Priča o unutrašnjoj Istri svakako može započeti u Grožnjanu koji je svojom neupitnom divotom i pitoresknim šarmom mnoge ostavio bez daha još davnih dana kada je ostatak unutrašnjosti čamio zaboravljen daleko od očiju, srca i neizbježnog novca. Sredinom 60-ih godina jedno je šareno društvo umjetnika, boema i groupiea okupljenih oko kipara Aleksandra Rukavine legendarnog Žohara, otkrilo mistični Grožnjan, dovoljno "dalek i sam" u kojemu stvarati, družiti se i naravno, lumpovati. Grožnjan pak, koji je i sam imao jaku etno muzičku tradiciju i izrazito stimulativno zračenje, pokazao se u umjetničkom smislu kao apsolutni bingo. Svemu se nadovezala i muzička omladina iz cijeloga svijeta, a kao duh iz boce, pojavio se najzad i veliki Bi Pi uz sav taj jazz...Bila su to vremena kada je Flok držao Al violino i osobno sam stigao kao mulac doživjeti ponešto iz zadnje faze te scene koja je zaista prethodila brendiranju Grožnjana.
Ipak, kada čujem da se spomene Grožnjan, na pamet mi prvo padne Iske. Nezaboravni grožnjanski Lou Reed sa karakterističnim lennonkama za vid, beogradski Makedonac, bio je odličan grafičar, "Poletovac" i reprezentativni uzorak te genijalne generacije novoga vala. Putevi su, čudni kakvi i inače bivaju, doveli Isketa jednom davno u Grožnjan i bio je to rijetko sretni spoj sudbine čovjeka i mjesta. Nije postojao bolji sugovornik od Isketa: o gljivama? filozofiji? muzici? povijesti?
Iske je bio 1 od onih ljudi koji Vas iskreno zapanje znanjem i pitate se samo odakle to vadi dok priprema čaj sa zenzerom.
Iske je u toj mjeri utjecao na Grožnjan, koliko je i Grožnjan utjecao na Isketa. Ćaskanje s Isketom, u neformalnoj ponudi Grožnjana kao destinacije, bilo je neprocjenjivo.
Nažalost, u tim podlim 90-ima, Iske je zbog svog beogradskog slanga dolazio na udar raznom "domovinskom" smeću od ljudi.
Vršen je na njega konstantni pritisak, a nerijetko je primao i prijetnje. Unatoč tome, ne sjećam se da li se ikada i osvrnuo na to.

Otišao je tiho sa ovoga svijeta 2010. i od tada kada navraćam u Grožnjan, sve čekam neću li ga ipak ugledati kako pili drva
ispred galerije, spreman da odloži posao na pola sata radi spike i ,kakokad, piva.