Kad se iz Verone popnete prema prvim brežuljcima na sjeveru i proburazite prvi tunel, pred vama će se otvoriti nepregledni usijek među dolomitnim stijenama. Gotovo cijelim putem ta je udolina zasađena plantažama jabuka, a u samom podnožju stjenjaka, zaklonjeni jedni do drugoga leže bezbrojni mali gradići. Najzad ćete tako prispjeti u Trento, povijesnu utvrdu talijanskih alpina, čuvenu po bitkama u 1. svjetskom ratu. Forsirajući dalje tu breathtaking udolinu, nakon mjesta Mezzacorona kreću bilingvistički natpisi što je znak da ste u Sud Tirolu, bivšoj austrijskoj provinciji koja je skoro eto već stotu godinu u sastavu maćehe Italije. Glavno odredište i najveći grad na toj ruti jest Bozen/Bolzano. Omeđen snježnim visovima Bolzano se prostire na širokom polju i najveće je prometno čvorište za sve ski destinacije u okolini. Prvo mjesto tik do Bolzana, Ponte Gardena otvara famoznu Val Gardenu, plato u kanjonu čijim se uskim cesticama probijate dalje za kraj poznatiji kao St.Crestina in Groden. Osim istoimenog centra te općine, tu su još i Selva te napokon, Ortisei. Mjesta su to u kojima je sve podređeno elitnom ski turizmu. Ortisei je primjerice, cijeli premrežen pokretnim stepenicama i gotovo je svaka druga kuća ugostiteljski objekt. Od 5 000 stanovnika 3/4 čine lokalni Ladini, a preostala četvrtina su uglavnom doseljeni Talijani te nešto sitno ostalih stranaca. Alpski gorštaci govore 3 jezika-najradije se služe ladinskim koji je prilično nerazumljiv, a sastoji se od crossovera ostataka etrušćanskog uz poneku riječ njemačkih ili francuskih korijena. Vrlo rado govore i njemački te talijanski nešto manje. Ladini su izrazito sposobni i snalažljivi. Teško bi se inače održali na ovom extremnom krajoliku koji je gotovo u istoj mjeri izazovan koliko i lijep. Ladini su prilično nepovjerljivi i teško dokučivi no kada vas jednom prihvate, iznenadit ćete se količinom gostoprimstva i srdačnosti. Možda bi najtočnije bilo reći da su osebujni.
Gorštačka prehrana krcata je kalorijama te je u gastronomskom smislu u ponudi na djelu jedna blaga fuzija između alpskog i talijanskog kulinarstva. Krenite primjerice od jakih planinskih čorbi (gulaš, orzo...), zatim raznorazne varijacije knedli uvaljanih od kruha, začina, jaja i brašna-Kanederli, kako ih ovdje zovu. Prilično je tu zastupljena i svinjetina od koje preporučam domaći speck.
Od slatkoga svakako kušati varijacije planinskog strudela koji je sveprisutan, no ono što je mene osobno kao sladokusca oduševilo jest tzv. kaiserschmarn-nešto deblja palačinka punjena grožđicama sa džemom od planinskoga, šumskog voća.
Što se razvoja turizma tiče, ta je priča ovdje prilično slična kao i kod nas u Istri: Te bajte po planinama u kojima sada banče brojni turisti, nekada su služile kao utočište čobanima dok bi u rana proljeća vodili krave na ispašu. Kada je elita otkrila radosti bijeloga sporta i ovdje razvukla prve žičare, krenuo je ubrzani turistički rast, a bajte su se preko noći pretvorile u odmorišta za skijaše. Na kraju napornog skijaškog dana kreće zabava u tzv. Apres ski barovima. Ortisei je skijaška top destinacija i mondeno mjestašce sa elegantnim barovima i drevnim, austrijskim vilama i dvorcima. Sa gotovo 9 mjeseci jakog turizma na godinu, Ortisei se u ovih 40 godina razvio u kraj izrazito visokog standarda čak i za talijanske pojmove. Ladini međutim, su izrazito skromni i štedljivi i rijetko ćete ovdje zateći primjere hvalisanja ili razbacivanja novcem. Dapače, ovdje se štedi na gotovo svemu-sve kao da ima svoju svrhu i mjesto u lancu produkcije. Ne baca se ništa jer se sve može za nešto iskoristiti. Bez takvog racionalnog sustava, teško bi se Ladini u ovim ekstremnim predjelima ikad održali.
