SUBOTA, 04.03.2006
Dragi... svi koji čitate ovo!
Hej, jedna dobra vijest: sisterka i ja smo pripale tati! Da, socijalna radnica se ipak, kad je vidjela mamu u onakvom stanju, raspuštene, raščupane kose, razmazane šminke, kojom je pokušavala prikriti crvene i natekle oči.
Da, mama je prestala piti, ali je danima u depresiji zbog otkaza. Nije joj ni do čega. Pa ni do nas.
Tata tamo ima nekog prijatelja, pa je potegnuo veze da malo ubrza proces rastave.
I tako smo moja sisterka i ja pripale tati.
Tata je iznajmio stan u blizini našeg, dok se ne snađemo. I upravo sad, dok ovo pišem, moja sestra i tata traže po Večernjem i Jutarnjem listu oglase. Kupujemo stan.
Iz matematike je sve ok, profesorica me prestala strijeljati pogledom, što znači da je sve fakat o.k.
Samo u ljubavi nije, i zbog toga sam vrlo nesretna!
O.N. i moja bivša best frendica furaju!!! Neeeeeeee....
Tako sam, tako sam, pra-zna...
Što bi reko James Blunt: ... Goodbye my lover, goodbye my friend, you have been the one, you have been the one for me....
I`m so hallow, I´m so, I ´m so, I ´m so hallow....
Ne znam je l se halou piše hallow ili halow ili nekako treće.
Ma svejedno mi je. Ja ga još uvijek volim. A ne znam zašto, tako sam glupa, on je sad u naručju moje najbolje prijateljice i vjerojatno ne mari za mene, niti je ikad mario!
U to ime, napisala sam jednu pjesmu, da olakšam svoju dušu.
Posvećeno jednoj ljubavi
Tako sam tužna, tužna,
niz lice teku mi suze,
ne mogu ih zaustaviti
One su otrov iz moga srca
crni otrov s mirisom tvoje kose
crni otrov boje tvojih očiju
Mislila sam da si drukčiji,
da si nešto posebno,
čuvala sam jedno mjesto u srcu,
samo za tebe,
jedan dan na kalendaru posvećen samo tebi;
da se sjetim toga dana, koliko mi značiš,
i koliko me voliš.
Taj dan,
postao je uobičajen, normalni dan,
voljela sam te svakog trenutka,
uživala sam u tvojoj pažnji,
oko srca me u hladnim danima
grijao osjećaj da me voliš.
Danas sam shvatila da me osjećaji varaju,
ti isti si kao i drugi,
hladan i bezosjećajan kao stranac,
kao da me ne poznaješ,
da sam tek netko na ovom svijetu.
voljela sam te jako i čedno,
voljela sam te i mislila da ti to
nešto znači, a sad znam da moja
ljubav nije ti ništa vrijedno.
Tako sam tužna, tužna,
a ti bi trebao biti.
Ti bi trebao znati koliko sam te voljela,
trebao si mnogo toga,
i nikada te nije bilo tamo gdje sam te čekala
čekala i čekala
da mi kažeš one dvije lijepe riječi
volim te
skrenula sam u krivu ulicu
zašla u neki tuđi grad
moja cesta vodila me u
pogrešnom smjeru.
Vodila me cesta moga srca,
vodila me k tebi.
A sada ispaštam za sve lijepe
trenutke sreće s tobom,
plaćam skupo a bili kratki i rijetki.
Ostala sam bez ičeg,
ja nemam sebe i nemam razlog za život,
korijenje moje duše iščupao si kao ružu
crvenu
i pustio da uvene
ostala sam bez suza jer sam ih sve isplakala
i bez nade jer se istopila na mom dlanu.
Zaboravio si moje ime,
moje oči s njenim si očima zamijenio
izbrisao si s lica moj osmjeh
i moja radost živi u mojoj prošlosti.
Tako sam tužna, tužna,
zbog tebe,
a ti si negdje s njom
nasmijan
sretan
i ne mariš
što ja ovdje
tugujem....
Kao snijeg u proljeće,
istopio si se,
kao brod u moru,
otplivao si,
kao vjetar u jesen,
raznio si moju sreću,
i izašao iz mog romana
glavni lik u knjizi mog života
otišao si, nisi se osvrtao,
možda zato nisi vidio tugu u mojim očima,
otišao si,
i zalupio vratima
moga srca.
Pa, kako vam se sviđa? Meni je lijepa, jer je pisana od srca, ali kada se sjetim, da je to sve stvarnost, odmah mi se više ne sviđa.
Šaljite komentare na pjesmu. Ili na moj život. U tom slučaju molim, da čitate moj blog s kraja na početak, a ne kao CRAZY GIRL koja očito nije pročitala sve, pa me došla komentirati! To je tako ružno s njezine strane! Ona misli da sam u bedu samo zbog dečka, a nije ni pročitala ništa osim jednog posta. Normalno da onda nema pojma o čemu govorim, i zašto padam u depru. (CRAZY GIRL, ne ljuti se, to ti je jedna iskrena kritika! Puno pozdrava.)
Pišite mi, potrebna mi je neka zanimacija.
I jedna velika Milka čokolada...
Vaša Hana.
četvrtak, 02.03.2006.
Dragi čitatelji, i dragi dnevniče!
Ponovno sam u žurbi. Došla sam samo reći par važnih stvari.
1.) Moja bivša najbolja prijateljica hoda s mojom bivšom I sadašnjom simpatijom. U subotu idu u 5 u Cinestar gledati neki ljubić.
2.) Tata i mama ne razgovaraju.
Mislim da nema povratka. Rastaju se, definitivno.
3.) Iz matematike sve kužim i sad su mi ocjene negdje 1,1,2,5. Izračunajte si moj prosjek. Užas. Ma kakva četvorka, mogu si ju slobodno zaboraviti.
4.) Izgleda da ćemo sisterka i ja pripasti MAMI, jer, kako socijalna radnica kaže, tata previše radi a djeca su uvijek više vezana uz majku.
Tata, sestra i ja, bili bismo najsretnija obitelj. Bez mame. Znam da ovo grozno zvuči, ali ona je okorjela alkoholičarka, koja nam rijetko pokazuje svoje osjećaje.
A ti osjećaji najčešće nisu ljubav.
5.) Mama je dobila otkaz. Zadnjih tjedan dana nije došla na posao.
Tata sestra i ja sinoć smo zajedno igrali Monopoly. Tata i sestra su se super provodili, dok su meni se po glavi motale ružne misli o budućnosti.
Ja imam predosjećaj da će se dogoditi nešto loše (pa to ne bi bilo nikakvo iznenađenje, zar ne?!).
A mene moji predosjećaji nikad ne varaju.
Vaša zabrinuta Hana.
utorak, 28.02.2006.
Dragi moji!
Haj, eto me.
Nemam vremena sad da vam puno pšem, žurim se, moram ići spavati, sutra se rano budim, jer idem kod okulista.
Samo ću vam reći ono najvažnije: ispravila sam matematiku, dobila sam 5!!!!
Mama je prestala piti, jer nema više novaca za ništa alkoholno, a tata joj ne da ni kune (BRAVO TATA!!!).
Samo se s prijateljicom,
nisam pomirila.
Ni O.N. me ne gleda, kao prije. Zapravo uopće me ne gleda.
Pitao je moju najbolju prijateljicu ide li u subotu u kino gledati nešto o Crvenkapici.
Priča se da će uskoro prohodati.
Ajme meni.
Vaša Hana.
nedjelja, 26.02.2006.
The end
Sanjala sam sinoć jedan zanimljiv san. Teško je reći da je bio dobar, ili loš, jer su, baš kao u svim normalnim životima, bili i dobri, i loši događaji.
Prvo loši: da su mi se mama i tata rastali. Da je tata našao ljubavnicu i oženio ju. Da je mama postala alkoholičarka, da je dobila otkaz.
Znam da je ovo sve grozno, ali onda su uslijedili dobri : Da je mama prestala biti alkoholičarka. Da je našla još bolji posao. Da su tata i mama ostali dobri prijatelji. Da sam se pomirila sa svojom best friendicom, da mi je O.N. rekao da me voli od prvog trena kada smo se upoznali na informatici. Da sam ispravila jedinicu iz matematike na 3. Pa na 4.
Ne znam što znači taj san, ali nadam se da znači moju budućnost, jer mi se čini da dobrih događaja ima više od loših.
Sigurno vas sve jako (ne)zanima što se dogodilo na večeri sinoć. Pa... Najradije bih okolišala, ali pošto nemam snage za uljepšavanje (dodavanje nekih dijelova) priče, odmah ću prijeći na stvar, i potrudit se da vam što jasnije i stvarnije prepričam sinoćašnji događaj.
Najprije, prije nego što je tata došao, sisterka i ja smo pospremile cijeli stan. Ona je oprala prozore, ja sam ispeglala veš. Ona je usisala prašinu i mrvice, ja sam oprala suđe. A onda smo zajedno razbudile mamu, oprale joj kosu, umile ju, oprale zube. Mama se ponašala kao da nije svjesna što se događa. Cijelo vrijeme moja joj je sestra držala glavu uspravno, da ne klone i zaspe. Ali uzalud, ona je spavala stojeći. Zažmirila je i nešto mrmljala, neke dijelove pjesme.
Zatim smo ju obukle u njezinu najljepšu haljinu i moja sestra joj napravila prelijepu punđu dok sam ju ja našminkala.
Sve je bilo tako otmjeno, dvije svijeće na stolu. Sestra i ja smo planirale samo nešto na brzinu smazati, a onda zbrisati u sobu te ih pustiti da na samo popričaju. A zapravo neće biti na samo, jer ćemo ih sestra i ja prisluškivati u hodniku između naše sobe i dnevnog boravka.
No sve je ispalo totalno drugačije.
Mama se razbudila, oko pola sata prije nego što je tata došao. Sestra i ja smo se nadale da će nas nekako nagraditi (npr.: pomirit će se s tatom?!) možda samo pohvaliti, ali nikako i naljutiti se! Naime, mama je, čim se pogledala u ogledalu počela vikati na nas. Rekla je da se ona nema namjeru sređivati za čovjeka koji ne mari za svoju ženu i djecu, za čovjeka koji se skiće po gradu i mota po kafićima s ljubavnicom, kako bi se izgovarao da što manje vremena provede sa svojom obitelji!
Ne mogu vjerovati da je tako ružno pričala o tati!
A tek kad je vidjela stol, sav onaj raskoš, svu onu raskošnu večeru koju so sestra i ja pripremale satima, totalno je izgubila razum, sve je pobacala u smeće, a moja sestra ju je u tome pokušala spriječiti. No mama ju je, mlatarajući rukama i bacajući sve na pod, zahvatila i udarila rukom. To jest, ošamarila ju. Moja sestra je pala na pod i pogledala ju u nevjerici. Mama je stala, sva crvena u licu, i rekla «Oprosti, oprosti, nisam htjela...!» Moja sestra se primila za crveni obraz i otrčala u sobu. Mama je otvorila ladicu i izvukla konjak i potegnula nekoliko velikih i dugih gutljaja.
Bez riječi, gledala sam ju, i pitala se «Tko je ova žena, koja ovdje stoji predamnom?»
Strašno je što alkohol čini ljudima!
Zatim me mama pogledala pijanim, crvenim, natečenim očima.
«Neće on meni muljati da je na poslovnom putu! Pih, on misli mene varati! Pa nisam ja od jučer! Je l da, je l da da nisam?!!!» derala se na mene.
«Nisi.»prošaptala sam prestrašeno. Mama je ponovno posegnula za bocom, ali ja sam joj ju otela iz ruke. «Mama! Pogledaj se! Čupava si, pijana, ne znaš što govoriš, tučeš svoju djecu! Što ti je? Ponašaš se kao malo dijete. Prestani piti!» Mama me gledala dugo u oči, kao da mi pokušava pročitati nešto u očima. A onda je skupila oči u naborane proreze i uzela mi bocu. «Ovo je bolje od majčina mlijeka! Nazdravlje!»otpila je dug gutljaj, «` Oćeš i ti malo? Štuc?!»
«Fuj...»i, iako nikada nisam mislila da ću ovo reći, iako nikad nisam mislila da će te riječi izaći iz mojih usta, rekla sam ih. « MAMA TI SI SE PRETVORILA U ČUDOVIŠTE, MRZIM TE!»
Mama me samo gledala, kao da ne shvaća što se događa, i zatim je otvorila usta, da mi nešto kaže, ali u tom trenutku netko je pozvonio na vrata.
«To je tata!» povikala sam i potrčala prema vratima.
«NE IDI! Ne otvaraj mu vrata!»rekla je mama, ali uzalud. Moja sestra je već otvorila vrata.
Tata je stajao uzrujan prizorom; moja sestra uplakana raspletenih pletenica, mama pijana, u jednoj ruci joj boca, u drugoj moja ruka. Ja otvorenih usta. Tišina.
«Pa dobro kakav je ovo ovdje svinjac?!» zatim je nazvao moju mamu po imenu, a kako sam obećala da neću spominjati ničije ime, mojoj mami ćemo nadjenuti ime... M.a.M.a.
Dakle. «M.a.M.a! Pa jesi li ti normalna! Pijana kravo jedna, pogledaj što si učinila svojoj djeci?!»
«Ma šta se ti javljaš? Ti ionako ne mariš za nas!»
«Nije istina, ne laži! Ostavio sam posao u Rovinju, samo kako bi došao u Zagreb i vidio...»
«Ma daj začepi tu svoju lažljivu gubicu!!! Nisi ni bio u Rovinju! Bio si kod ljubavnice u hotelu!»
«Ma odakle ti ta glupost?»
«Svi dokazi, onaj lančić, tvoje neprestano kašnjenje kući?! Ruž na kragni košulje?»
«Ma to je druga priča, ali ti... Pa ti si potpuno pijana!»tata je pogledao u kutu gdje su bile dvije vreće smeća, pune praznih boca.
«Ne govori mi o pijanstvu, kad si se i sam one večeri vratio kasno pijan do ušiju!»
«Ma ti si sve pomiješala!»
»Ma ne moj, a koja je tvoja priča! Hajde, zini, pred djecom, neka čuju kakav si varalica, hajde reci, što znači ono sve od zadnjih mjesec dana. I kakav je to poslovni put VIKENDOM?»
Tata je uzdahnuo, sjeo, i pričao.
« Ogrlica nije bila moja. One večeri, prve večeri, kada sam se vratio kasno, išao sam na skupljanje dobrotvornih priloga za obitelj roditelja stradalih u domovinskom ratu.
Svaku večer, poslije posla, išao bih sa ostalim kolegama iz stana u stan, i skupljao priloge. Jedna stara gospođa nije znala što bi dala, pa nam je darovala tu zlatnu ogrlicu. Rekla je da ju odnesemo u zlataru, jer ona ne može, jer je slaba i bolesna, te za nju tražimo novac, za dobrotvorne priloge. I to je u vezi ogrlice.
Sada ruž na kragni. Za tvoj rođendan, želio sam ti malo obnoviti kozmetiku. Tako sam otišao u butik i molio gospođicu da me pusti unutra, iako joj je prošlo radno vrijeme. Tamo sam isprobavao sve i svašta, uostalom i nekakav puder s četkicom u obliku usta. Htio sam vidjeti kako izgleda, pa sam ga... po.. pro.. ma dobro ne znam sad kako se sad to kaže, ali onu četkicu sam slučajno prislonio na sebe, držeći u rukama sve te kozmetičke stvarčice, i tako se taj otisak našao na mojoj košulji, ne samo na ovratniku, nego i na rukavu.»
Mama je podigla obrve tako visoko da su nestale u njezinoj kosi. Sestra je donijela tatinu košulju koju smo zaboravile staviti u veš mašinu, i doista, tamo je bilo nekoliko otisaka pudera, koji uopće nisu ličili na usta, samo onaj na ovratniku.
«No kako sam radio noćnu smjenu, nisam ti stigao čestitati rođendan, i to sam odgađao za sutra, pa za sutra, pa za sutra, sve dok nije prošlo tjedan dana, a ja sam ga na kraju, od silnih briga i naših svađa, zaboravio. U Rovinj sam išao posjetiti našeg bivšeg šefa, koji je u mirovini, a teško je bolestan. svi kolege smo se skupili i otišli mu u posjet.»
Kada je tata završio priču, sve mi je bilo totalno jasno i logično, i bila sam sretna. Sada je sve riješeno, zar ne? Opet će sve biti u redu, kao i prije?
Ne, neće.
Mama i tata su se sinoć pomirili, i na kraju smo uspjeli, koliko toliko, provesti našu zbilja posljednju obiteljsku večeru.
Ali to je bila najhladnija večera u mom životu. Tata je bio ljut na mamu, i gladan, moja sestra je samo jela, a mama je nastavila točiti u čašu alkohol, dok su se meni oči punile suzama, shvaćajući da ništa više neće biti kao prije.
Moja sestra je jela, a onda poljubila tatu i mene u obraz i otišla spavati.
Mama je gledala u neku točku na zidu. Ja sam bila budna još neko vrijeme, a onda sam otišla u sobu.
Čula sam mamu i tatu kako se raspravljaju. Uglavnom je tata govorio. Nisam uspjela pohvatati sve dijelove razgovora, jer sam zaspala.
Ujutro su se ponašali kao da ničeg nije bilo, samo je mama umjesto kave, popila dvije čaše rakije. Tata ju je jedno vrijeme opominjao pogledom «Ne radi to pred djecom», ali onda više nije izdržao i rekao joj je da prestane. A onda je mama rekla «Ma boli te džon za nas, ionako se rastajemo slijedeći mjesec.»
Moja sestra je prestala žvakati, zinula je, i jedan komadić joj je ispao iz usta. Tati je ispao nož ispod stola, ja sam uzviknula «Molim?!»
«Draga moja, tata i ja se uopće više ne podnosimo, i to je to. Kraj. THE END!» rekla je mama ravnodušno razmazujući margarin po kruhu.
«Jedno vrijeme živjet ćemo još skupa, a onda ćemo se rastati, ali svi ćemo se viđati najmanje tri put tjedno!»rekao je tata i nasmiješio se slabašno, kao da ni sam ne vjeruje u to.
«Tata, hoćemo li mi živjeti s tobom?»upitala je moja sestra s puno nade.
«Ne znam, to će odlučiti netko drugi. Ali ako budete živjeli s mamom, dolazit ću svake večeri da vidim kak ste mi, i naravno, da ćemo igrati društvene igre kao i nekad prije!»moja sestra se nasmiješila, i njih dvoje odoše nekud u park. Ja sam ostala s mamom, i razmišljala o svemu tome.
Ne smijem živjeti s mamom. Ona je i prije bila u depresijama, i tada je postala alkoholičarka, i upravo mog tatu je upoznala tamo, na tom skupu za alkoholičare, on je bio nešto kao doktor. Od kada su zajedno, on uvijek pazi na nju, da se ne oda starom hobiju.
Ali kada tata ode, čak i da nas bude viđao svake večeri, neće moći kontrolirati mamu. Postat će alkoholičarka, opet.
Mama je zapalila cigaretu, uzela bocu rakije, i otišla u spavaću sobu. Tata i moja sestra gledaju neki film. Ja ispisujem ove retke i pitam se kako me sve ovo snašlo i zašto.
Valjda će sve biti o.k. Valjda će se još i pomiriti.
Moj život mogao bi se opisati maminim riječima : THE END. K-R-A-J .
Vaše, od tuge bolesna, Hana.
subota, 25.02.2006.
Dragi dnevniče! I oni koji ovo (ne) čitaju!!!
Sinoć se dogodilo nešto grozno. Ispalo je da mama nije išla na kavicu s prijateljicama, već sama negdje u neku rupu, neku šupu, u kojoj se skupljaju tko zna kakvi manijaci. Mama i tata su mi uvijek govorili kako ne smijem ići tamo, i da mi ne pada na pamet uopće misliti o tome.
A mama je sinoć sama prekršila svoje pravilo. Naime, otišla je dakle, u taj, kafić (ma to uopće nije kafić, to je rupa smrdljivih i očajnih propalica i drogeraša), i napila se toliko da nije mogla stajati na nogama. Na kraju ju je naš susjed zatekao ispred kafića kaže da je nešto pjevala onim konobarima koji su skakali oko nje. Fuj! Kako odvratno!
Hvala Bogu, da je naišao naš susjed, pa je dovezao mamu kući. Sestra i ja smo ju obukle u njenu spavaćicu i pustile ju da spava. Ujutro se probudila sva mramorna, i ničeg se nije sjećala, samo toga da joj u novčaniku nedostaje 500-600 kuna. Nema ih. Susjed kaže da je vidio one pijančuge da joj prčkaju po novčaniku. Eto bravo mama, pravi si primjer svojoj djeci.
Kada se probudila, jela je neki sendvič i opet zaspala, i tako je provela cijeli dan. I sad, dok ovo pišem, ne čujem nikakav šum iza vrata mamine spavaće sobe... Znači još spava.
I ja bih voljela zaspati, pa se probuditi, pa shvatiti da je sve ovo samo san!
Sinoć je sestra gledala samo početak Shreka, a onda je zaspala i spavala sve do ponoći, kada je susjed dovezao mamu.
Nije bilo smisla gledati po stoti put taj crtić, i to još sama, pa sam išla, nećete vjerovati, vježbati matematiku. Vježbala sam sve do 2 u noći, i konačno shvatila da mi je zadatak koji sam rješavala još od pola sata prije ponoći, pogrešan jer sam stavila krivi predznak na broj 45.
I to je jedina dobra vijest. Skužila sam matematiku (jednadžbe s dvije nepoznanice), pa se mogu u ponedjeljak javiti da ispravim ocjenu.
Cijeli dan sam provela u nekoj izmaglici.
Tata je stigao u Rovinj. Najprije kaže da dolazi sutra. Rekla sam mu za mamu, a on se naljutio na nju, pa je rekao da će doći još večeras. Drago mi je da je ljut na mamu, što se sinoć ponašala tako neodgovorno, jer to znači da mu je ipak, bar još malo stalo do nas. I eto, sada sam tu, pišem ovo, i spremam se večeru. Tko zna, možda nam je ovo zadnja večera da smo skupa, kao obitelj...
Suze mi naviru na oči, i pitam se ima li smisla pisati ovo, staviti na blog i dopustiti da svi znaju što se događa u mojoj kući?
Zašto da vas mučim svojim problemima, da sam na vašem mjestu, ne bih se uopće čitala. Ne, mislila bih da laže ta Hana, da je nemoguće. Ili bih ju žalila, ajme u kakvoj divljoj obitelji živi ona!
A kad se samo sjetim da smo bili jedna najsretnija i najsložnija obitelj na svijetu!
Možda vam se neću javljati nekoliko dana. Možda ću vam se javiti tek kad mi dođu bolji dani. Tako da čitate dnevnik vesele, sretne Hane, kakva sam bila nekad.
Ma ipak ne. Pisat ću vam i dalje, kad god stignem, jer možda više nikad neću biti ona stara Hana, ona vesela. Možda će moja sreća živjeti samo u mojoj prošlosti?
Možda mi nikad neće osvanuti sunce, da obasja moj jadni život.
Vaša Hana.
P.S.: hej, di ste svi nestali, šta je ovo, više mi nitko ne piše?! Pa zar sam toliko jadna?!?!?!?!
petak, 24.02.2006.
Dragi moj dnevniče, i ostali čitatelji!
Još jedan užasan dan! Kiša lijeva ko iz kabla, što me inače veseli (volim kišu), ali danas bih najradije da nema ničeg, da nema kiše, da ostanem u krevetu cijeli dan pokrivena dekom preko glave, odnosno, preko onoga što mi je od nje danas ostalo.
Savršena slika mog života počela se raspadati, poput mozaika, svakog mu dana nedostaje sve više i više dijelova. Ta slika sve više i više blijedi. Na kraju ovog mjeseca, vjerojatno će biti sasvim bijela!
Mama i tata su još uvijek u svađi. Jutros su se posvađali oko toga kad su se mama i tata ugledali u velikom i širokom ogledalu u hodniku, tata je mami rekao da su oboje dosta ostarili, ali barem su ostarili zajedno, a mama je izjavila da ne govori u množini jer on nije ostao uz nju. Tata ju je pitao kakve su sad to gluposti, a mama mu je rekla znaš ti dobro kakve. Tata je rekao da ne zna, i što joj je sad, odjednom, a jučer je bila skroz normalna. Mama se naljutila (u stvari, već je bila ljuta!) i optužila ga kako malo mari za nju. On je rekao «Nije istina», a mama mu je rekla da je, da uopće ne mari, jer da mari, shvatio bi da je već danima žalosna. On se zablenuo u nju i postavio totalno krivo pitanje: «A zašto?», mama je rekla «Ja i djeca se noću brinemo za tebe, dok si ti negdje s drugom ženom a nama ovdje lažeš da si na poslovnoj večeri!», na što je tata uzvratio: «Ma daj kakva druga žena, pa ti si mi jedina, to dobro znaš!», mama je skupila usnice u jednu točku, kao da im ne želi dopustiti da se razvuku u osmijeh. «A za koga je onda ovo?», rekla je mama i izvadila nekakvu zelenu kožnu kutijicu i otvorila ju. Na svijetlu je bljesnuo sjaj zlatne ogrlice.
«Pa za.... tebe.» rekao je tata odugovlačeći s odgovorom.
«A kojim povodom?», upitala je mama strogo. Tata se mučio sam sa sobom, kao da nije siguran treba li joj to reći ili ne.
«Za tvoj rođendan», izustio je napokon.
«Rođendan mi je bio prije tjedan dana!!!»procijedila je mama i zaplakala. «Nisi se ni sjetio, nisi mi ništa darova, niti mi čestitao! Potpuno si zaboravio!!!»
Tata je ostao zatečen i bez teksta. Sestra i ja smo sve to gledale iz sobe, i skoro pa sam se odala da prisluškujemo, umjesto da spavamo, te sam htjela izaći tamo i obadvoma reći da prestanu, da to ne mogu više podnijeti.
Mama je ispuhala nos, a zatim se privukla potpuno blizu tati, da sam čak mislila da ga je poljubila u obraz, i već sam se počela veseliti, no mama se odmaknula od tate i pogledala ga s gađenjem. «A ovo, poslovna večera, je li, a smrdiš na alkohol i cigarete, i na ovratniku ti je pusa od ruža!!! Kakva je to poslovna večera, nisam znala da ti se kolege šminkaju!!! Gade jedan, kupi svoje prnje i odlazi, ne želim te više vidjeti u ovoj kući. Gubi se!!!!» izderala se na njega, izašla iz stana, i zalupila vratima.
Tata je uzdahnuo, promrmljao si nešto u bradu, a onda istrčao za njom.
I tako sam shvatila da je mama potištena već od početka mjeseca, a ne od jučer. Pratila sam malo događaje iz svog starog dnevnika, pisanog u bilježnicu. Malo-malo pa nešto o svađi između mame i tate. I prisjetila se svih dugih noći kada je mama plakala a ja i sestra smo ju tješile. I dugih rasprava, pa čak i onog dana, kada je mami bio rođendan, a tata joj nije čestitao, nije se sjetio. Otišao je ujutro na posao, i vratio se tek par sati pred slijedeće jutro.
I pitala se, kako bi mi bilo, da se tata jednom uopće ne vrati.
Užasno. Ne zamislivo. Neću razmišljati o tome. Još uvijek sam u fazi nadanja da će se oni pomiriti.
Ali moja sestra ne dijeli moje mišljenje, već mjesec dana, ona mi šapće noću na uho «Ne daj da se mama i tata rastanu. Ne daj.»
Cijela priča čini mi se potpuno ne vjerojatno, ne mogu vjerovati da se ovo događa, ne mogu vjerovati da sam sjedim ovdje, za svojim računalom, pišući ove retke. Da mi je netko prije mjesec dana rekao da će mi se roditelji posvađati na mrtvo ime, rekla bih mu da je lud. A sad bi mu se morala ispričati.
Da mi se dogodilo bilo što drugo, bilo što, bavila bih se mišlju da li će mi oni, koji sada ovo čitaju vjerovati. Da li će misliti da lažem? Da li će mi vjerovati? Da li će me žaliti, ili će misliti da to nije ništa, da toga ima mnogo u svijetu, da li će misliti da živim u obitelji divljaka, prostaka, manijaka?
Ali sada, sada mi je potpuno svejedno, ne izmjerno sam žalosna, i ne znam što bih sa sobom.
No ova dugačka i žalosna priča, bila je tek početak najgoreg petka u mome životu.
U školi se nisam mogla skoncentrirati, pa sam bila odsutna na satovima, i tako zaradila još jednu jedinicu iz matematike. Bila sam totalno potresena, da sam se počela plakati na malom odmoru, i to ured priče moje najbolje prijateljice kada mi je rekla da joj je tetka izvan životne opasnosti (imala je prometnu nesreću prošlog tjedna), tako da je ispalo da mi ŽAO što joj je tetka živa i... pa dobro, ne baš potpuno zdrava, ali eto, preživjet će, mada je na lijevoj ruci slomila prst.
Baš u tom trenutku, O.N. je prolazio kraj mene i nježnim, pristojnim glasom rekao da mi je odvezana tenisica, i da ju zavežem, inače ću pasti. I tada sam zaplakala, a moja najbolja prijateljica i O.N. odmah su skočili i pitali me što mi je. A ja sam, glupača jedna, od silne uzrujanosti napravila groznu dramu. Njih su mi se dvoje ispriječili na putu, pokušavajući me smiriti, ja sam se izderala PUSTITE ME NA MIRU, SAMO ŽELIM ŽIVJETI SVOJ ŽIVOT, i pokušavala se šakama probiti kroz gomilu prvašića te doviknula ono dvoma koji su me još uvijek držali za ruke PUSTITE ME KRETENI JEDNI GLUPI.
E sad pouzdano znam da se slika mog savršenog života razbila, razbila o mramorni pod na tisuće komadića. Tisuće od tisuće od tisuća. Nema tog lijepila na svijetu koji može spojiti te komadiće.
I tako je sve u mome životu loše; najbolja me prijateljica mrzi, svi iz škole me izbjegavaju, a o Nj.e.m.u. da i ne pričam, on me ne želi ni vidjeti ni čuti. Svi misle da sam čudakinja. Pedagogica mi je rekla da će mi pozvati roditelje u školu, a tada sam se prisjetila scene od jutros i shvatila da mi nema koga pozvati, jer su me i roditelji zanemarili, svađajući se poput djece.
I dalje, imam 3 jedinice i samo 1 dvojku iz matematike, tako da mi se ni u budućnosti ne piše dobro. Nema te škole koja bi primila ovakav ološ kao što sam ja.
I tako, sama sam doma, sama na svijetu. Tata je na poslovnom putovanju (vraća se u nedjelju, mama je izašla negdje s prijateljicama n kavu, sestra je otišla noćiti kod svoje best frendice.
Inače kada sam žalosna, odem kod svoje najbolje prijateljice, ponesem veliku Milku, pa zajedno jedemo i plačemo. A sada, ona se ne javlja na telefon, iako sam joj htjela reći da mi je drago što joj je tetka u redu, i da se želim ispričati za svoje ponašanje, i da će mi se, po svemu sudeći, roditelji razvesti.
Ali, pošto nje nema, preostaje mi samo nadati da me vi, koji ovo čitate, razumijete i da ste uz mene.
Svi su nekamo otišli. A ja, ja sam sasvim sama, čuje se samo udaranje tipkovnice i kiša, koja neumorno kucka po prozorima, i čisti, ispire prljavštinu s ulice. O, kad bi ona mogla očistiti moje srce. Nema jadnijeg bića na svijetu od mene.
Kad bi me barem kiša isprala, da me nema, da me nema.
Vaša Hana.
P.S.: Suzzy hvala na novom komentaru, ali pomalo se pitam imali svrhe govoriti mom ocu išta, vidiš i sama da mu nije stalo do nas! :-((((((((((. Oprosti ako sam ti krivo napisala ime, ne mogu ga nikako zapamtiti, a osim toga, sad se idem baciti na vježbanje matematike, da u ponedjeljak ispravim jedincu.... Pa trebat će mi puno, puno vježbe, i puno, puno Milke čokolade. Pozdrav svima.
četvrtak, 23.02.2006.
Dragi dnevniče!
Čini se da sam se jučer potpuno prevarila u vezi da je moj život ponovno u normali i da je sve o.k. i da je sve super itd.
Jer uopće nije.
Danas sam ponovno dobila dvojku iz matematike. Sad imam 1, 1, i 2. Znači nema šanse da na kraju imadnem 4. A treba mi. A moram imati.
A osim toga, tata, koji se uvijek s posla vraća oko 5 popodne, jučer se vratio u osam pod izgovorom da se « malo zadržao». Mama je bila sva ljutita, jer mu je ispekla palačinke (kao i meni i sestri), a on je izlanuo da je već večerao! Pitala ga je s kim je večerao, a tata je brzo smrljao riječi «poslovna večera» i tako to. Cijelo vrijeme kod mene je u kući neka zategnuta situacija, mama je razdražljiva, a tata spokojno miran, što mamu najviše nervira. Sestra i ja smo totalno zbunjene, ona se sinoć rasplakala i rekla «Mama i tata nemojte se rastati!», što je bilo tako slatko od nje, jer ima samo sedam godina, a već je upoznata sa svim problemima ovog svijeta. Kad naraste, sigurno će postati nekakav političar, ali ne prevarant kao mnogi danas, već pravi čovjek koji se pravo i iskreno zalaže za dobrobit ljudi.
Ali mama i tata se neće rastati.
Pa daj molim te, svi u braku imaju neke razmirice, pa tako i naši roditelji. Ne zamislivo mi je da se mama i tata rastanu. Ma to je neka mala svađica, danas svađaju, sutra se cmoknu u obraz i gotova priča, i opet je sve o.k.
Nadam se da će se to sutra dogoditi. Jer ako se nastave ovako duriti jedno na drugo čak i sutra, znat ću da je posrijedi neki ozbiljan problem.
O.N. me danas pitao koliko sam dobila iz matematike!!! Šteta što sam Mu morala reći istinu; da sam dobila dva. O. N. je dobio 4.
Posvađala sam se sa Z.Y. jer mi je rekla da se ulizujem profesorima, rekla mi je da sam prištava, brkata, itd... Mnogo mnogo uvreda je rekla, ali poštedit ću vas svih tih ružnih, a i prostih riječi. Civilizirani ljudi se tako ne razgovaraju.
Zatim, O.N. me gledao danas cijeli dan! Bila sam sretna sve dok nisam vidjela da sam na crnu suknju do koljena obukla različite čarape... Koja sramota, ne znam hoću li se ikada više usuditi izaći van!
Čitam «Otok plavih dupina» slijedeći mjesec mi je to za lektiru.
Osjećam se potišteno i žalosno. Tata je maloprije otišao na novi «poslovni put», ili nešto drugo «poslovno», ali svakako ne obiteljsko. Pitam se kako nekim ljudima posao može biti važniji od obitelji! Ovo vrijeme inače provodimo igrajući karte ili nešto slično. Kao obitelj. Mama gleda emisiju u kojoj neka žena govori o tome kako je otkrila da ju muž vara. Ne znam šta je sve nadrobila, ali vidjela sam da je mama pustila suzu-dvije.
I tako, nadam se da ste vi, koji čitate ovo, današnji dan proveli ljepše od mene.
Tvoja, i dakako, vaša, Hana.
srijeda, 22.02.2006.
Dragi dnevniče!
Ha, evo odlučila sam da ću od sada pisati dnevnik na svom blogu. Krasno je znati da to netko čita, a ne zna zapravo tko si. Hana. Koja Hana? Ima ih puno, kako znati je lli to baš ta Hana? Je li joj to pravo ime, li ga je izmislila? Ne znam, mislite vi što god hoćete, to je vaše pravo, ja se neću ljutiti. Na vašu žalost (ako vas to žalosti), neću pisati tuđa imena, jedino ime živog bića bit će moje. Za sve druge ljude pisat ću skraćenice. Npr.: M.S., ali čak ni ta skraćenia ne mora imati veze s pravim imenom! Ako se netko zove Hana Hanić, ja mu mogu staviti inicijale J.I.
Dobro, imena smo rasčistili... Hm, što sam ono još htjela reći, tj., napisati?..... Ah, da! Ne znam baš da li ću pisati baš svaki dan, niti koliko dugo ću uspjeti voditi ovaj dnevnik. Nijedan dnevnik u mome životu nije potrajao dugo. Ispisala bih 15tak stranica, i odbacila ga, ili ga jednostavno zaboravila ispuniti, pa mi se nije dalo nadoknađivati. No trudit ću se.
Možete komentirati, možete mi predlagati kako da riješim neke probleme iz svog života, npr.: kako dobiti 5 iz matematike?!
O.K. mislim da sam sve rekla, pa sad mogu napisati za današnji dan.
Wow, današnji dan je bio odličan, bar za sad, ali, kako Rebeka kaže, neću govorit ništa u naprijed, da se ne ureknem.
Dobila sam 5 iz hrvatskog, iz lektire Adrian Mole, onaj njegov dnevnik. To me i nadahnulo da započnem pisati dnevnik na blogu, iako ovaj blog rijetko tko posjećuje :-(, mislim, tko danas uopće želi slušati (čitati) probleme neke 13godišnjakinje? Svi danas imaju svoje probleme, i svatko se bavi svojima. Ipak, nadam se, možda uzaludno, da će ipak netko prokomentirati ovo, ili mi bar poslati e-mail. Kad smo već kod maila, nakon što ovo napišem, idem provjeriti je li mi što stiglo.
Dobila sam 4 iz fizike, i zbog toga sam ne izmjerno sretna!
I 5 iz povijesti ,svi bodovi!!! Tata je danas bio na informacijama (uzeo je slobodan dan), i jako je zadovoljan.
Napravljena je izložba mojih literarnih i likovnih radovau školi! Šteta što se to neće ubrajati za bodove u srednjoj školi.
Pomirila sam se sa D.Č., u svađi smo bile već tjedan dana jer me optužila da sam joj zalijepila žvakaću gumu u kosu. Joj kako je dosadna, pa ja uopće nemam motiva za to, to je učinio Š.H., kojem je ona podstavila nogu u hodniku na velikom odmoru.
U vezi ....., i to je dobro! Danas mi se nasmiješio, i pitao me koliko je sati. Kladim se u sve na svijetu da ste svi koji ovo sada (ne) čitate pomislili JOJ PA ŠTO ONDA PITAO TE KOLIKO JE SATI ali ja ću vam reći zašto me to usrećilo. Iznad mene, sa stropa je visi S A T!!!!!!!!!!!!!!! VOLI ME VOLI ME, ON ME VOLI!!!!
Konačno je moj život ponovno u normali, i više ne pomišljam na bijeg od kuće, kao što sam to htjela napraviti kada sam dobila dvije jedinice iz matematike. Ma, znam da ću ih uspjeti ispraviti! MORAM.
Dobro, sad će ručak biti gotov (juha s knedlama, a nakon nje pileći file i pire krompir mmmmmmmm...), pa idem još samo provjeriti mail hana245@net.hr, pa ću se "skinuti" s Interneta. Samo još da vam kažem: PIŠITE MI!!!!!
Pusa, Hana.
utorak, 21.02.2006.Bok ljudi!
Bok. Kao što već znate, ja sam Hana, dolazim iz Zagreba, imam 13 godina. imam crnu dugu kosu, te zelene oči, visoka sam okok 165, a kila imam 47. Eto sad zatvorite oči i pokušajte me zamisliti. Volim pisati pjesme i sastavke, crtati, i u tome sam već dosta uspješna, te sam do sada osvojila mnoge nagrade. Slušam glazbu, ona je dio moga života. Osobito Avril, Shakiru, Lindsay Lohan, Bon Jovija, James Blunta, Daniela Powtera, ili kak se on već zove. Kelly Clarkson je moja najdraža pjevačica. Željela bih postati psiholog. Stoga sam mislila ovaj blog upotrijebiti za svoje "uvježbavanje". Tako da mi pišete u komentarima o svojim problemima, koji vas muče, a ja ću odgovore objaviti na svom blogu. Obožavam vjeverice. Koja je vaša priča? Čime se bavite? Kako ste se našli na mom blogu? Pišite mi, jer volim se družiti s ljudima, a posebno upoznavati nove. Pišite mi na e-mail: hana245@net.hr, jer 100% odgovaram. Molim da mi se javljaju samo oni koji imaju od 12-14 godina. Šaljite mi svoje literarne radove, ili crteže na kompjuteru, ili fotografije snimljene digitalkom (time se također bavim)... Jedva čekam vaše odgovore!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Have a nice day!
Post je objavljen 08.03.2006. u 17:22 sati.