Bugenvilija
08.05.2009., petak
Lagirint i saga o smrdljivoj bušici
Opet smo sami doma. To nam je grah loše opal ove godine. Svako malo i soliramo po dan dva, do pet. Kako kada. Ponekad samo na dan i pol, a ponekad, kao sada na čitavih pola tjedna. A sve u blizini pa se ni nema neki pretjerani osjećaj osamljenosti. Osim toga, tko je vidio biti osamljen pored ekipe snova kakvi su blizanci plus Kiki. Još smo u to ime, ostavljeni sebi na milost i nemilost, zahebali jučer dizanje za kindergarten i zbudili se u cik cak podneva, negdje oko pol 11. Ko tukci zadnji. A sve zato jer moj sat iz nepoznatog razloga nije zvonio. A ni NyimaDawi nije se valjda išlo nikam, pa su odhrkali još jednu malu rundu. Inače po njima se da i sat navit. Dižu se u 7:00 ali ne četvrtkom... Pa kak smo sami i napušteni tako se moramo kojekako snalaziti da se uveselimo, a da se pri tome ne zavadimo oko beznačajnih stvari kao što je spremanje sobe. Odlučili smo se zato fokusirati na istrčavanje psa. To nema veze sa uređivanjem stambenih površina i nije striktno važno za međunarodnu zajednicu. Kako sam ja sve lokacije u međuvremenu u najbližoj i onoj manje, isprepipala uzduž i poprijeko, za današnji sam dan izabrala koktel mjestašaca da blizancima pokažem na kako divnom mjestu žive i što se sve krije u našo neposrednoj blizini....  Time ponukana sam ih prvo odvela na lokaciju "Žuti pauk", pogledati jel se što novoga ulovilo u poznate nam ralje. Međutim ta ideja je bila upravo sumanuta u datim uvjetima. Prva greška je bil stativ. Nemam monopod za kojim cvilim i plaćem već mjesecima, a ovo tronogo čudovište nikako nije praktično za šikaru u koju sam išla slikati. To se naravno, odmah pokazalo kao greška u koracima, jer čim sam ja smjestila stativ, žuti se pauk zavukao pod list i nije pokazivao tendenciju ponovnog javnog prikazivanja za dalje vrijeme. Onda je pas imal svoj šou. Naletila je neka djevojka na biciklu, prek livade. Ničim izazvana. Iz skroz drugog pravca sa nekom crnom džukeletinom i skroz mi zbunila pašće, koje je odlučilo obraniti nas do zadnje kapi krvi. Što se pokazalo kao nepotrebna akcija jerbo je pasica crna bila prilično pitoma i pristojna, pa se povukla na vrijeme, dok je Kiki iznervirano branila sve pa čak i omržene blizance.  Tako da smo akciju slikanja Žuće prekrižili odmah. Stativ mi je mogao poslužiti kao dodatni uteg za đoganje po livadi ali nije imao prilike jer sam morala Dawu voditi za rukicu. Jer djetešce tako najvoli sa majkom si svojom hoditi prirodom.... Sjetim se uvijek prošle epizode kad su mi blizančići mast na slamku izvadili zazivanjem u tili čas, orošene flaše hladne vode usred nedođije donje... Odmazda je slatka... Svaki je dobil svoj ruksačić i svoju vodicu (u plastičnim flašama od mamine pive), svoj sendvak, kolačić i jabučicu. Tako da nema majci više onih nebuloznih ispada usred livade 14 km od kuće - Mama, ja sam žedan! Oću odmah sad vode! Mama ja sam Dawa, daj vode! Moš bit koliko oćeš, dok sa sobom nosiš tebi važne stvari, vodu i klopu. Jašta! Nisam ni ja od jučer.  Nakon loše odrađene uvertire, a po najvećoj žezi i sparini, srećom, olakšanoj blagim vjetrićem, uputili smo se ka drugoj, puno sretnijoj lokaciji. Prije nje smo svratili do prvog Aldija i kupili paket piva mami za pred spavanje i kutijetinu slatkača na štapiću za sitnu žgadiju i pse. Slatkaće smo odmah testirali, da vidimo jesu li čemu. Nakon okrepčevalnice u otvorenom gepeku, krenuli smo put nepoznatog lagirinta kako kažu dragi nam blizanci. Lagirint se proteže uzduž i poprijeko žute peludne oaze, od milja zvane - žuta repica vulgaris. To ću potkrijepiti slikama jer svako trošenje riječi na ovu mirisnu divotu je baš neumjesno. Ovaj puta, blizanci na stoijedan način i pas pride...  Što se tiče tog malog šugija, sunce li mu žarko... Ono ležanje u barici smrdljive vodice i pijenje na ležećki teško opraštam...a da ne okupam kad se stigne doma :)))  I jedan cvijetak minijaturni za kraj... |