petak, 17.03.2006.
Pa da vidimo....
Pročitala sam sve komentare koje ste mi napisali... Wauuuu... Pohvale, kritike, kritike, kritike, primjedbe, pohvale. Hm, na svemu puno hvala.
Poruka Velikom zelenom:
Ja to i jesam primila kao prijateljski savjet, ali mi se žurilo, naime,
( imam kaznu za Internet, jer sam nabila račun... Tako da ću od sada objavljivati postove jednom tjedno, onim danom kad imam informatiku, to ne znači da ću pisati jednom tjedno, nego svaki dan na svom kompjuteru a utorkom ili ponedjeljkom to ću sve prenijeti na CD i odnijeti na informatiku pa tamo objaviti. Hvala na razumijevanju, ako razumijete),
pa samo možda zvučala malo grubo jer sam se morala «skinuti» s Interneta. Ispričavam se svima zbog toga.
Ha, ha, ha... Dobar je onaj komentar da moj život, tj. prvi dio zvuči kao Vila Marija. Je, moram priznat da i meni to sve skupa zvuči čudno... Ma uostalom, što se ja imam gristi. Pa ja sam Hana, samo Hana, nitko ne zna koja, od kuda... Samo Hana. I sretna sam što jesam. Stvarno ne znam kakav bi mi bio život kad ne bi bilo svih tih mojih problema, pa vjerojatno dosadan.
I to je to. Upravo to. Sada imam frendicu, ups, pardon, frendicE, imam blog, imam ljude koji ga (ne) čitaju, znam što je ljubav, imam ... joj, ocjene... Samo obitelj. Obitelj je sada moj jedini problem.
Moram održati svoju obitelj na okupu. A to je prilično teško... Hej, jesam li vam ikada rekla da volim stavljati tri točke? Da, baš čudno, volim jednostavne rečenice, a pogotovu one kratke, ili one što završavaju s trima točkama... Ha! Opet!
Sad sam malo sišla s teme. Pričala sam o... Ah, da!
Moj život sad i nije (meni) tako grozan. I (meni) se više NE čini kao Vila Marija, Zabranjena ljubav, ili nešto slično. Meni zvuči o.k. Ako izuzmem obitelj, moram riješiti samo još jedan problem; biologiju.
Kad smo kod biologije, profesorica će slijedeća dva tjedna biti odsutna. He, he, he... neplaćeni godišnji odmor za mene!
Ma lažem.
Lažem.
Laa-žeee-mmmmmmmmm......... (ovako važna rečenica zaslužuje više od tri točke)
Briga me za biologiju, za sve me briga, srce me boli kad vidim mamu da bocu rakije gleda s više ljubavlju nego mene ili moju sestru. I kad vidim tatu koji u dubini duše, ZNAM, da u dubini duše još voli mamu, ali njoj kao da je svejedno.
Zašto ne mogu imati normalnu mamu? Mama je kriva za sve. Da mama nije alkoholičarka, tata i ona bi se pomirili i sve bi bilo o.k. A pogledaj nas sad; razdvojeni smo, kao da nismo jedna obitelj, a naše obiteljske igre svode se na muku tate u pokušaju da nas nasmije. Pa kakva je sad ovo obitelj. Pa šta je sad ovo. Pa dobro mama jesi li normalna? Halo, boca rakije je samo boca rakije i to je to. A Ines? A Hana? Sjećaš li ih se još uvijek? Znači li ti nešto fotografija na zidu tvoje spavaće sobe? Jesi li ju zamijenila policom za vino i rakiju?
MAMA!!! Probudi se mama, molim te ne moj potonuti. Mama, ne idi tamo gdje te mi nećemo moći slijediti, gdje te nitko neće moći zaštiti. Gdje ti nitko neće moći povući crtu i reći: E SAD JE DOSTA!
Zahvalna sam ti Bože, na svemu što imam. Na svemu. I na ovim ljudima koji ovo čitaju i misle... Bog te pit`o što. I na Velikom Zelenom, koji vjerojatno misli da ga mrzim ili da se na njega ljutim. Ili da sam popularna u razredu ili nešto sl.
E pa Zeleni, prijatelju, ako ovo čitaš;
U našoj školi ima nekoliko Hana. I ima toliko popularnih ljudi koji samo o sebi pričaju. I nitko nema vremena za mene. Nitko ne brine, nitko ne pita kako sam, je li sve u redu kod kuće? Moja najbolja prijateljica također nije baš popularna. I tako, samo njoj govorim svoje probleme, ali ona i sama ima financijskih problema, roditelji su joj ne zaposleni, ima 5 braće i 2 sestre, tako da ju jadnicu ne želim previše zamarati svojima.
I nitko ne pita: Hana treba li ti pomoć? Nečije rame za plakanje? Smijanje? Uho za slušanje?
Ne, Zeleni, mene nitko ne pita ništa. Ja sam jedna mala povučena štreberica koja se trudi imati biologiju i matematiku pet. Dobro, matematiku bar 4. I ne govorim puno o sebi, iako se to na prvi pogled ne bi tako reklo. Svi se oko mene druže s popularnima, s onim od kojih imaju koristi. Koga briga za jednu Hanu iz Zagreba? Pa ona ne zna ni pričati, a ikad god otvori usta izvali neku glupost. Pa što će nekomu uglednome jedna takva Hana?
I tako, vrijeme prolazi za mene i ljudi i svi prolaze kao da sam prozirna, kao da me nema.
Pa dobro, u zadnje vrijeme su me malo počeli i primjećivati zbog onog članka u školskim novinama.
Shvaćaš, da meni je svejedno, i da netko shvati (što je fakat ne moguće) tko sam, možda će sjesti, uloviti vremena za mene, popričati sa mnom o meni, o onome što mi piše na blogu. Meni je svejedno, ja želim biti iskrena, ako ne u pravom svijetu, bar u svojoj mašti.
I osim toga, kako znaš da se zovem Hana? Da mi je tata Anto? Sestra Ines? To ti nitko ne jamči. Ja neću reći ni da jesam Hana, ni da nisam, jer za mene imena nisu bitna. Bitno je što se dogodilo.
I bitno je da je to, što se dogodilo, istina. Pa nisam baš tolika lažljivica da svoj život ovako opišem! Pa da jesam, poboljšala bih ga, to sigurno.
Zeleni, ne ljuti se, prijatelju. Ionako sam htjela ovo napisati, ali si me ti, svojim komentarom, podsjetio na to.
Usput, ne znam da li ću ubuduće moći svima ogovarati na komentare. Možda ću pokoji put komentar napisati na svom postu. Ali i ako dođe do toga, bit će masno utiskat, pa će ga svi moći prepoznati.
Jučer sam bila sva smotana. Umjesto da gledam raspored za popodne, gledala sam za ujutro. I tako sam donijela krive knjige u školu! Užas. A onda mi je još i pukla naramenica koju već duže vrijeme uporno odbijam popraviti te su mi se knjige rasule po hodniku. O.N. se smijao s ostalima, samo moja best frendica i jedan dečko iz
c-razreda su mi pomogli pokupiti knjige.
Ima i dobra strana; nagovorila sam tatu da mi kupi jednu torbu koju već duže vrijeme škicam. Staru sam dala sestri, ona je trebala neke materijale, nije imalo smisla popravljati torbu kad već imam novu.
Danas sam, osim toga, doživjela još nešto vrlo uzbudljivo. Ma znate, kako se to kaže, avanturistički, interesantno, zanimljivo...
U svojoj jakni sam pronašla komadić papira istrgnut iz bilježnice s kvadratima. Pisalo je od riječi do riječi ovo: HANA ZAŠTO ME NE PRIMJEĆUJEŠ? C7.
Šta li sad to znači? Tko mi je to stavio u jaknu? I tko je, pobogu, C7? Ne poznajem nikog kome ime ili prezime počinje sa C. 7? Da to nije 7 razred? Ma ne znam. Sigurno je netko fulao jaknu. Ma daj, ovo zvuči kao ljubavna poruka. Pih! Pa mene u životu nitko nikad nije iskreno volio (mislim kao curu).
I želim poručiti svim ljudima dobre volje:
Živite svaki dan kao da je zadnji. Nemojte da bude «Nismo znali», jednom kad vas više ne bude. Ha, ha,... koja glupa šala.
Ne sad fakat, što poručujem ljudima dobre volje:
Uvijek postoji vedra strana života. Nastojite gledati na tu vedru stranu, jer će se i sam život činiti lakšim.
Take me, for eximple (je li se to tako piše? znam da se čita IGZEPL, što u prijevodu znači «Uzmite mene, kao primjer.).
Dakle, Take me for eximple. Pogledajte kakav mi je život prije par dana bio. Pa evo me, I`m stil a live (Još sam uvijek živa). I eto, što bi mi pomoglo da sam cijelo vrijeme sjedila prekriženih ruku i cmizdrila? Nothing (ništa)! Bože mili, jesam ja normalna. Stalno pričam engleski, i have no idea why (nemam pojma zašto).
A ono što poručujem ljudima loše volje: Smile, people, smile! (Smijte se ljudi, smijte!)
Ne, sad fakat što im poručujem: Isto što i onim dobre volje! (Jer su svi ljudi jednaki)
Ha, koja fora! Hahahahhhhahh... haha. Ne valja. Kad netko nije duhovit, onda nije duhovit.
Je l tak?
Hahaha... khm.
Vaša Hana, koja pokušava nasmijati ljude ali joj to očito ne ide za rukom.
PS: Ljudi, nemojte mislit da sam skrenula, ali danas mi je sve smiješno!
Post je objavljen 17.03.2006. u 22:41 sati.