svu tu zaštitu...

Pucko je danas uspješni obrtnik i uredno hrani još petoro zaposlenih...tako da bih priču o njemu tu i zaključio...ne dovodeći je u
vezu sa kozmičkim glupostima koje o obitelji možemo čuti ovih dana u medijima.

Čuvajte svoju obitelj i poštujte svaku tuđu, voli vas Jay Pritchet sa svoju familiju!