subota, 18. 03. 2006.
Mama je došla kod nas i rasplakala se. Rekla je da ne može vjerovati da je bila takva glupača, da joj je žao, molila nas je, klečala predamnom, sestrom i tatom da joj oprostimo... Rekla je da više nikad neće ni pogledati bocu rakije. Svi smo lijepo dogovorili da će sve opet biti ako prije, iako nije ništa odlučeno, razvod ili ne? Ali opet je mama radila večeru, igrali smo naše obiteljske igre.
No tata se držao nekako suzdržano prema mami. Zaključila sam to po tome što joj nije dao pusu u obraz.
Kako je lijepo to što smo opet doživjeli jednu normalnu obiteljsku večer. To mi je kao melem za dušu.
nedjelja, 19.03.2006.
Jedan od najljepših dana u mome životu!
Danas smo išli kod mame na ručak. Bilo je super, tata nas je nasmijavao o zgodama svojih kolega na poslu. Mama se sanjarski prisjećala lijepih trenutaka naše obitelji. Ines nam je ponosno pokazivala neke svoje nacrte, kak ti naše buduće kuće. Super smo se zabavili, ali najbolje tek slijedi.
Kada je ručak završio, Ines i ja smo otišle gledati TV (čitajte: prisluškivati i snimati situaciju iz kuhinje), a mama i tata su ostali u kuhinji da «slože stol i operu suđe».
Ines i ja smo sve vidjele. (Ozbiljno razmišljam o tome da postanem detektivka)
Mama je prala suđe, dok ga je tata brisao. A onda je mama otvorila vitrinu i izvadila dvije boce rakije. Preplašila me, mislila sam da će opet otegnuti onako kao pretprošli put, ali nije. Umjesto toga. Podigla ih je obje u zrak i gledala, oklijevajući. Krajičkom oka vidjela je mene i sestru, Ines pogotovu, koja se svake noći molila Bogu da nam se roditelji na rastanu. Mama je približila bocu sebi. Mislila sam; sad je gotovo. Povući će gutljaj i utopiti svu moju sreću u njemu. Tata je otvorio usta, vjerojatno s namjerom da joj nešto oštro kaže, ali...
«Pih! Kako sam ja naivna osoba! Mene takva glupost može prevariti... Ma ja nisam zaslužila život. Kakva sam ja to majka? Osoba? Žena? Pa meni je boca rakije bila važnija od obitelji! MRZIM VAS! Ne želim vas više nikad, nikad vidjeti blizu sebe! Je li to jasno?!» izderala se mama na dvije boce rakije te ih bacila ravno u smeće. Bile su to zadnje dvije.
Zatim je zaplakala, a Ines i ja smo joj pohrlile u zagrljaj. Tata je cijelo vrijeme bio odsutan, nije zagrlio mamu, samo je nastavio brisati.
Ines i ja sve smo odmah oprostile mami. Jednostavno sam joj u očima vidjela da joj je žao, i da se kaje, i da je i sama svjesna svojih pogrešaka. Ona je smatrala da joj ne bi trebale oprostiti, rekla je da sama sebi nikad neće moći oprostiti.
«Tata, zar ti nećeš oprostiti mami?» pitala je Ines s nevjericom u glasu.
«Ja... jednostavno mislim da...»a onda se okrenuo prema mami »Gle, volio bih da mogu, ali to što si učinila bilo je tako nepravedno i ružno s tvoje strane, toliko si nam boli nanijela, neke rane jednostavno.. nikad neće moći zacijeliti... I ja još nisam, nisam spreman odbaciti ljutnju i oprostiti ti. Morat ćeš se doista popraviti, i dokazati mi da si se promijenila.» rekao je tata ozbiljno. I tada sam shvatila da odrasli nikad ništa ne doživljavaju kao igru. Sve je ovo bilo ozbiljno, a meni se činilo kao dramatično kazališno djelo.
Mama je pognula glavu i proizvela zvuk kao da je progutala nekakav veliki zalogaj. A onda je dignula glavu i rekla «U redu. Ja se slažem... ako ti tako misliš... ja znam da nisam bila dobra i da ne zaslužujem oprost ali...»oči joj se zacakle od suza «ja se iskreno nadam da ćeš mi ga jednom dati.»
Iako tata i mama još uvijek nisu pomireni, jasno da se naš najljepši obiteljski dan završio u smijehu i sreći. Ines nas je cijelo vrijeme nasmijavala i sve je opet kao prije.
Eto, samo još da se mama i tata sasvim pomire, a kad kažem «sasvim» onda mislim na to da odustanu od razvoda. Jer oni se ponašaju kao muž i žena. Kao prije svađe.
Iskreno vjerujem da će mi Bog se smilovati i pomoći sreći da napravi posljednji korak te zakuca na naša vrata. Na našoj adresi sreća dugo nije stanovala. I sad je napokon opet tu.
Vidite, dragi moji čitatelji, da svaki put poslije kiše dolazi sunce. Nijedna kiša ne može padati vječno, to upamtite, i vjerujte u to onda kada vam bude najteže.
Sad, kad u mom životu sve bude na svome mjestu, mogla bih zatvoriti blog. Prije nego mi se opet dogodi neka kriza... Ha, ha, ha...
Ma vidjet ću. Glasujte da li da pišem dalje ili je ovo kraj.
Ako u slijedeća dva tjedna skupim bar dvadeset glasova, pisat ću dalje. Ako manje od 20, žalim slučaj, ali zatvaram blog.
Tako je to u životu. Neki odlaze, neki dolaze. Ali oni koji su nam najvažniji vječno ostaju u srcu.
Vaša, NAPOKON sretna Hana. Have a nice day :-) !!!!
Post je objavljen 21.03.2006. u 13:55 sati.