Eh, sad da sam bar Perdec pa bih ovaj osvrt započeo onom mitskom rečenicom: "Ivicu Matoševića sam upoznao još daleke19...deves i neke..." Slučaj je htio da je tako i bilo. Njegova vina nešto kasnije. U ovom mileniju točnije. Najrađe pamtim njegovu Grimaldu crnu iz 2009.

Po svemu što njegov brand u svijetu hrvatskih vina znači, zaključujem da se radi o jednom osebujnom vinaru koji na tu djelatnost gleda kroz 1 puno širi spektar interesa negoli je to u pravilu slučaj kod većine. Sama činjenica da je gradski dečko utjecala je u mnogome na sadržaj predrasuda kakve su gajili uglavnom zlobnici. Ivica se nije osvrtao na to nego je punim plućima zaronio u tu vječnu bačvu malvazije. Ta odiseja traje dan danas i odvela ga je onomad na pra pra izvor-grčki otok Monemvasiju. Upravo ta vinska poetika i tračak avanturizma, autentične vinske pustolovine izgradio je filozofiju kojom se povodi ovaj podrum iz Krunčića. Kao 1 od bitnika, Ivica (uz ostale) pokreće Vinistru. Njegovom pojavom na sceni priča o malvaziji dobila je konture kakve su trebale da ta istarska sorta postane brand prepoznatljiv u svijetu. Zajedno sa Kozlovićem, De Grassijem te sa američkim Labinjanima iz porodice Bastianich, 2012. je svjetla pozornice ugledalo vino MaDeBaCo, prvo vino koje je iz Istre organizirano prekoračilo veliku baru. Ivica je autentični malvazijski argonaut, njegova predanost vinu konstantni je proces nadogradnje, a njegova vina nerijetko diktiraju trendove: i kada su mnogi krenuli u pravcu barikiranja malvazije, on je predstavio akaciju-bačvu koja u konačnici kud i kamo nježnije odgaja bijela vina. Ivica je također i pionir ozbiljnog marketinga u svijetu istarskih vina. Albine etikete, kampanje i riječju, vinska priča, zaokružena je i prepoznatljiva tržišna strategija.

Upravo je ovih dana publici predstavio novu etiketu za sauvignon blanc za kojeg mu u Hedonistri želimo dugu i uspješnu plovidbu na tržištu!

Kad se iz Verone popnete prema prvim brežuljcima na sjeveru i proburazite prvi tunel, pred vama će se otvoriti nepregledni usijek među dolomitnim stijenama. Gotovo cijelim putem ta je udolina zasađena plantažama jabuka, a u samom podnožju stjenjaka, zaklonjeni jedni do drugoga leže bezbrojni mali gradići. Najzad ćete tako prispjeti u Trento, povijesnu utvrdu talijanskih alpina, čuvenu po bitkama u 1. svjetskom ratu. Forsirajući dalje tu breathtaking udolinu, nakon mjesta Mezzacorona kreću bilingvistički natpisi što je znak da ste u Sud Tirolu, bivšoj austrijskoj provinciji koja je skoro eto već stotu godinu u sastavu maćehe Italije. Glavno odredište i najveći grad na toj ruti jest Bozen/Bolzano. Omeđen snježnim visovima Bolzano se prostire na širokom polju i najveće je prometno čvorište za sve ski destinacije u okolini. Prvo mjesto tik do Bolzana, Ponte Gardena otvara famoznu Val Gardenu, plato u kanjonu čijim se uskim cesticama probijate dalje za kraj poznatiji kao St.Crestina in Groden. Osim istoimenog centra te općine, tu su još i Selva te napokon, Ortisei. Mjesta su to u kojima je sve podređeno elitnom ski turizmu. Ortisei je primjerice, cijeli premrežen pokretnim stepenicama i gotovo je svaka druga kuća ugostiteljski objekt. Od 5 000 stanovnika 3/4 čine lokalni Ladini, a preostala četvrtina su uglavnom doseljeni Talijani te nešto sitno ostalih stranaca. Alpski gorštaci govore 3 jezika-najradije se služe ladinskim koji je prilično nerazumljiv, a sastoji se od crossovera ostataka etrušćanskog uz poneku riječ njemačkih ili francuskih korijena. Vrlo rado govore i njemački te talijanski nešto manje. Ladini su izrazito sposobni i snalažljivi. Teško bi se inače održali na ovom extremnom krajoliku koji je gotovo u istoj mjeri izazovan koliko i lijep. Ladini su prilično nepovjerljivi i teško dokučivi no kada vas jednom prihvate, iznenadit ćete se količinom gostoprimstva i srdačnosti. Možda bi najtočnije bilo reći da su osebujni.

Gorštačka prehrana krcata je kalorijama te je u gastronomskom smislu u ponudi na djelu jedna blaga fuzija između alpskog i talijanskog kulinarstva. Krenite primjerice od jakih planinskih čorbi (gulaš, orzo...), zatim raznorazne varijacije knedli uvaljanih od kruha, začina, jaja i brašna-Kanederli, kako ih ovdje zovu. Prilično je tu zastupljena i svinjetina od koje preporučam domaći speck.
Od slatkoga svakako kušati varijacije planinskog strudela koji je sveprisutan, no ono što je mene osobno kao sladokusca oduševilo jest tzv. kaiserschmarn-nešto deblja palačinka punjena grožđicama sa džemom od planinskoga, šumskog voća.

Što se razvoja turizma tiče, ta je priča ovdje prilično slična kao i kod nas u Istri: Te bajte po planinama u kojima sada banče brojni turisti, nekada su služile kao utočište čobanima dok bi u rana proljeća vodili krave na ispašu. Kada je elita otkrila radosti bijeloga sporta i ovdje razvukla prve žičare, krenuo je ubrzani turistički rast, a bajte su se preko noći pretvorile u odmorišta za skijaše. Na kraju napornog skijaškog dana kreće zabava u tzv. Apres ski barovima. Ortisei je skijaška top destinacija i mondeno mjestašce sa elegantnim barovima i drevnim, austrijskim vilama i dvorcima. Sa gotovo 9 mjeseci jakog turizma na godinu, Ortisei se u ovih 40 godina razvio u kraj izrazito visokog standarda čak i za talijanske pojmove. Ladini međutim, su izrazito skromni i štedljivi i rijetko ćete ovdje zateći primjere hvalisanja ili razbacivanja novcem. Dapače, ovdje se štedi na gotovo svemu-sve kao da ima svoju svrhu i mjesto u lancu produkcije. Ne baca se ništa jer se sve može za nešto iskoristiti. Bez takvog racionalnog sustava, teško bi se Ladini u ovim ekstremnim predjelima ikad održali.