zovem se hana... možda... :-)

četvrtak, 30.03.2006.

Zdravo narode!

Kak ste mi? Ja sam odlično! Sa starcima je sve o.k., u školi ide sve ko po loju. Stekla sam neke nove frendove u zadnje vrijeme.


E al ima jedna stvar, tj. tri stvari koje vam moram priopćiti:

1.) Dopisivala sam se s C7.

Pričali smo o svemu i svačemu. I tako sam saznala da je njega i njegovu majku otac napustio prije nego se on rodio. Tako da on nikada nije upoznao svog oca.
To me tako rastužilo, i pitala sam se kako bih se ja osjećala da me netko tako odbaci, da me napusti prije nego što me upozna. Da odbije dijeliti sa mnom moje snove. Želje. Strahove, čak i prije nego udahnem zrak prvi puta u svome životu.
Osjećala bih se loše. Mislila bih da sam sama sebi manje vrijedna. Da nisam zaslužila oca.

Ali sada sam naučila da svako dijete zaslužuje ljubav. I C7. Ma tko bio, i kako bio.

I malo-po malo, počela sam se zaljubljivati u osobu preko mobitela. Ne znam da li je govorila istinu, je li ta osoba uopće muško (možda je neka od onih popularnih cura iz razreda kojoj sam stala na žulj pa me sad zeza), ali u srcu sam osjećala ono nešto što mi je govorilo da je C7 stvarno onakav kakvim se i prikazuje. Vjerojatno griješim. Ja uvijek griješim. Pa što onda, svatko nekad pogriješi...

...Samo što ja griješim malo češće od drugih...

Uglavnom, dopisujemo se već tri dana, ali još mi nije otkrio tko je. U školi nisam ništa čudno primijetila, ali nekako u sebi, ni sama ne znam zašto, priželjkujem da je C7 onaj dečko iz 7. c koji mi je pomogao onoga dana kada su mi se knjige rasule po podu... Jesam ja normalna?

Ne, opet griješim.

2.) Netko je od sedmaša otkrio za moj blog. Počeli su mi pristizati neki e-mailovi, u kojima je pisalo da ako nešto ne učinim, rastrubit će po cijeloj školi.

Pa tako dolazimo do:

3.) Ako se stvarno pročuje za moj blog, izbrisat ću sve postove i više nikad, nikad nećete čitati moj dnevnik. Da, znam da (ni)su mnogi uživali čitajući ga, ali morat ću ga ukinuti da si ne zagorčim život, samo mi još treba da svi čitaju moj dnevnik!

Dakle izbrisat ću sve postove i pretvoriti HANIN DNEVNIK u HANINE PJESME I PRIČE. Tamo ću, kao i sam naslov kaže, pisati pjesme, sastavke i romane u nastavcima, u kojima ćete sigurno naći poneki trag što se događa u mome životu.

Npr.: Ako napišem pjesmu o svađi između mojih roditelja, to vjerojatno znači da imam krizu u obitelji.

ALI NE MORA ZNAČITI.

Nadam se da do toga neće doći.

Zeleni je bio u pravu.

Nisam trebala pričati o sebi. Ali jednostavno sam htjela progovoriti i da me ljudi čuju, da me razumiju. Da ništa ne krijem.

Našla sam neke svoje pjesme u ladici.



PROLJEĆE

Kad proljeće u grad stigne,
Zmaj se dječji u vis digne.

Vjetar lagano piri,
Sunce iza oblaka viri.

Obasjava nas proljetni sjaj,
Pravi to je proljetni Raj.

Trava ispod snijega pozeleni,
Ruži je vrijeme da se crveni.

U život se unese snaga i radost,
Starac misli da mu se povratila mladost.

Visibabe, ljubičice, jaglaci
Cvjetaju voćki pupoljci.

Miris proljeća kad opkoli grad,
proljeće počinje;
tri, četiri, sad!!!
To je prva. Evo druge:


Samo još jednom

Toliko je njih u svijetu,
toliko tvojih prijatelja,
Koji bi se rado mijenjali
s tobom

da samo još jednom
pomiluju pogledom
prostrane planine i
velika mora,

da samo još jednom
kroz njihove uši prostruji
cvrčanje cvrčaka,
veseli pjev ptica,

da samo još jednom progovore,
ponovno progovore,

da im glas ispuni pluća,
da se od planine odbiju
njihovi glasovi…

Zamisli koliko ljudi i djece,
koliko bi njih bili na tvom mjestu!

Koliko bi oni dali
da još jednom
udahnu zrak,
da još jednom
zakorače,
veselo protrče livadom.

Samo jedan trenutak sreće,
jedan zalogaj istinske sreće,
nitko od njih ne može
platiti novcem.



I zadnja:

OSTAVLJEN I SAM
Vani, na hladnoći
Brojim otkucaje osamljenog srca.
Ne čujem ni korake svoje
U toj hladnoj noći.

Sjene se pohlepno smiju-
Opake misli kriju.

Vrebaju poput zvjerki…
Čuju se njihovi uzvici rijetki.

Sam lutam crnim dnom
Bez broda i bez sjene
Uspomene na me su
Zaboravljene.

Zarobljen u srcu svom,
Ostavljen i izgubljen
Na dnu duše u brodu
Tuđem potonulom.

I tek kajem se sad,
A vrijeme je bilo davno-
Kad bio sam mlad.


Tu zadnju sam pisala u muškome rodu. Mislim, to se vidi, ali tek tako, pisala sam kao da sam muško. Tako mi je bolje zvučalo.

Glasajte, koja vam je najbolja.

Ako vam se sviđaju...

I anyway, držite mi fige čvrsto... uskoro ću saznati tko je C7. Sigurna sam.

Vaša Hana

ponedjeljak, 27.03.2006.

HAJ!!!

Ja sam sad upravo na informatici.
Pročitala sam komentare.

Hvala na njima...

i...
što se tiče onog "spoja na slijepo" o, da bila sam.
Ali problem je što nikog nije tamo bilo...
Da, došla sam na igralište, a tamo- ni žive duše! Dobila sam novu poruku na mobitelu: NISAM JOŠ SPREMAN REĆI TI TKO SAM. SORRY. C7.

Ajme meni!
Sad ću nešto pokušat... stavit ću sliku od neke svoje pjevačice.
A onda ću se vratiti.
Držite mi fige.

Hana

petak, 24.03.2006.

EVO ME NATRAG.

JA STVARNO MISLIM DA ĆU POLUDIT! PA JE L ONI ZNAJU KAKO JE MENI TEŠKO SVE OVO NAPISAT I ONDA STAVIT NA BLOG? NEMAJU POJMA, HA?! A ONDA MI JOŠ DOĐU I SVE POBRIŠU!!! MA DOSTA MI VAS JE. KAKAV HANAISBACK. ARHIVA, MA MRŠ! HOĆU SVOJ BLOG ONAKAV KAKAV JE I BIO1

GLE SAD SAM SKUŽILA DA SAM ZABORAIVLA PONOVNO UMETNUTI SMAJLIĆE!!! TO SVE ZBOG NJIH!
NIKAD MI TO VIŠE NE MOJTE NAPRAVIT JE LI VAM TO JASNO!!!!

A SAD; DNEVNIK HANE, TJ. MENE:


srijeda, 22.ožujka, 2006.

Danas sam bila (lažno) bolesna. Jednostavno mi se spavalo i nije mi se dalo ići u školu i biti tamo. I tako sam prespavala i sad se super osjećam. Moja best frendica... Joj, kak je to primitivno «moja best frendica», «moja best frendica»... Već mi je dosta pisati «moja best frendica»! Nadjenut ću joj ime, tj. skraćenicu... B. F. kao Best Frendica.

Dakle, B. F. mi je donijela bilježnice. Rekla je da me pozdravljaju Lana, Maja, Tea, Tina, Kika (nadimak), Kruška (nadimak), zatim od muškog dijela razreda samo Robert. Joooj... Nema me jedan dan i već im svima falim... Tko bi rekao, možda sam ipak popularna.

Šalim se. Ne želim biti popularna cura, znate one kao iz američkih filmova. Ali želim da se i o meni netko brine i da mu je stalo, da ga zanima zašto danas nisam bila u školi. I super da takav netko postoji!!!




četvrtak, 23. ožujka, 2006

Nema više zezancije. Uveli su nova pravila, ta su da ti roditelji moraju potpisati ispričnicu zašto nisi bio u školi pa makar to bio i samo jedan dan. Užas. Grozno. Pa koja se budala sad našla mijenjati pravila, i to baš kad sam ja odlučila malo si dati oduška. Ja, Hana, koja nikad u životu nije kasnila na nastavu, nikad nije prespavala, markirala, neopravdano izostala... A sad, kad je na meni red, sad se moram toga odreći. Ma!

I danas sam bila u školi. I dobro da jesam, jer sam dobila peticu iz matematike.
I novu poruku u jakni. Glasila je:
HANA SHVATI DA TE VOLIM BESKRAJNO!!! C7.

Jesam ja glupa ili ne vidim nešto što je nevidljivo, ali bih to trebala vidjeti? C7. Ma tko je taj čudak? Kako on to misli da bih ja trebala znati tko je? C7, C7, C7.... To sigurno znači da je iz 7. c.

Da, to je to, sigurna sam.



petak, 24. ožujka, 2006.


Ništa od novih ocjena. Sve je po starom. Samo jedna nova poruka:
AKO STVARNO NE ZNAŠ TKO SAM, DOĐI SUTRA NA IGRALIŠTE U 5, PA ĆEŠ SAZNATI. C7.


To!!!! Svakako ću doći! Čovjek umire za mnom, pa to mi je bar sad očito.


TATA ME PUSTIO NA PAR MINUTA, A JA IH SAD TU TROŠIM DA VRATIM SVOJE POSTOVE!! MA NEĆU! JAKO SAM LJUTA NA VAS TAMO UREDNIKE IL KAK SE VEĆ ZOVETE....


HANA

utorak, 21.03.2006.

Samo da Vam još nešto kažem...

a to je da sad mi završava informatika, i slijedeći put imam slijedeći tjedan u.... ponedjeljak u 11 i 30. A to znači da neću moći ništa novog napisati do slijedećeg puta.

Nije pošteno od tate što mi neda da idem na Internet.

upravo sam otkrila smajliće... kako ludo.

sve ću ih stavit.

kaj sad ovaj radi?

važno je prati zube.

a ovaj? Šta mu je?

people, jel da da sam cool!?!

da da



kaj ne. jesam!!



jesam!! Jesam i jesam i točka!

Moram ići zvonit će....


pusa od Hane iz Zagreba.




e ovaj zadnji mi nije jasan. Kaj će mi... Izbrisat ću ga...

Dragi moji čitatelji!!!

Danas nema... htjeh reći dea nema ništa novo ali ima. Avo, dobila ssam 4 iz matematike, 4 iz kemije, i još jednu poruku u jakni.

Pisalo je: HANA JA SAM NETKO KOME JE DO TEBE STALO. ZAŠTO SE PRAVIŠ DA NE ZNAŠ TKO SAM??? C7.

O moj Bože. Čini se da je nekome fakat stalo do mene! Lijepo je to, ali ne znam tko mi to piše. Daj mi reci više halo ako čitaš moj blog ostavi mi neki komentar ili nešto!!!

Pozdrav.

subota, 18. 03. 2006.


Mama je došla kod nas i rasplakala se. Rekla je da ne može vjerovati da je bila takva glupača, da joj je žao, molila nas je, klečala predamnom, sestrom i tatom da joj oprostimo... Rekla je da više nikad neće ni pogledati bocu rakije. Svi smo lijepo dogovorili da će sve opet biti ako prije, iako nije ništa odlučeno, razvod ili ne? Ali opet je mama radila večeru, igrali smo naše obiteljske igre.

No tata se držao nekako suzdržano prema mami. Zaključila sam to po tome što joj nije dao pusu u obraz.

Kako je lijepo to što smo opet doživjeli jednu normalnu obiteljsku večer. To mi je kao melem za dušu.


nedjelja, 19.03.2006.


Jedan od najljepših dana u mome životu!
Danas smo išli kod mame na ručak. Bilo je super, tata nas je nasmijavao o zgodama svojih kolega na poslu. Mama se sanjarski prisjećala lijepih trenutaka naše obitelji. Ines nam je ponosno pokazivala neke svoje nacrte, kak ti naše buduće kuće. Super smo se zabavili, ali najbolje tek slijedi.

Kada je ručak završio, Ines i ja smo otišle gledati TV (čitajte: prisluškivati i snimati situaciju iz kuhinje), a mama i tata su ostali u kuhinji da «slože stol i operu suđe».

Ines i ja smo sve vidjele. (Ozbiljno razmišljam o tome da postanem detektivka)

Mama je prala suđe, dok ga je tata brisao. A onda je mama otvorila vitrinu i izvadila dvije boce rakije. Preplašila me, mislila sam da će opet otegnuti onako kao pretprošli put, ali nije. Umjesto toga. Podigla ih je obje u zrak i gledala, oklijevajući. Krajičkom oka vidjela je mene i sestru, Ines pogotovu, koja se svake noći molila Bogu da nam se roditelji na rastanu. Mama je približila bocu sebi. Mislila sam; sad je gotovo. Povući će gutljaj i utopiti svu moju sreću u njemu. Tata je otvorio usta, vjerojatno s namjerom da joj nešto oštro kaže, ali...

«Pih! Kako sam ja naivna osoba! Mene takva glupost može prevariti... Ma ja nisam zaslužila život. Kakva sam ja to majka? Osoba? Žena? Pa meni je boca rakije bila važnija od obitelji! MRZIM VAS! Ne želim vas više nikad, nikad vidjeti blizu sebe! Je li to jasno?!» izderala se mama na dvije boce rakije te ih bacila ravno u smeće. Bile su to zadnje dvije.

Zatim je zaplakala, a Ines i ja smo joj pohrlile u zagrljaj. Tata je cijelo vrijeme bio odsutan, nije zagrlio mamu, samo je nastavio brisati.

Ines i ja sve smo odmah oprostile mami. Jednostavno sam joj u očima vidjela da joj je žao, i da se kaje, i da je i sama svjesna svojih pogrešaka. Ona je smatrala da joj ne bi trebale oprostiti, rekla je da sama sebi nikad neće moći oprostiti.

«Tata, zar ti nećeš oprostiti mami?» pitala je Ines s nevjericom u glasu.

«Ja... jednostavno mislim da...»a onda se okrenuo prema mami »Gle, volio bih da mogu, ali to što si učinila bilo je tako nepravedno i ružno s tvoje strane, toliko si nam boli nanijela, neke rane jednostavno.. nikad neće moći zacijeliti... I ja još nisam, nisam spreman odbaciti ljutnju i oprostiti ti. Morat ćeš se doista popraviti, i dokazati mi da si se promijenila.» rekao je tata ozbiljno. I tada sam shvatila da odrasli nikad ništa ne doživljavaju kao igru. Sve je ovo bilo ozbiljno, a meni se činilo kao dramatično kazališno djelo.

Mama je pognula glavu i proizvela zvuk kao da je progutala nekakav veliki zalogaj. A onda je dignula glavu i rekla «U redu. Ja se slažem... ako ti tako misliš... ja znam da nisam bila dobra i da ne zaslužujem oprost ali...»oči joj se zacakle od suza «ja se iskreno nadam da ćeš mi ga jednom dati.»

Iako tata i mama još uvijek nisu pomireni, jasno da se naš najljepši obiteljski dan završio u smijehu i sreći. Ines nas je cijelo vrijeme nasmijavala i sve je opet kao prije.

Eto, samo još da se mama i tata sasvim pomire, a kad kažem «sasvim» onda mislim na to da odustanu od razvoda. Jer oni se ponašaju kao muž i žena. Kao prije svađe.
Iskreno vjerujem da će mi Bog se smilovati i pomoći sreći da napravi posljednji korak te zakuca na naša vrata. Na našoj adresi sreća dugo nije stanovala. I sad je napokon opet tu.

Vidite, dragi moji čitatelji, da svaki put poslije kiše dolazi sunce. Nijedna kiša ne može padati vječno, to upamtite, i vjerujte u to onda kada vam bude najteže.

Sad, kad u mom životu sve bude na svome mjestu, mogla bih zatvoriti blog. Prije nego mi se opet dogodi neka kriza... Ha, ha, ha...

Ma vidjet ću. Glasujte da li da pišem dalje ili je ovo kraj.

Ako u slijedeća dva tjedna skupim bar dvadeset glasova, pisat ću dalje. Ako manje od 20, žalim slučaj, ali zatvaram blog.

Tako je to u životu. Neki odlaze, neki dolaze. Ali oni koji su nam najvažniji vječno ostaju u srcu.

Vaša, NAPOKON sretna Hana. Have a nice day :-) !!!!

petak, 17.03.2006.

Hello nice people, :-) !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

petak, 17.03.2006.

Pa da vidimo....

Pročitala sam sve komentare koje ste mi napisali... Wauuuu... Pohvale, kritike, kritike, kritike, primjedbe, pohvale. Hm, na svemu puno hvala.

Poruka Velikom zelenom:
Ja to i jesam primila kao prijateljski savjet, ali mi se žurilo, naime,

( imam kaznu za Internet, jer sam nabila račun... Tako da ću od sada objavljivati postove jednom tjedno, onim danom kad imam informatiku, to ne znači da ću pisati jednom tjedno, nego svaki dan na svom kompjuteru a utorkom ili ponedjeljkom to ću sve prenijeti na CD i odnijeti na informatiku pa tamo objaviti. Hvala na razumijevanju, ako razumijete),

pa samo možda zvučala malo grubo jer sam se morala «skinuti» s Interneta. Ispričavam se svima zbog toga.

Ha, ha, ha... Dobar je onaj komentar da moj život, tj. prvi dio zvuči kao Vila Marija. Je, moram priznat da i meni to sve skupa zvuči čudno... Ma uostalom, što se ja imam gristi. Pa ja sam Hana, samo Hana, nitko ne zna koja, od kuda... Samo Hana. I sretna sam što jesam. Stvarno ne znam kakav bi mi bio život kad ne bi bilo svih tih mojih problema, pa vjerojatno dosadan.
I to je to. Upravo to. Sada imam frendicu, ups, pardon, frendicE, imam blog, imam ljude koji ga (ne) čitaju, znam što je ljubav, imam ... joj, ocjene... Samo obitelj. Obitelj je sada moj jedini problem.

Moram održati svoju obitelj na okupu. A to je prilično teško... Hej, jesam li vam ikada rekla da volim stavljati tri točke? Da, baš čudno, volim jednostavne rečenice, a pogotovu one kratke, ili one što završavaju s trima točkama... Ha! Opet!

Sad sam malo sišla s teme. Pričala sam o... Ah, da!

Moj život sad i nije (meni) tako grozan. I (meni) se više NE čini kao Vila Marija, Zabranjena ljubav, ili nešto slično. Meni zvuči o.k. Ako izuzmem obitelj, moram riješiti samo još jedan problem; biologiju.

Kad smo kod biologije, profesorica će slijedeća dva tjedna biti odsutna. He, he, he... neplaćeni godišnji odmor za mene!

Ma lažem.

Lažem.

Laa-žeee-mmmmmmmmm......... (ovako važna rečenica zaslužuje više od tri točke)

Briga me za biologiju, za sve me briga, srce me boli kad vidim mamu da bocu rakije gleda s više ljubavlju nego mene ili moju sestru. I kad vidim tatu koji u dubini duše, ZNAM, da u dubini duše još voli mamu, ali njoj kao da je svejedno.

Zašto ne mogu imati normalnu mamu? Mama je kriva za sve. Da mama nije alkoholičarka, tata i ona bi se pomirili i sve bi bilo o.k. A pogledaj nas sad; razdvojeni smo, kao da nismo jedna obitelj, a naše obiteljske igre svode se na muku tate u pokušaju da nas nasmije. Pa kakva je sad ovo obitelj. Pa šta je sad ovo. Pa dobro mama jesi li normalna? Halo, boca rakije je samo boca rakije i to je to. A Ines? A Hana? Sjećaš li ih se još uvijek? Znači li ti nešto fotografija na zidu tvoje spavaće sobe? Jesi li ju zamijenila policom za vino i rakiju?

MAMA!!! Probudi se mama, molim te ne moj potonuti. Mama, ne idi tamo gdje te mi nećemo moći slijediti, gdje te nitko neće moći zaštiti. Gdje ti nitko neće moći povući crtu i reći: E SAD JE DOSTA!

Zahvalna sam ti Bože, na svemu što imam. Na svemu. I na ovim ljudima koji ovo čitaju i misle... Bog te pit`o što. I na Velikom Zelenom, koji vjerojatno misli da ga mrzim ili da se na njega ljutim. Ili da sam popularna u razredu ili nešto sl.

E pa Zeleni, prijatelju, ako ovo čitaš;

U našoj školi ima nekoliko Hana. I ima toliko popularnih ljudi koji samo o sebi pričaju. I nitko nema vremena za mene. Nitko ne brine, nitko ne pita kako sam, je li sve u redu kod kuće? Moja najbolja prijateljica također nije baš popularna. I tako, samo njoj govorim svoje probleme, ali ona i sama ima financijskih problema, roditelji su joj ne zaposleni, ima 5 braće i 2 sestre, tako da ju jadnicu ne želim previše zamarati svojima.

I nitko ne pita: Hana treba li ti pomoć? Nečije rame za plakanje? Smijanje? Uho za slušanje?
Ne, Zeleni, mene nitko ne pita ništa. Ja sam jedna mala povučena štreberica koja se trudi imati biologiju i matematiku pet. Dobro, matematiku bar 4. I ne govorim puno o sebi, iako se to na prvi pogled ne bi tako reklo. Svi se oko mene druže s popularnima, s onim od kojih imaju koristi. Koga briga za jednu Hanu iz Zagreba? Pa ona ne zna ni pričati, a ikad god otvori usta izvali neku glupost. Pa što će nekomu uglednome jedna takva Hana?

I tako, vrijeme prolazi za mene i ljudi i svi prolaze kao da sam prozirna, kao da me nema.
Pa dobro, u zadnje vrijeme su me malo počeli i primjećivati zbog onog članka u školskim novinama.

Shvaćaš, da meni je svejedno, i da netko shvati (što je fakat ne moguće) tko sam, možda će sjesti, uloviti vremena za mene, popričati sa mnom o meni, o onome što mi piše na blogu. Meni je svejedno, ja želim biti iskrena, ako ne u pravom svijetu, bar u svojoj mašti.

I osim toga, kako znaš da se zovem Hana? Da mi je tata Anto? Sestra Ines? To ti nitko ne jamči. Ja neću reći ni da jesam Hana, ni da nisam, jer za mene imena nisu bitna. Bitno je što se dogodilo.

I bitno je da je to, što se dogodilo, istina. Pa nisam baš tolika lažljivica da svoj život ovako opišem! Pa da jesam, poboljšala bih ga, to sigurno.

Zeleni, ne ljuti se, prijatelju. Ionako sam htjela ovo napisati, ali si me ti, svojim komentarom, podsjetio na to.

Usput, ne znam da li ću ubuduće moći svima ogovarati na komentare. Možda ću pokoji put komentar napisati na svom postu. Ali i ako dođe do toga, bit će masno utiskat, pa će ga svi moći prepoznati.


Jučer sam bila sva smotana. Umjesto da gledam raspored za popodne, gledala sam za ujutro. I tako sam donijela krive knjige u školu! Užas. A onda mi je još i pukla naramenica koju već duže vrijeme uporno odbijam popraviti te su mi se knjige rasule po hodniku. O.N. se smijao s ostalima, samo moja best frendica i jedan dečko iz
c-razreda su mi pomogli pokupiti knjige.
Ima i dobra strana; nagovorila sam tatu da mi kupi jednu torbu koju već duže vrijeme škicam. Staru sam dala sestri, ona je trebala neke materijale, nije imalo smisla popravljati torbu kad već imam novu.

Danas sam, osim toga, doživjela još nešto vrlo uzbudljivo. Ma znate, kako se to kaže, avanturistički, interesantno, zanimljivo...
U svojoj jakni sam pronašla komadić papira istrgnut iz bilježnice s kvadratima. Pisalo je od riječi do riječi ovo: HANA ZAŠTO ME NE PRIMJEĆUJEŠ? C7.

Šta li sad to znači? Tko mi je to stavio u jaknu? I tko je, pobogu, C7? Ne poznajem nikog kome ime ili prezime počinje sa C. 7? Da to nije 7 razred? Ma ne znam. Sigurno je netko fulao jaknu. Ma daj, ovo zvuči kao ljubavna poruka. Pih! Pa mene u životu nitko nikad nije iskreno volio (mislim kao curu).

I želim poručiti svim ljudima dobre volje:
Živite svaki dan kao da je zadnji. Nemojte da bude «Nismo znali», jednom kad vas više ne bude. Ha, ha,... koja glupa šala.

Ne sad fakat, što poručujem ljudima dobre volje:
Uvijek postoji vedra strana života. Nastojite gledati na tu vedru stranu, jer će se i sam život činiti lakšim.

Take me, for eximple (je li se to tako piše? znam da se čita IGZEPL, što u prijevodu znači «Uzmite mene, kao primjer.).

Dakle, Take me for eximple. Pogledajte kakav mi je život prije par dana bio. Pa evo me, I`m stil a live (Još sam uvijek živa). I eto, što bi mi pomoglo da sam cijelo vrijeme sjedila prekriženih ruku i cmizdrila? Nothing (ništa)! Bože mili, jesam ja normalna. Stalno pričam engleski, i have no idea why (nemam pojma zašto).

A ono što poručujem ljudima loše volje: Smile, people, smile! (Smijte se ljudi, smijte!)

Ne, sad fakat što im poručujem: Isto što i onim dobre volje! (Jer su svi ljudi jednaki)

Ha, koja fora! Hahahahhhhahh... haha. Ne valja. Kad netko nije duhovit, onda nije duhovit.

Je l tak?

Hahaha... khm.


Vaša Hana, koja pokušava nasmijati ljude ali joj to očito ne ide za rukom.

PS: Ljudi, nemojte mislit da sam skrenula, ali danas mi je sve smiješno!

utorak, 14.03.2006.

Dragi moji čitatelji!

Wow, stvarno vas ima puno!
Hvala svima koji su mi uzvratili komentar, to me jako razveselilo! Neki su komentirali izlazak s mojom simpom, ali nažalost, ti komentari su zakasnili, jer se predstava već odigrala! Dakle, na meni je red da ispričam što se sve dogodilo.

Pa evo ovako. Našli smo se kod škole, i ja sam došla točno u onoliko koliko smo se dogovorili. Ali O.N. je kasnio 15 min. Iskreno, već tad sam znala da neš ne valja i da bolje da se odmah okrenem i vratim se kući. No, hajde, pošto obožavam glumiti, mogu ja izdržati i ako se promijeni tekst koji sam naučila napamet.

I krenuli smo prema tramvajskoj stanici. No vjetar je tako puhao, da smo se oboje složili da ne idemo u Cinestar, jer ionako nismo još odlučili što gledati. Umjesto toga, prošetali smo po parku. Pričali smo o svemu i svačemu, uglavnom je on pričao, a ja slušala. Zanimljivo je da sam u zadnje vrijeme imala toliko problema da sam imala veliku želju da se nekome isplačem na ramenu, ali nisam znala da sam još uvijek u stanju slušati tuđe probleme.

Rekao mi je da me gledao, već cijelu godinu dana, i baš onog dana, kada sam se onako izderala na njega i moju best frendicu, htio me pitati da izađem s njim. No, naravno, ja sam sve upropastila, i pokvarila njegovo mišljenje o meni. A onda su po školi kružile glasine, da mi se roditelji rastaju, te da mi je mama alkoholičarka. Pa je O.N. mislio "Bože mili, iz kakve je ona obitelji". Mislio je da je najpopularniji dečko u školi (mislim, pa i je) pa može imati koju god hoće, ne treba mu Hana, neka iz užasne obitelji.

Pa se bacio u naručje mojoj best frendici. Rekao je svašta o njoj, sve neke ružne riječi, a ja mu naravno, nisam povjerovala, jer mi je ona već ispričala verziju priče, koju ću vam prepričati jednom kad imadnem vremena.

I rekao je da kada su prekinuli, da mu je tek tada postalo jasno koliko me voli, i koliko mu je stalo do mene.

Gledao me onim svojim nedužnim pogledom, ne znam što je mislio, da ću mu vjerovati?

A onda je nešto šušnulo u jednom grmu, vidjela sam maijce zelene i žute, i po tome sam znala da je O.N. namamio novinare naših školskih novina (o sedmašima) kako bi nas fotografirali, kako bi dokazao svima da može imati koju hoće.

Pravila sam se da to nisam vidjela, ali mi je u glavi zujao alarm. Crveno svjetlo. Kako god hoćete.
I tada mi je svanulo... Kako sam mogla svih ovih mjeseci voljeti nekoga tko je slomio mnogim curama srce? Kako mi se mogao u srce uvući tako grozan čovjek kao on? Pa on nije ni čovjek, nije čovjeku ni do koljena! Čovjek ima dušu, i po tome se razlikuje od zvijeri i životinja, ali on spada u zvijeri!

Nagnuo se da me poljubi, i ja sam zadrhtala, jer mi je to trebao biti prvi poljubac u mome životu, trebao je to biti poljubac "po kojem ću mjeriti sve ostale", kako reče jedan starac iz jednog filma, ne sjećam se kojeg.

Da mu dopustim da me poljubi? Da? Ne? Što da učinim?

Iz grma je izašla ruka s fotoaparatom, i moje sumnje su bile potvrđene.

Sad mi je bio već sasvim blizu usana, zatvorio je oči, napućio usnice...

A ja sam ustala sa klupice, i baš u trenutku kad je bljesnuo aparat, OPALILA MU ŠAMAR!!!!!

-Molim?- promucao je zbunjeno.
-Ovo ti je za moju prijateljicu!-pa sam ga pljusnula još jednom, torbicom po glavi.
-Hana-što...-
-Ovo ti je za sve noći koje sam proplakala zbog tebe!-i opalih ga opet po glavi.
-Daj me pus..-
-A ovo ti je za sve cure kojima si podvalio svoje gnusne laži, pa ih hladnokrvno odbacio! Na!-i opalim ga zadnji put. On padne na pod i turom udario o pod.

Tada iza svih mogućih kutova izađu moje kolege iz razreda, novinari, koji su sve posnimali.
Među njima je bilo i cura koje je O.N. već smotao i odbacio. Svi su mi zapljeskali, a ja sam sva crvena u licu, popravila kosu i dignula glavu u zrak te rekla: Evo kako završe oni koji se petljaju u moj život s lošim namjerama!

Uslijedilo je još jedno klicanje i pljesak.
Jučer su potajno izašle novine, kažem potajno, jer nismo smjeli to rastrubiti svima, već samo sedmašima, da profesori na skuže. U školi su mi svi čestitali, moja frendica je bila vrlo ponosna.

Znam da ne bih trebala, znam da sam učinila dobru stvar, no ne znam zašto se onda osjećam tako loše, tako odbačeno, a nisam napravila ništa loše.

Moja frendica kaže da je sve u redu sa mnom, da ću se opraviti za koji dan.

Mama i tata jučer su večerali zajedno, naravno, tamo smo bile i Ines i ja. Svi smo blistali, svatko iz nekog svog osobnog razloga, ali žalosno je to što je moja majka blistala od sreće jer je odnekle nabavila novca pa je zadovoljno grgljala rakiju.

Umjesto da blista od sreće jer je sa svojom obitelji. Tata ju je pokušao spriječiti, ali nije se dala.

Ostatak večeri proveli smo u šutnji. Čulo sa samo zveckanje vilica i noževa po tanjuru.



Vaša, ratoborna, hm.... Ma jednostavno vaša. Hana, naravno.


PS: oprostite zbog gramatičkih pogreški, pisala sam u žurbi, hvala na razumijevanju, i puno, puno hvala svima koji su mi odgovorili!!!!!!!
Vaši odgovori su me jako razveselili!

nedjelja, 12.03.2006.

Haj ljudi kaj ima novog?

Ups, ja sam ta koja bi trebala na to odgovoriti!
Pa, recimo, da nosim samo dobre vijesti.
Mama i tata se odlično slažu, i, možda se još uspiju i pomiriti! Iako mama još uvijek pije... možda čak i više nego prije, ali, kako tata kaže, bar je normalna kad ju mi dođemo posjetiti. No dobro, pustimo sad to, ionako ne mogu na to utjecati.
ALI zato mogu utjecati na neke druge stvari. Na svoje ocjene npr.. Dobila sam u petak 5 IZ MATEMATIKE. (Još nisam riješila biologiju :-( ...)

Moja simpa me pitao za furanje!
Oh, sva sam izvan sebe! To je onaj isti, to je O.N.; Onaj koji je prije par dana hodao s mojom best frendicom. Bila sam tako ljuta što me zamijenio najboljom prijateljicom, ali sad sam mu spremna oprostiti sve! My dreams come true!!! (Finaly...)

Moja frendica kaže da ne bih trebala početi hodati s njim, jer me želi samo iskoristiti. Kakav je to dečko koji ima drugu dva dana nakon prekida s prvom?
Ma polovica mene zna da je u pravu, no druga polovica očajnički želi prekršiti pravila, poniziti se, izgubiti dostojanstvo (oh, kako to čudno zvuči! pa samo idem sutra u kino s njim, to je sve!) time što ću mu dopustiti da se taklo ponaša prema meni...

Ona mi kaže da ne idem, da ga odbijem. Ali nešto mi kaže da idem. Srce ili mozak? Ne znam, nadam se da mozak, jer srce često griješi...

Uglavnom, pitao me jučer navečer, primila sam poruku: HANA JESI SLOBODNA U NEDJELJU POSLIJE PODNE?

Ja sam, sva drhteći od sreće, odgovorila da jesam.
Zatim je pričekao desetak minuta (možda je ostao zatečen?!) pa je napisao: IDEŠ SA MNOM U NEDJELJU U KINO?
Ja: IDEM! A ŠTO GLEDAMO?
O.N.: NE ZNAM IĆI ĆEMO U CINESTAR, PA ĆEMO SE DOGOVORITI TAMO.
Ja: U koliko sati ćemo se naći i gdje?
O.N.: MOŽE U 3 KOD ŠKOLE?
Ja (pričekam 5-6 minuta; kao da se premišljam): MOŽE. VIDIMO SE U NEDJELJU, BOK!
O.N.: VIDIMO SE, LAKU NOĆ I LIJEPO SANJAJ...

Ja (O MOJ BOŽE JE LI JA SANJAM ILI SE OVO FAKAT DOGAĐA DA JA I ON IDEMO U KINO?!!!!?)

I tako, danas idemo u kino. Kako mi je lijepo rekao «LAKU NOĆ I LIJEPO SANJAJ... «, ne mogu vjerovati, vidiš Bože, kako mi treba malo da budem sretna!

Moja best frendica, koja je protiv toga, i koja kaže da trebam učiti na njezinim pogreškama, da je i ona pala na te fore, bla bla bla.... mi je pomogla što da obučem za prvi spoj u mome životu!

Oprala sam kosu (imama dugu crnu kosu do kukova, ošišanu polukružno), istuširala se, namazala sve moguće kremice za prišteve, i sad sam u sobi te ovo pišem.

Dakle, evo što ću obući:
Treperice- u njima se najbolje osjećam
ispod njih- štrample
Majica-svijetlo plavi džemper s kragnom od košulje
Plava jakna do koljena
crne visoke, debele, tople čizme...

Oh, jednostavno sve mora biti sa-vr-še-no! Držite mi fige, ito čvršće nego inače, jer doista mi trebao malo onog sretnog osjećaja zaljubljenosti.




Vaša zaljubljena Anica, ups, Hanica.

srijeda, 08.03.2006.

Dragi novi dnevniče i novi i stari čitatelji!

O.k., o.k...
Znam da (ni)ste silno znatiželjni što mi se dogodilo zadnjih par dana, ali ne mogu vam sve reći odjednom. Stoga idemo po redu:

Matematika me trenutno ne zamara-pitana sam, pisala sam test, pregledan mi je domaći uradak. Stoga o matematici nemam što za reći.
ALI uvijek postoji NEKI ALI pa tako i sad.
ALI biologija je čisto s.... . Pa dobro ja se pitam kog vraga ja radim još ovdje zašto nisam već se koknula i da sam sad, oprosti mi Bože, na Mirogoju, spokojna i sretna u vječnosti i miru Božjem.

Najradije bih vam sve ispričala u jednom dahu, ali vi ne biste ništa skužili, pa ću zato ići po redu.
To je sve počelo još u petom razredu. Pisali smo testove, i bio je kraj školske godine. Trebala mi je samo ta jedna petica iz testa kako bih prirodu imala 5, te prošla s 5,0 te bila najbolja učenica u svojoj cijeloj školi.
ALI ja nisam dobila 5, čak ni 4, već 3.
Bila sam strašno razočarana, pogotovu jer mi je falilo samo 2 boda do četiri.
Gledala sam svoj test, jer smo svi trebali napisati ispravak. I tada sam shvatila da mi profesorica nije priznala jedan bod! Odjurila sam k njoj, i pitala ju zašto mi ga nije zbrojila. A ona je rekla : MA EVO TI HANA JEDAN BOD, ALI TO TI NEĆE POMOĆI DA DOBIJEŠ 4! FALI TI JOŠ JEDAN BOD!.
Žalosna, otišla sam na svoje mjesto i nastavila s pisanjem testa. No naišla sam na još pet prekriženih odgovora-koji su zapravo točni. A to je značilo da trebam dobiti-5! Otišla sam k njoj i pitala joj zašto je meni tih 5 zadataka pogrešno, a ispisano istim riječima kao i kod moje frendice, kojoj je to točno!
A ona je digla dreku kako sam ne poštena, kako sam bezobrazna, kako nemam nimalo poštenja prema profesorima....
I upisala mi četiri, te mi zaključila 4!!!!!!!!!!!
A onda me još i tužila razrednici, pred učiteljskim vijećem.
Grozno, zar ne?

ALI nažalost, ovo je tek početak moje priče.

Nakon nekoliko dana, pozvala me u razred i predložila da sve to «zaboravimo». O.K., bilo bi super da smo to stvarno zaboravile, ili bar imale u namjeri.

Jer, dakako, Zlo Koje Nikada Ne Spava, nije zaboravila to.

U šestom se razredu primirila, izostajala je mjesecima s nastave, kažu da je imala zdravstvene tegobe.
Neki normalan profesor nam je bio na zamjeni i zaključio mi je 5. I konačno je sve bilo super.

Konačno? Gotovo zauvijek?

Ne.

Ne, ovo je poput priče u nastavcima, poput «Niza nesretnih događaja», samo što je moja priča stvarna, što je još 2x gore.

U prvom polugodištu 7. razreda, ona me ispitivala svaki mjesec dva puta, dok je neke pitala samo jednom u polugodištu. Svaki put učila sam do besvijesti, nekada i padala u nesvijest (nisam imala vremena jesti ni spavati). Svaki put odgovorila na svako pitanje.

I svaki put dobila četiri.

I to se dogodilo jučer.
Pitala me je. Sve sam znala, dok mi je moja frendica s kojom sjedim u klupi zapisivala broj točnih i netočnih odgovora.
Imala sam pola pogrešnog od 46 pitanja.

I u imenik mi je upisana 4.

Izgubila sam svaku nadu. Ta glupača od profesorice mi je uništila život. Razrednica mi ne vjeruje, a na glasu je kao najblaža profesorica u školi s najviše razumijevanja.
Ne mogu se nikome požaliti, jer me profesorica od 6. razreda pa sve do danas, hvalila svuda i na sva usta. Da, neki će misliti, pa što se onda buniš.

Evo zašto. Time je ona postigla pred drugima da misle da me ona obožava, po cijeloj su učionici polijepljeni moji radovi, pjesme, crteži. Svi misle da sam njezina ljubimica, TAKO DA JA, KOME GOD DA SE POŽALIM, NITKO MI NEĆE VJEROVATI. SVI ĆE MISLITI DA LAŽEM.

Osjećam se loše u srcu, loše, iako imam mnogo briga u obitelji, biologija mi se čini kao najveći i najstrašniji. Kao troglavi zmaj koji riga na moju sreću. Moja sreća. krhka je poput cvijeta u rano proljeće; on samo malo uzdigne glavicu, a onda padne snijeg i razori ga.

Malo sam gledala svoje prijašnje postove, i skužila da sam vam krivo objasnila. Ne, mama i tata nisu još razvedeni, ali socijalna radnica smatra da bi bilo najbolje da dok se ne razvedu, privremeno živimo s tatom. Ali meni se čini da ćemo pripasti tati, za stalno, zašto je onda inače tražio da se uselimo u novi stan?

Usput, zanima me vaše mišljenje, za zid; je li ljepša nježno roza ili nježno plava? Ili gusta boja breskve? Odgovore primam do ponedjeljka.

Moja najbolja prijateljica prekinula je s mojom simpatijom, jer me imala na grižnjoj savjesti. A osim toga, ona voli drugog već godinu i pol dana.
Jučer smo se našle na kolačima i sve sam joj ispričala a bogme i ona meni. Nakon što sam saznala sve o Gospodinu Savršenom, koji je sve samo ne savršen, nisam sigurna sviđa li mi se više.

Sad mi je zaljubljivanja dosta. Malo ću se odmoriti...

Znači ovako stoje Hana i njezin život:
-nema problema s matematikom
-ima problema s biologijom ( i to velikim! MOLIM VAS PIŠITE MI I ŠALJITE MI PRIJADLOGE ŠTO DA RADIM! Fakat su mi potrebni! Thanks!)
-nema problema s prijateljstvom
-ima problema s ljubavlju


Hm, pa i nije loše, ako izuzmem biologiju. Mama i tata se dobro slažu, ne svađaju se, nema povišenih tonova, svi opet zajedno igramo društvene igre, i, bez obzira što prvi put u svom životu mogu birati boju zidova u svojoj sobi, radije bih ostala živjeti u staroj sobi, s mamom, tatom i sestrom.




Ne može se imati sve.

Vaša nesretna Hana.

OVO SU MOJI POSTOVI SA STAROG BLOGA

SUBOTA, 04.03.2006
Dragi... svi koji čitate ovo!

Hej, jedna dobra vijest: sisterka i ja smo pripale tati! Da, socijalna radnica se ipak, kad je vidjela mamu u onakvom stanju, raspuštene, raščupane kose, razmazane šminke, kojom je pokušavala prikriti crvene i natekle oči.
Da, mama je prestala piti, ali je danima u depresiji zbog otkaza. Nije joj ni do čega. Pa ni do nas.

Tata tamo ima nekog prijatelja, pa je potegnuo veze da malo ubrza proces rastave.
I tako smo moja sisterka i ja pripale tati.

Tata je iznajmio stan u blizini našeg, dok se ne snađemo. I upravo sad, dok ovo pišem, moja sestra i tata traže po Večernjem i Jutarnjem listu oglase. Kupujemo stan.

Iz matematike je sve ok, profesorica me prestala strijeljati pogledom, što znači da je sve fakat o.k.

Samo u ljubavi nije, i zbog toga sam vrlo nesretna!
O.N. i moja bivša best frendica furaju!!! Neeeeeeee....

Tako sam, tako sam, pra-zna...
Što bi reko James Blunt: ... Goodbye my lover, goodbye my friend, you have been the one, you have been the one for me....

I`m so hallow, I´m so, I ´m so, I ´m so hallow....

Ne znam je l se halou piše hallow ili halow ili nekako treće.
Ma svejedno mi je. Ja ga još uvijek volim. A ne znam zašto, tako sam glupa, on je sad u naručju moje najbolje prijateljice i vjerojatno ne mari za mene, niti je ikad mario!

U to ime, napisala sam jednu pjesmu, da olakšam svoju dušu.

Posvećeno jednoj ljubavi

Tako sam tužna, tužna,
niz lice teku mi suze,
ne mogu ih zaustaviti

One su otrov iz moga srca
crni otrov s mirisom tvoje kose
crni otrov boje tvojih očiju

Mislila sam da si drukčiji,
da si nešto posebno,
čuvala sam jedno mjesto u srcu,
samo za tebe,
jedan dan na kalendaru posvećen samo tebi;
da se sjetim toga dana, koliko mi značiš,
i koliko me voliš.

Taj dan,
postao je uobičajen, normalni dan,
voljela sam te svakog trenutka,
uživala sam u tvojoj pažnji,
oko srca me u hladnim danima
grijao osjećaj da me voliš.

Danas sam shvatila da me osjećaji varaju,
ti isti si kao i drugi,
hladan i bezosjećajan kao stranac,
kao da me ne poznaješ,
da sam tek netko na ovom svijetu.

voljela sam te jako i čedno,
voljela sam te i mislila da ti to
nešto znači, a sad znam da moja
ljubav nije ti ništa vrijedno.

Tako sam tužna, tužna,
a ti bi trebao biti.
Ti bi trebao znati koliko sam te voljela,
trebao si mnogo toga,
i nikada te nije bilo tamo gdje sam te čekala
čekala i čekala
da mi kažeš one dvije lijepe riječi
volim te

skrenula sam u krivu ulicu
zašla u neki tuđi grad
moja cesta vodila me u
pogrešnom smjeru.

Vodila me cesta moga srca,
vodila me k tebi.


A sada ispaštam za sve lijepe
trenutke sreće s tobom,
plaćam skupo a bili kratki i rijetki.

Ostala sam bez ičeg,
ja nemam sebe i nemam razlog za život,
korijenje moje duše iščupao si kao ružu
crvenu
i pustio da uvene
ostala sam bez suza jer sam ih sve isplakala
i bez nade jer se istopila na mom dlanu.

Zaboravio si moje ime,
moje oči s njenim si očima zamijenio
izbrisao si s lica moj osmjeh
i moja radost živi u mojoj prošlosti.

Tako sam tužna, tužna,
zbog tebe,
a ti si negdje s njom
nasmijan
sretan
i ne mariš
što ja ovdje
tugujem....

Kao snijeg u proljeće,
istopio si se,
kao brod u moru,
otplivao si,
kao vjetar u jesen,
raznio si moju sreću,
i izašao iz mog romana
glavni lik u knjizi mog života
otišao si, nisi se osvrtao,
možda zato nisi vidio tugu u mojim očima,
otišao si,
i zalupio vratima
moga srca.


Pa, kako vam se sviđa? Meni je lijepa, jer je pisana od srca, ali kada se sjetim, da je to sve stvarnost, odmah mi se više ne sviđa.

Šaljite komentare na pjesmu. Ili na moj život. U tom slučaju molim, da čitate moj blog s kraja na početak, a ne kao CRAZY GIRL koja očito nije pročitala sve, pa me došla komentirati! To je tako ružno s njezine strane! Ona misli da sam u bedu samo zbog dečka, a nije ni pročitala ništa osim jednog posta. Normalno da onda nema pojma o čemu govorim, i zašto padam u depru. (CRAZY GIRL, ne ljuti se, to ti je jedna iskrena kritika! Puno pozdrava.)

Pišite mi, potrebna mi je neka zanimacija.

I jedna velika Milka čokolada...

Vaša Hana.





četvrtak, 02.03.2006.
Dragi čitatelji, i dragi dnevniče!


Ponovno sam u žurbi. Došla sam samo reći par važnih stvari.

1.) Moja bivša najbolja prijateljica hoda s mojom bivšom I sadašnjom simpatijom. U subotu idu u 5 u Cinestar gledati neki ljubić.

2.) Tata i mama ne razgovaraju.
Mislim da nema povratka. Rastaju se, definitivno.

3.) Iz matematike sve kužim i sad su mi ocjene negdje 1,1,2,5. Izračunajte si moj prosjek. Užas. Ma kakva četvorka, mogu si ju slobodno zaboraviti.

4.) Izgleda da ćemo sisterka i ja pripasti MAMI, jer, kako socijalna radnica kaže, tata previše radi a djeca su uvijek više vezana uz majku.

Tata, sestra i ja, bili bismo najsretnija obitelj. Bez mame. Znam da ovo grozno zvuči, ali ona je okorjela alkoholičarka, koja nam rijetko pokazuje svoje osjećaje.

A ti osjećaji najčešće nisu ljubav.

5.) Mama je dobila otkaz. Zadnjih tjedan dana nije došla na posao.

Tata sestra i ja sinoć smo zajedno igrali Monopoly. Tata i sestra su se super provodili, dok su meni se po glavi motale ružne misli o budućnosti.

Ja imam predosjećaj da će se dogoditi nešto loše (pa to ne bi bilo nikakvo iznenađenje, zar ne?!).

A mene moji predosjećaji nikad ne varaju.

Vaša zabrinuta Hana.



utorak, 28.02.2006.
Dragi moji!


Haj, eto me.
Nemam vremena sad da vam puno pšem, žurim se, moram ići spavati, sutra se rano budim, jer idem kod okulista.
Samo ću vam reći ono najvažnije: ispravila sam matematiku, dobila sam 5!!!!
Mama je prestala piti, jer nema više novaca za ništa alkoholno, a tata joj ne da ni kune (BRAVO TATA!!!).
Samo se s prijateljicom,
nisam pomirila.
Ni O.N. me ne gleda, kao prije. Zapravo uopće me ne gleda.

Pitao je moju najbolju prijateljicu ide li u subotu u kino gledati nešto o Crvenkapici.

Priča se da će uskoro prohodati.

Ajme meni.

Vaša Hana.


nedjelja, 26.02.2006.
The end


Sanjala sam sinoć jedan zanimljiv san. Teško je reći da je bio dobar, ili loš, jer su, baš kao u svim normalnim životima, bili i dobri, i loši događaji.
Prvo loši: da su mi se mama i tata rastali. Da je tata našao ljubavnicu i oženio ju. Da je mama postala alkoholičarka, da je dobila otkaz.

Znam da je ovo sve grozno, ali onda su uslijedili dobri : Da je mama prestala biti alkoholičarka. Da je našla još bolji posao. Da su tata i mama ostali dobri prijatelji. Da sam se pomirila sa svojom best friendicom, da mi je O.N. rekao da me voli od prvog trena kada smo se upoznali na informatici. Da sam ispravila jedinicu iz matematike na 3. Pa na 4.

Ne znam što znači taj san, ali nadam se da znači moju budućnost, jer mi se čini da dobrih događaja ima više od loših.

Sigurno vas sve jako (ne)zanima što se dogodilo na večeri sinoć. Pa... Najradije bih okolišala, ali pošto nemam snage za uljepšavanje (dodavanje nekih dijelova) priče, odmah ću prijeći na stvar, i potrudit se da vam što jasnije i stvarnije prepričam sinoćašnji događaj.

Najprije, prije nego što je tata došao, sisterka i ja smo pospremile cijeli stan. Ona je oprala prozore, ja sam ispeglala veš. Ona je usisala prašinu i mrvice, ja sam oprala suđe. A onda smo zajedno razbudile mamu, oprale joj kosu, umile ju, oprale zube. Mama se ponašala kao da nije svjesna što se događa. Cijelo vrijeme moja joj je sestra držala glavu uspravno, da ne klone i zaspe. Ali uzalud, ona je spavala stojeći. Zažmirila je i nešto mrmljala, neke dijelove pjesme.
Zatim smo ju obukle u njezinu najljepšu haljinu i moja sestra joj napravila prelijepu punđu dok sam ju ja našminkala.

Sve je bilo tako otmjeno, dvije svijeće na stolu. Sestra i ja smo planirale samo nešto na brzinu smazati, a onda zbrisati u sobu te ih pustiti da na samo popričaju. A zapravo neće biti na samo, jer ćemo ih sestra i ja prisluškivati u hodniku između naše sobe i dnevnog boravka.

No sve je ispalo totalno drugačije.

Mama se razbudila, oko pola sata prije nego što je tata došao. Sestra i ja smo se nadale da će nas nekako nagraditi (npr.: pomirit će se s tatom?!) možda samo pohvaliti, ali nikako i naljutiti se! Naime, mama je, čim se pogledala u ogledalu počela vikati na nas. Rekla je da se ona nema namjeru sređivati za čovjeka koji ne mari za svoju ženu i djecu, za čovjeka koji se skiće po gradu i mota po kafićima s ljubavnicom, kako bi se izgovarao da što manje vremena provede sa svojom obitelji!
Ne mogu vjerovati da je tako ružno pričala o tati!
A tek kad je vidjela stol, sav onaj raskoš, svu onu raskošnu večeru koju so sestra i ja pripremale satima, totalno je izgubila razum, sve je pobacala u smeće, a moja sestra ju je u tome pokušala spriječiti. No mama ju je, mlatarajući rukama i bacajući sve na pod, zahvatila i udarila rukom. To jest, ošamarila ju. Moja sestra je pala na pod i pogledala ju u nevjerici. Mama je stala, sva crvena u licu, i rekla «Oprosti, oprosti, nisam htjela...!» Moja sestra se primila za crveni obraz i otrčala u sobu. Mama je otvorila ladicu i izvukla konjak i potegnula nekoliko velikih i dugih gutljaja.

Bez riječi, gledala sam ju, i pitala se «Tko je ova žena, koja ovdje stoji predamnom?»
Strašno je što alkohol čini ljudima!
Zatim me mama pogledala pijanim, crvenim, natečenim očima.
«Neće on meni muljati da je na poslovnom putu! Pih, on misli mene varati! Pa nisam ja od jučer! Je l da, je l da da nisam?!!!» derala se na mene.
«Nisi.»prošaptala sam prestrašeno. Mama je ponovno posegnula za bocom, ali ja sam joj ju otela iz ruke. «Mama! Pogledaj se! Čupava si, pijana, ne znaš što govoriš, tučeš svoju djecu! Što ti je? Ponašaš se kao malo dijete. Prestani piti!» Mama me gledala dugo u oči, kao da mi pokušava pročitati nešto u očima. A onda je skupila oči u naborane proreze i uzela mi bocu. «Ovo je bolje od majčina mlijeka! Nazdravlje!»otpila je dug gutljaj, «` Oćeš i ti malo? Štuc?!»
«Fuj...»i, iako nikada nisam mislila da ću ovo reći, iako nikad nisam mislila da će te riječi izaći iz mojih usta, rekla sam ih. « MAMA TI SI SE PRETVORILA U ČUDOVIŠTE, MRZIM TE!»

Mama me samo gledala, kao da ne shvaća što se događa, i zatim je otvorila usta, da mi nešto kaže, ali u tom trenutku netko je pozvonio na vrata.
«To je tata!» povikala sam i potrčala prema vratima.
«NE IDI! Ne otvaraj mu vrata!»rekla je mama, ali uzalud. Moja sestra je već otvorila vrata.

Tata je stajao uzrujan prizorom; moja sestra uplakana raspletenih pletenica, mama pijana, u jednoj ruci joj boca, u drugoj moja ruka. Ja otvorenih usta. Tišina.

«Pa dobro kakav je ovo ovdje svinjac?!» zatim je nazvao moju mamu po imenu, a kako sam obećala da neću spominjati ničije ime, mojoj mami ćemo nadjenuti ime... M.a.M.a.

Dakle. «M.a.M.a! Pa jesi li ti normalna! Pijana kravo jedna, pogledaj što si učinila svojoj djeci?!»
«Ma šta se ti javljaš? Ti ionako ne mariš za nas!»
«Nije istina, ne laži! Ostavio sam posao u Rovinju, samo kako bi došao u Zagreb i vidio...»
«Ma daj začepi tu svoju lažljivu gubicu!!! Nisi ni bio u Rovinju! Bio si kod ljubavnice u hotelu!»
«Ma odakle ti ta glupost?»
«Svi dokazi, onaj lančić, tvoje neprestano kašnjenje kući?! Ruž na kragni košulje?»
«Ma to je druga priča, ali ti... Pa ti si potpuno pijana!»tata je pogledao u kutu gdje su bile dvije vreće smeća, pune praznih boca.
«Ne govori mi o pijanstvu, kad si se i sam one večeri vratio kasno pijan do ušiju!»
«Ma ti si sve pomiješala!»
»Ma ne moj, a koja je tvoja priča! Hajde, zini, pred djecom, neka čuju kakav si varalica, hajde reci, što znači ono sve od zadnjih mjesec dana. I kakav je to poslovni put VIKENDOM?»

Tata je uzdahnuo, sjeo, i pričao.

« Ogrlica nije bila moja. One večeri, prve večeri, kada sam se vratio kasno, išao sam na skupljanje dobrotvornih priloga za obitelj roditelja stradalih u domovinskom ratu.
Svaku večer, poslije posla, išao bih sa ostalim kolegama iz stana u stan, i skupljao priloge. Jedna stara gospođa nije znala što bi dala, pa nam je darovala tu zlatnu ogrlicu. Rekla je da ju odnesemo u zlataru, jer ona ne može, jer je slaba i bolesna, te za nju tražimo novac, za dobrotvorne priloge. I to je u vezi ogrlice.
Sada ruž na kragni. Za tvoj rođendan, želio sam ti malo obnoviti kozmetiku. Tako sam otišao u butik i molio gospođicu da me pusti unutra, iako joj je prošlo radno vrijeme. Tamo sam isprobavao sve i svašta, uostalom i nekakav puder s četkicom u obliku usta. Htio sam vidjeti kako izgleda, pa sam ga... po.. pro.. ma dobro ne znam sad kako se sad to kaže, ali onu četkicu sam slučajno prislonio na sebe, držeći u rukama sve te kozmetičke stvarčice, i tako se taj otisak našao na mojoj košulji, ne samo na ovratniku, nego i na rukavu.»
Mama je podigla obrve tako visoko da su nestale u njezinoj kosi. Sestra je donijela tatinu košulju koju smo zaboravile staviti u veš mašinu, i doista, tamo je bilo nekoliko otisaka pudera, koji uopće nisu ličili na usta, samo onaj na ovratniku.

«No kako sam radio noćnu smjenu, nisam ti stigao čestitati rođendan, i to sam odgađao za sutra, pa za sutra, pa za sutra, sve dok nije prošlo tjedan dana, a ja sam ga na kraju, od silnih briga i naših svađa, zaboravio. U Rovinj sam išao posjetiti našeg bivšeg šefa, koji je u mirovini, a teško je bolestan. svi kolege smo se skupili i otišli mu u posjet.»

Kada je tata završio priču, sve mi je bilo totalno jasno i logično, i bila sam sretna. Sada je sve riješeno, zar ne? Opet će sve biti u redu, kao i prije?

Ne, neće.
Mama i tata su se sinoć pomirili, i na kraju smo uspjeli, koliko toliko, provesti našu zbilja posljednju obiteljsku večeru.

Ali to je bila najhladnija večera u mom životu. Tata je bio ljut na mamu, i gladan, moja sestra je samo jela, a mama je nastavila točiti u čašu alkohol, dok su se meni oči punile suzama, shvaćajući da ništa više neće biti kao prije.

Moja sestra je jela, a onda poljubila tatu i mene u obraz i otišla spavati.
Mama je gledala u neku točku na zidu. Ja sam bila budna još neko vrijeme, a onda sam otišla u sobu.

Čula sam mamu i tatu kako se raspravljaju. Uglavnom je tata govorio. Nisam uspjela pohvatati sve dijelove razgovora, jer sam zaspala.

Ujutro su se ponašali kao da ničeg nije bilo, samo je mama umjesto kave, popila dvije čaše rakije. Tata ju je jedno vrijeme opominjao pogledom «Ne radi to pred djecom», ali onda više nije izdržao i rekao joj je da prestane. A onda je mama rekla «Ma boli te džon za nas, ionako se rastajemo slijedeći mjesec.»
Moja sestra je prestala žvakati, zinula je, i jedan komadić joj je ispao iz usta. Tati je ispao nož ispod stola, ja sam uzviknula «Molim?!»
«Draga moja, tata i ja se uopće više ne podnosimo, i to je to. Kraj. THE END!» rekla je mama ravnodušno razmazujući margarin po kruhu.
«Jedno vrijeme živjet ćemo još skupa, a onda ćemo se rastati, ali svi ćemo se viđati najmanje tri put tjedno!»rekao je tata i nasmiješio se slabašno, kao da ni sam ne vjeruje u to.
«Tata, hoćemo li mi živjeti s tobom?»upitala je moja sestra s puno nade.
«Ne znam, to će odlučiti netko drugi. Ali ako budete živjeli s mamom, dolazit ću svake večeri da vidim kak ste mi, i naravno, da ćemo igrati društvene igre kao i nekad prije!»moja sestra se nasmiješila, i njih dvoje odoše nekud u park. Ja sam ostala s mamom, i razmišljala o svemu tome.
Ne smijem živjeti s mamom. Ona je i prije bila u depresijama, i tada je postala alkoholičarka, i upravo mog tatu je upoznala tamo, na tom skupu za alkoholičare, on je bio nešto kao doktor. Od kada su zajedno, on uvijek pazi na nju, da se ne oda starom hobiju.

Ali kada tata ode, čak i da nas bude viđao svake večeri, neće moći kontrolirati mamu. Postat će alkoholičarka, opet.

Mama je zapalila cigaretu, uzela bocu rakije, i otišla u spavaću sobu. Tata i moja sestra gledaju neki film. Ja ispisujem ove retke i pitam se kako me sve ovo snašlo i zašto.

Valjda će sve biti o.k. Valjda će se još i pomiriti.

Moj život mogao bi se opisati maminim riječima : THE END. K-R-A-J .

Vaše, od tuge bolesna, Hana.






subota, 25.02.2006.
Dragi dnevniče! I oni koji ovo (ne) čitaju!!!


Sinoć se dogodilo nešto grozno. Ispalo je da mama nije išla na kavicu s prijateljicama, već sama negdje u neku rupu, neku šupu, u kojoj se skupljaju tko zna kakvi manijaci. Mama i tata su mi uvijek govorili kako ne smijem ići tamo, i da mi ne pada na pamet uopće misliti o tome.

A mama je sinoć sama prekršila svoje pravilo. Naime, otišla je dakle, u taj, kafić (ma to uopće nije kafić, to je rupa smrdljivih i očajnih propalica i drogeraša), i napila se toliko da nije mogla stajati na nogama. Na kraju ju je naš susjed zatekao ispred kafića kaže da je nešto pjevala onim konobarima koji su skakali oko nje. Fuj! Kako odvratno!

Hvala Bogu, da je naišao naš susjed, pa je dovezao mamu kući. Sestra i ja smo ju obukle u njenu spavaćicu i pustile ju da spava. Ujutro se probudila sva mramorna, i ničeg se nije sjećala, samo toga da joj u novčaniku nedostaje 500-600 kuna. Nema ih. Susjed kaže da je vidio one pijančuge da joj prčkaju po novčaniku. Eto bravo mama, pravi si primjer svojoj djeci.

Kada se probudila, jela je neki sendvič i opet zaspala, i tako je provela cijeli dan. I sad, dok ovo pišem, ne čujem nikakav šum iza vrata mamine spavaće sobe... Znači još spava.

I ja bih voljela zaspati, pa se probuditi, pa shvatiti da je sve ovo samo san!

Sinoć je sestra gledala samo početak Shreka, a onda je zaspala i spavala sve do ponoći, kada je susjed dovezao mamu.
Nije bilo smisla gledati po stoti put taj crtić, i to još sama, pa sam išla, nećete vjerovati, vježbati matematiku. Vježbala sam sve do 2 u noći, i konačno shvatila da mi je zadatak koji sam rješavala još od pola sata prije ponoći, pogrešan jer sam stavila krivi predznak na broj 45.

I to je jedina dobra vijest. Skužila sam matematiku (jednadžbe s dvije nepoznanice), pa se mogu u ponedjeljak javiti da ispravim ocjenu.

Cijeli dan sam provela u nekoj izmaglici.
Tata je stigao u Rovinj. Najprije kaže da dolazi sutra. Rekla sam mu za mamu, a on se naljutio na nju, pa je rekao da će doći još večeras. Drago mi je da je ljut na mamu, što se sinoć ponašala tako neodgovorno, jer to znači da mu je ipak, bar još malo stalo do nas. I eto, sada sam tu, pišem ovo, i spremam se večeru. Tko zna, možda nam je ovo zadnja večera da smo skupa, kao obitelj...

Suze mi naviru na oči, i pitam se ima li smisla pisati ovo, staviti na blog i dopustiti da svi znaju što se događa u mojoj kući?
Zašto da vas mučim svojim problemima, da sam na vašem mjestu, ne bih se uopće čitala. Ne, mislila bih da laže ta Hana, da je nemoguće. Ili bih ju žalila, ajme u kakvoj divljoj obitelji živi ona!

A kad se samo sjetim da smo bili jedna najsretnija i najsložnija obitelj na svijetu!

Možda vam se neću javljati nekoliko dana. Možda ću vam se javiti tek kad mi dođu bolji dani. Tako da čitate dnevnik vesele, sretne Hane, kakva sam bila nekad.

Ma ipak ne. Pisat ću vam i dalje, kad god stignem, jer možda više nikad neću biti ona stara Hana, ona vesela. Možda će moja sreća živjeti samo u mojoj prošlosti?

Možda mi nikad neće osvanuti sunce, da obasja moj jadni život.

Vaša Hana.

P.S.: hej, di ste svi nestali, šta je ovo, više mi nitko ne piše?! Pa zar sam toliko jadna?!?!?!?!




petak, 24.02.2006.
Dragi moj dnevniče, i ostali čitatelji!


Još jedan užasan dan! Kiša lijeva ko iz kabla, što me inače veseli (volim kišu), ali danas bih najradije da nema ničeg, da nema kiše, da ostanem u krevetu cijeli dan pokrivena dekom preko glave, odnosno, preko onoga što mi je od nje danas ostalo.

Savršena slika mog života počela se raspadati, poput mozaika, svakog mu dana nedostaje sve više i više dijelova. Ta slika sve više i više blijedi. Na kraju ovog mjeseca, vjerojatno će biti sasvim bijela!

Mama i tata su još uvijek u svađi. Jutros su se posvađali oko toga kad su se mama i tata ugledali u velikom i širokom ogledalu u hodniku, tata je mami rekao da su oboje dosta ostarili, ali barem su ostarili zajedno, a mama je izjavila da ne govori u množini jer on nije ostao uz nju. Tata ju je pitao kakve su sad to gluposti, a mama mu je rekla znaš ti dobro kakve. Tata je rekao da ne zna, i što joj je sad, odjednom, a jučer je bila skroz normalna. Mama se naljutila (u stvari, već je bila ljuta!) i optužila ga kako malo mari za nju. On je rekao «Nije istina», a mama mu je rekla da je, da uopće ne mari, jer da mari, shvatio bi da je već danima žalosna. On se zablenuo u nju i postavio totalno krivo pitanje: «A zašto?», mama je rekla «Ja i djeca se noću brinemo za tebe, dok si ti negdje s drugom ženom a nama ovdje lažeš da si na poslovnoj večeri!», na što je tata uzvratio: «Ma daj kakva druga žena, pa ti si mi jedina, to dobro znaš!», mama je skupila usnice u jednu točku, kao da im ne želi dopustiti da se razvuku u osmijeh. «A za koga je onda ovo?», rekla je mama i izvadila nekakvu zelenu kožnu kutijicu i otvorila ju. Na svijetlu je bljesnuo sjaj zlatne ogrlice.
«Pa za.... tebe.» rekao je tata odugovlačeći s odgovorom.
«A kojim povodom?», upitala je mama strogo. Tata se mučio sam sa sobom, kao da nije siguran treba li joj to reći ili ne.
«Za tvoj rođendan», izustio je napokon.
«Rođendan mi je bio prije tjedan dana!!!»procijedila je mama i zaplakala. «Nisi se ni sjetio, nisi mi ništa darova, niti mi čestitao! Potpuno si zaboravio!!!»
Tata je ostao zatečen i bez teksta. Sestra i ja smo sve to gledale iz sobe, i skoro pa sam se odala da prisluškujemo, umjesto da spavamo, te sam htjela izaći tamo i obadvoma reći da prestanu, da to ne mogu više podnijeti.
Mama je ispuhala nos, a zatim se privukla potpuno blizu tati, da sam čak mislila da ga je poljubila u obraz, i već sam se počela veseliti, no mama se odmaknula od tate i pogledala ga s gađenjem. «A ovo, poslovna večera, je li, a smrdiš na alkohol i cigarete, i na ovratniku ti je pusa od ruža!!! Kakva je to poslovna večera, nisam znala da ti se kolege šminkaju!!! Gade jedan, kupi svoje prnje i odlazi, ne želim te više vidjeti u ovoj kući. Gubi se!!!!» izderala se na njega, izašla iz stana, i zalupila vratima.
Tata je uzdahnuo, promrmljao si nešto u bradu, a onda istrčao za njom.

I tako sam shvatila da je mama potištena već od početka mjeseca, a ne od jučer. Pratila sam malo događaje iz svog starog dnevnika, pisanog u bilježnicu. Malo-malo pa nešto o svađi između mame i tate. I prisjetila se svih dugih noći kada je mama plakala a ja i sestra smo ju tješile. I dugih rasprava, pa čak i onog dana, kada je mami bio rođendan, a tata joj nije čestitao, nije se sjetio. Otišao je ujutro na posao, i vratio se tek par sati pred slijedeće jutro.
I pitala se, kako bi mi bilo, da se tata jednom uopće ne vrati.
Užasno. Ne zamislivo. Neću razmišljati o tome. Još uvijek sam u fazi nadanja da će se oni pomiriti.
Ali moja sestra ne dijeli moje mišljenje, već mjesec dana, ona mi šapće noću na uho «Ne daj da se mama i tata rastanu. Ne daj.»

Cijela priča čini mi se potpuno ne vjerojatno, ne mogu vjerovati da se ovo događa, ne mogu vjerovati da sam sjedim ovdje, za svojim računalom, pišući ove retke. Da mi je netko prije mjesec dana rekao da će mi se roditelji posvađati na mrtvo ime, rekla bih mu da je lud. A sad bi mu se morala ispričati.

Da mi se dogodilo bilo što drugo, bilo što, bavila bih se mišlju da li će mi oni, koji sada ovo čitaju vjerovati. Da li će misliti da lažem? Da li će mi vjerovati? Da li će me žaliti, ili će misliti da to nije ništa, da toga ima mnogo u svijetu, da li će misliti da živim u obitelji divljaka, prostaka, manijaka?

Ali sada, sada mi je potpuno svejedno, ne izmjerno sam žalosna, i ne znam što bih sa sobom.

No ova dugačka i žalosna priča, bila je tek početak najgoreg petka u mome životu.

U školi se nisam mogla skoncentrirati, pa sam bila odsutna na satovima, i tako zaradila još jednu jedinicu iz matematike. Bila sam totalno potresena, da sam se počela plakati na malom odmoru, i to ured priče moje najbolje prijateljice kada mi je rekla da joj je tetka izvan životne opasnosti (imala je prometnu nesreću prošlog tjedna), tako da je ispalo da mi ŽAO što joj je tetka živa i... pa dobro, ne baš potpuno zdrava, ali eto, preživjet će, mada je na lijevoj ruci slomila prst.

Baš u tom trenutku, O.N. je prolazio kraj mene i nježnim, pristojnim glasom rekao da mi je odvezana tenisica, i da ju zavežem, inače ću pasti. I tada sam zaplakala, a moja najbolja prijateljica i O.N. odmah su skočili i pitali me što mi je. A ja sam, glupača jedna, od silne uzrujanosti napravila groznu dramu. Njih su mi se dvoje ispriječili na putu, pokušavajući me smiriti, ja sam se izderala PUSTITE ME NA MIRU, SAMO ŽELIM ŽIVJETI SVOJ ŽIVOT, i pokušavala se šakama probiti kroz gomilu prvašića te doviknula ono dvoma koji su me još uvijek držali za ruke PUSTITE ME KRETENI JEDNI GLUPI.

E sad pouzdano znam da se slika mog savršenog života razbila, razbila o mramorni pod na tisuće komadića. Tisuće od tisuće od tisuća. Nema tog lijepila na svijetu koji može spojiti te komadiće.

I tako je sve u mome životu loše; najbolja me prijateljica mrzi, svi iz škole me izbjegavaju, a o Nj.e.m.u. da i ne pričam, on me ne želi ni vidjeti ni čuti. Svi misle da sam čudakinja. Pedagogica mi je rekla da će mi pozvati roditelje u školu, a tada sam se prisjetila scene od jutros i shvatila da mi nema koga pozvati, jer su me i roditelji zanemarili, svađajući se poput djece.

I dalje, imam 3 jedinice i samo 1 dvojku iz matematike, tako da mi se ni u budućnosti ne piše dobro. Nema te škole koja bi primila ovakav ološ kao što sam ja.

I tako, sama sam doma, sama na svijetu. Tata je na poslovnom putovanju (vraća se u nedjelju, mama je izašla negdje s prijateljicama n kavu, sestra je otišla noćiti kod svoje best frendice.

Inače kada sam žalosna, odem kod svoje najbolje prijateljice, ponesem veliku Milku, pa zajedno jedemo i plačemo. A sada, ona se ne javlja na telefon, iako sam joj htjela reći da mi je drago što joj je tetka u redu, i da se želim ispričati za svoje ponašanje, i da će mi se, po svemu sudeći, roditelji razvesti.
Ali, pošto nje nema, preostaje mi samo nadati da me vi, koji ovo čitate, razumijete i da ste uz mene.

Svi su nekamo otišli. A ja, ja sam sasvim sama, čuje se samo udaranje tipkovnice i kiša, koja neumorno kucka po prozorima, i čisti, ispire prljavštinu s ulice. O, kad bi ona mogla očistiti moje srce. Nema jadnijeg bića na svijetu od mene.

Kad bi me barem kiša isprala, da me nema, da me nema.

Vaša Hana.

P.S.: Suzzy hvala na novom komentaru, ali pomalo se pitam imali svrhe govoriti mom ocu išta, vidiš i sama da mu nije stalo do nas! :-((((((((((. Oprosti ako sam ti krivo napisala ime, ne mogu ga nikako zapamtiti, a osim toga, sad se idem baciti na vježbanje matematike, da u ponedjeljak ispravim jedincu.... Pa trebat će mi puno, puno vježbe, i puno, puno Milke čokolade. Pozdrav svima.




četvrtak, 23.02.2006.
Dragi dnevniče!


Čini se da sam se jučer potpuno prevarila u vezi da je moj život ponovno u normali i da je sve o.k. i da je sve super itd.
Jer uopće nije.

Danas sam ponovno dobila dvojku iz matematike. Sad imam 1, 1, i 2. Znači nema šanse da na kraju imadnem 4. A treba mi. A moram imati.
A osim toga, tata, koji se uvijek s posla vraća oko 5 popodne, jučer se vratio u osam pod izgovorom da se « malo zadržao». Mama je bila sva ljutita, jer mu je ispekla palačinke (kao i meni i sestri), a on je izlanuo da je već večerao! Pitala ga je s kim je večerao, a tata je brzo smrljao riječi «poslovna večera» i tako to. Cijelo vrijeme kod mene je u kući neka zategnuta situacija, mama je razdražljiva, a tata spokojno miran, što mamu najviše nervira. Sestra i ja smo totalno zbunjene, ona se sinoć rasplakala i rekla «Mama i tata nemojte se rastati!», što je bilo tako slatko od nje, jer ima samo sedam godina, a već je upoznata sa svim problemima ovog svijeta. Kad naraste, sigurno će postati nekakav političar, ali ne prevarant kao mnogi danas, već pravi čovjek koji se pravo i iskreno zalaže za dobrobit ljudi.
Ali mama i tata se neće rastati.
Pa daj molim te, svi u braku imaju neke razmirice, pa tako i naši roditelji. Ne zamislivo mi je da se mama i tata rastanu. Ma to je neka mala svađica, danas svađaju, sutra se cmoknu u obraz i gotova priča, i opet je sve o.k.

Nadam se da će se to sutra dogoditi. Jer ako se nastave ovako duriti jedno na drugo čak i sutra, znat ću da je posrijedi neki ozbiljan problem.

O.N. me danas pitao koliko sam dobila iz matematike!!! Šteta što sam Mu morala reći istinu; da sam dobila dva. O. N. je dobio 4.
Posvađala sam se sa Z.Y. jer mi je rekla da se ulizujem profesorima, rekla mi je da sam prištava, brkata, itd... Mnogo mnogo uvreda je rekla, ali poštedit ću vas svih tih ružnih, a i prostih riječi. Civilizirani ljudi se tako ne razgovaraju.

Zatim, O.N. me gledao danas cijeli dan! Bila sam sretna sve dok nisam vidjela da sam na crnu suknju do koljena obukla različite čarape... Koja sramota, ne znam hoću li se ikada više usuditi izaći van!

Čitam «Otok plavih dupina» slijedeći mjesec mi je to za lektiru.

Osjećam se potišteno i žalosno. Tata je maloprije otišao na novi «poslovni put», ili nešto drugo «poslovno», ali svakako ne obiteljsko. Pitam se kako nekim ljudima posao može biti važniji od obitelji! Ovo vrijeme inače provodimo igrajući karte ili nešto slično. Kao obitelj. Mama gleda emisiju u kojoj neka žena govori o tome kako je otkrila da ju muž vara. Ne znam šta je sve nadrobila, ali vidjela sam da je mama pustila suzu-dvije.

I tako, nadam se da ste vi, koji čitate ovo, današnji dan proveli ljepše od mene.


Tvoja, i dakako, vaša, Hana.



srijeda, 22.02.2006.
Dragi dnevniče!

Ha, evo odlučila sam da ću od sada pisati dnevnik na svom blogu. Krasno je znati da to netko čita, a ne zna zapravo tko si. Hana. Koja Hana? Ima ih puno, kako znati je lli to baš ta Hana? Je li joj to pravo ime, li ga je izmislila? Ne znam, mislite vi što god hoćete, to je vaše pravo, ja se neću ljutiti. Na vašu žalost (ako vas to žalosti), neću pisati tuđa imena, jedino ime živog bića bit će moje. Za sve druge ljude pisat ću skraćenice. Npr.: M.S., ali čak ni ta skraćenia ne mora imati veze s pravim imenom! Ako se netko zove Hana Hanić, ja mu mogu staviti inicijale J.I.
Dobro, imena smo rasčistili... Hm, što sam ono još htjela reći, tj., napisati?..... Ah, da! Ne znam baš da li ću pisati baš svaki dan, niti koliko dugo ću uspjeti voditi ovaj dnevnik. Nijedan dnevnik u mome životu nije potrajao dugo. Ispisala bih 15tak stranica, i odbacila ga, ili ga jednostavno zaboravila ispuniti, pa mi se nije dalo nadoknađivati. No trudit ću se.
Možete komentirati, možete mi predlagati kako da riješim neke probleme iz svog života, npr.: kako dobiti 5 iz matematike?!

O.K. mislim da sam sve rekla, pa sad mogu napisati za današnji dan.

Wow, današnji dan je bio odličan, bar za sad, ali, kako Rebeka kaže, neću govorit ništa u naprijed, da se ne ureknem.
Dobila sam 5 iz hrvatskog, iz lektire Adrian Mole, onaj njegov dnevnik. To me i nadahnulo da započnem pisati dnevnik na blogu, iako ovaj blog rijetko tko posjećuje :-(, mislim, tko danas uopće želi slušati (čitati) probleme neke 13godišnjakinje? Svi danas imaju svoje probleme, i svatko se bavi svojima. Ipak, nadam se, možda uzaludno, da će ipak netko prokomentirati ovo, ili mi bar poslati e-mail. Kad smo već kod maila, nakon što ovo napišem, idem provjeriti je li mi što stiglo.
Dobila sam 4 iz fizike, i zbog toga sam ne izmjerno sretna!
I 5 iz povijesti ,svi bodovi!!! Tata je danas bio na informacijama (uzeo je slobodan dan), i jako je zadovoljan.
Napravljena je izložba mojih literarnih i likovnih radovau školi! Šteta što se to neće ubrajati za bodove u srednjoj školi.
Pomirila sam se sa D.Č., u svađi smo bile već tjedan dana jer me optužila da sam joj zalijepila žvakaću gumu u kosu. Joj kako je dosadna, pa ja uopće nemam motiva za to, to je učinio Š.H., kojem je ona podstavila nogu u hodniku na velikom odmoru.
U vezi ....., i to je dobro! Danas mi se nasmiješio, i pitao me koliko je sati. Kladim se u sve na svijetu da ste svi koji ovo sada (ne) čitate pomislili JOJ PA ŠTO ONDA PITAO TE KOLIKO JE SATI ali ja ću vam reći zašto me to usrećilo. Iznad mene, sa stropa je visi S A T!!!!!!!!!!!!!!! VOLI ME VOLI ME, ON ME VOLI!!!!
Konačno je moj život ponovno u normali, i više ne pomišljam na bijeg od kuće, kao što sam to htjela napraviti kada sam dobila dvije jedinice iz matematike. Ma, znam da ću ih uspjeti ispraviti! MORAM.

Dobro, sad će ručak biti gotov (juha s knedlama, a nakon nje pileći file i pire krompir mmmmmmmm...), pa idem još samo provjeriti mail hana245@net.hr, pa ću se "skinuti" s Interneta. Samo još da vam kažem: PIŠITE MI!!!!!

Pusa, Hana.



utorak, 21.02.2006.Bok ljudi!

Bok. Kao što već znate, ja sam Hana, dolazim iz Zagreba, imam 13 godina. imam crnu dugu kosu, te zelene oči, visoka sam okok 165, a kila imam 47. Eto sad zatvorite oči i pokušajte me zamisliti. Volim pisati pjesme i sastavke, crtati, i u tome sam već dosta uspješna, te sam do sada osvojila mnoge nagrade. Slušam glazbu, ona je dio moga života. Osobito Avril, Shakiru, Lindsay Lohan, Bon Jovija, James Blunta, Daniela Powtera, ili kak se on već zove. Kelly Clarkson je moja najdraža pjevačica. Željela bih postati psiholog. Stoga sam mislila ovaj blog upotrijebiti za svoje "uvježbavanje". Tako da mi pišete u komentarima o svojim problemima, koji vas muče, a ja ću odgovore objaviti na svom blogu. Obožavam vjeverice. Koja je vaša priča? Čime se bavite? Kako ste se našli na mom blogu? Pišite mi, jer volim se družiti s ljudima, a posebno upoznavati nove. Pišite mi na e-mail: hana245@net.hr, jer 100% odgovaram. Molim da mi se javljaju samo oni koji imaju od 12-14 godina. Šaljite mi svoje literarne radove, ili crteže na kompjuteru, ili fotografije snimljene digitalkom (time se također bavim)... Jedva čekam vaše odgovore!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Have a nice day!

Hana is back

Haj narode!

Ovo je moj novi blog. Stari se zvao hanica.blog.hr, i još jednom napominjem da je on prošlost i da na njemu više neću pisati. Izgubila sam podatke o svom blogu i sad ne mogu više ući u njega!
Nadam se da ste me skužili!

Jučer sam cijelu večer provela razbijajući glavu o tome kako ću i što ću.
Pa evo, mislim da mi nema druge nego da otvorim novi blog! Ha!

	ožujak, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Umrijeti u tvome naručju

Bojim se da će doći dan,
kada me više biti neće,

Znam da će doći dan,
kada ću se oprostiti od svijeta,

Znam da ću prepustiti svoju dušu,
Gospodinu,

Ali kada bih umirala u tvom naručju,
kada bi mi se posljednja želja,
da te prizovem k sebi,
ostvarila,

Kada bi me držao u svom naručju,
i tvoj mi lik bio posljednje što ću
vidjeti,

Tvoje suze kad bi bile zadnja kiša
koja bi isprala moje slabosti i grijehe

Kada bi tvoje slatke riječi,
bile posljednje što ću čuti,

Tvoj poljubac bio zadnje
što će moje usne okusiti,

Kada bih umirala
u tvom zagrljaju,

Ne bih se bojala smrti,
ni suda,

Ne bi mi bilo važno gdje
ću završiti,
u vrtu Božjem,
ili u vatri vječno gorjeti,

Jer znala bih da sam
već bila u Raju,
bila na izvoru vječne sreće,
-u tvom zagrljaju…



Biti sretan


Biti sretan znači osjećati unutarnji mir
biti sretan znači biti slobodan
od svih materijalnih stvari

Biti sretan znači udisati zrak
punim plućima
znači širiti svjetlost oko sebe
kada ona isijava iz tebe
kada ona obasjava sve mračne kutke
kada izbljeđuje loše uspomene

Biti sretan znači pjevušiti pjesmu ispod glasa
znači gledati na ovaj svijet drugim očima
znači opraštati svima sve

Biti sretan znači živjeti na oblacima
znači hodati po morskim dubinama

Znači hodati zlatnom stazom

Znači biti čovjek!

Ti

U mom životu jedno bitno poglavlje
jedan dio knjige
jedan dio mene

Bio si moja sreća
moj osmjeh
moji sretni dani
jutra rana
obasjana
bio si bez mana

Tvoje naručje
jedino mjesto na
koje sam uvijek bila dobro došla

Bio si tu kada sam napisala
svoju prvu pjesmu
kada je u jesen pao prvi list,
kad sam u ruke prvi puta
uzela kist

i nacrtala sam tebe
ta slika visi na mome zidu
i kako godine idu
zavoljela sam ovaj grad
i ovo mjesto
posjećivala sam te
često

Ti si bio ...
Utočište
Mjesto koje ne pripada
ovom svijetu

Kad su me svi odbacili
ili me primili
tu si bio

U svim godišnjim dobima
vjekovi te nisu promijenili

Ne znam tko te stvorio
tko te smjestio u taj dio grada
u taj dio moga srca

Možda si bio u gradu,
u sjeni,
možda te ljudi nisu primjećivali
ali ti si bio u mojoj duši
u meni.

Čovjek mi te razorio,
Uništio

Nema tebe
nema cvijeća
nema klupice
gdje je sreća?

Nema te,
moje te oko ne vidi više
gdje si kada sja sunce
gdje kad padaju kiše
uništili su te zli ljudi
ali znaj da iz mog srca nitko neće moći


DA TE IZBRIŠE!!!!


PROLJEĆE


Kad proljeće u grad stigne,
Zmaj se dječji u vis digne.

Vjetar lagano piri,
Sunce iza oblaka viri.

Obasjava nas proljetni sjaj,
Pravi to je proljetni Raj.

Trava ispod snijega pozeleni,
Ruži je vrijeme da se crveni.

U život se unese snaga i radost,
Starac misli da mu se povratila mladost.

Visibabe, ljubičice, jaglaci
Cvjetaju voćki pupoljci.

Miris proljeća kad opkoli grad,
proljeće počinje;
tri, četiri, sad!!!

ŽELJE I STVARNOST

Želim otići negdje daleko
na neku livadu,
u zemlju vječno zalazećeg
sunca.

Želim sjesti među cvijeće,
šareno i mirišljavo,
sjesti kraj tebe,
sjediti i gledati sunce kako umire.

Želim slušati žubor rijeke,
šaputanje vjetra u granama smreke,
i slušati kako se dan gasi,
kako plaču vrbe.

Želim udahnuti svježi planinski zrak,
želim sjediti zagrljena s tobom,
sve dok ne zamru svi zvukovi,
i dok ne padne mrak.

Želim leći,
leći na mirišljavu travu,
ti kraj mene,
ja kraj tebe.

Čvrsto ćemo se držati za ruke,
i gledat ćemo zvijezde,
i tako zaspati,
i dalje se čvrsto držeći,
da nas ni snovi ne mogu razdvojiti.

Kada se probudim,
Gledat ću sunce,
kako se ponovno rađa
gledat ću dan
kako se polako oslobađa

Zlatne zrake će mi milovati kožu,
cvijeće će opet zamirisati,
vjetar mi kosu mrsiti,
zrak ću svježi udisati,

Ali kraj mene nećeš biti ti.



Mudrosti života


Kako
treba živjeti?
pa to je bar
lako;

Hodaj uvijek
svijetlom stranom ulice
ne odustaj
ne diži ruke od sebe
ni na sebe

Uvijek gledaj život
sa ljepše strane
uvijek traži ono najbolje
u njemu i ljudima

I kada padneš,
ne očajavaj,
i ne čekaj da netko dođe,
i podigne te,
jer možda nećeš dočekati!

Život je jedna duga ulica
nitko ne zna gdje zapravo
počinje, a gdje završava

Svi imaju svoje ulice,
ceste,
i staze.

Često nam se putevi isprepleću,
a još češće razilaze.

Ipak je lijepo, sve dok traje,
uživaj u životu,
i svemu što ti daje!!!

Život

Život su svi usponi
i padovi
svi osmjesi
i sve suze

Život je ono što jesmo
ali i ono što smo bili

Život je kratak
vrijeme curi
vrijeme se žuri

teče
i nitko mi ne reče;

da živjeti je lako

ali to je život
i svima je tako.