Bugenvilija
11.03.2009., srijeda
Otvorenje prve izložbe, mečava, sunce, gripa...
 Opet sam leteća ko leteća sabljasta vjeverica. Ima me posvuda i nigdje, kad legnem navečer zaspim prije nego dodirnem jastuk. Muž ako kojim slučajem ide spavati pet minuta iza mene ja sam već debelo u carstvu snova. Da mi upadnu lopovi usred noći ne bi ih čula ni da svijetlo upale valjda i pol kuće odnesu. (ako se prije ne bi sami ubili od zamki koje se nalaze svuda po podu sumnjivo strateški razmješteni u obliku svakakvih kutija, vrećica i čudnih zamotuljaka). Sad smo u fazi da se više ništa ne sprema na mjesto, već u kutije i na nekakve sumnjive hrpe jer to kao ide na ovaj kat, ono na onaj i tak. Uglavnom totalno rasulo i kaos ničim izazvan. Preko dana kad i koliko stignem sam u kući i čistim od tavana prema dole. Dečki su farbali vrlo pljackavo bez obzira na zaštite i podne i prozorske obloge. Ne kužim kak im je to uspjelo samo. Tako da posla ima, a još nismo ni podrum završili sa bojanjem. Valjda bude ovaj vikend ako me ne uhvati ova crijevna gripa koja nam se šunja oko kuće. Izložba je postavljena u ponedeljak i to vrlo uspješno, brižnom i nevjerojatnom susretljivošću šefice vrtića, koja nam je i doručak servirala sa sokovima, tri vrste peciva i putrom i pekmezom, a do prije godinu dana bi okrenula glavu na drugu stranu na mene i moju djecu ili bi me podsmješljivo gledala. Vidite li vi koje licemjerje vlada svuda, pa i u katoličkim redovima. Ne znam što ju je toliko okrenulo ali pretpostavljam da je veliku ulogu odigrao mali članak o meni koji je izašao u lokalnim novinama. Čak si ga je izrezala i uokvirila.  Pravo otvaranje izložbe je ovaj petak u 8 ujutro. Vjerujem da nikad u životu niste prisustvovali tako ranom otvaranju bilo čega, a bormeč ni ja. Ali nekako mi se čini da sve ima prvi put, pa tako i to. Vrijeme nam ne služi ničemu do li zbunjivanju pučanstva. Svi smo ko mokrom krpom zviznuti, a tako se i vozi. Sniježne mečave zamjenjuje sunčanih sat vremena, a onda malo susnježice pa kiše, pa ponovo sunca, a sve popraćeno vjetrom koji puše u naletima orkanskih razmjera. Jednom riječju - strava. Od nekog proljeća kao sa prve slike nema ni spomena, a jedino cvijeće su četiri šugave visibabe koje sam vidjela u susjedovom vrtu ali su bile predaleko da bi ih usnimila makro lećom. Sad čekam poštara, a onda jurim u kuću polijepiti podove u podrumskoj prostoriji, da mi dečki opet ne zaseru sve. Obavezno u pričuvi moram imati bar tri elastična zavoja za ovakve situacije. Onda zamotam bolno mjesto i oni se valjda od stiska zavoja osjećaju bolje pa se lakše spava. A jučer nismo ništa našli u 2 u noći, pa sam nogicu zamotala šalom ali nije baš to bilo to, pa sam ostatak noći provela masirajući čas bolnu nožicu čas bolnu trbicu... Tako da su klinci doma, rastu, bole kosti, ne spava se noćima... svratite i na Blog Za Osmijeh, možda imate koju pametnu ideju što s tim dalje učiniti |