Bugenvilija
05.03.2009., četvrtak
Sitnice
 Jutros sam bila specijalno umoljena da dođem na zajednički doručak u kindergarten. Svi koji me poznaju, znaju jako dobro da prije podneva ništa ne jedem i da mi se od hrane ujutro na tašte okreće želudac. Prvo litra vrućeg zelenog čaja, a onda možemo razgovarati o hrani. Eh da. Jutros em smo se digli ko zombiji u pol 7, (a inače svi skupa krmimo do pol 8 jer nam je vrtić nedaleko kuće i ne žuri nam se strašno) em smo morali jesti neke grrrrrozne stvari na prazan želudac u cik cak zore brrrr. Kad se samo sjetim tog okusa, sva se naježim. Fuj. A sve zato jer je naša vrtićka grupa spremala doručak za roditelje i nisam mogla odbiti molbu tete da se ovaj puta pojavim na tom ludilu od događaja. Inače ja takva okupljanja izbjegavam ako nije obavezno. Ne mogu naći zajedničku temu sa tim mamama jer veličat svoju djecu dva sata ne mogu, ne, jer oni nisu "veliki" nego jer ta tema mi je totalno bez veze. A ni razmijenjivanje recepata mi nije jača strana. Posebno zato jer nikad ništa ne kuham po receptu, pa čemu to onda... Priče ko je gdje kupio što po povoljnim cijenama isto nije neko ludilo, a svi znamo da je nepristojno zijevati u društvu, pa je to bolje sasijeći u korijenu. Ni njih ne zanimaju moje teme. Pa čemu se mučiti. Uglavnom, požurili se mi da prije 8 budemo na tom doručku i nadobudno se nadali mjestu za dugačkim uskim dječjim stolićima naslaganim u niz, a kad tamo krkljanac samo takav, ničim izazvan. Tako sam odmah dobila želju za otić doma odspavat još koju rundu ali sam se suzdržala i sjela k nekim ljudima iz treće grupe, koje zapravo nikad nisam niti vidjela. Al nevažno. I oni su jeli na silu, nutkajući svoju curicu da bar ona nekaj pojede. Svi smo na pol spavali i razgovor je bio prilično hm, teško je to i nazvati razgovorom. Malo smo poskrivečki zijevali, pa smo se malo trudili pojesti one brrr nešto zapečeno u rerni u kaputićima za mufinse. Uglavnom smo to nešto obilato zalijevali čajem i kavom ne bi li skliznulo onako suhoparno s nečim gadnim unutra, što brže da ga zaboravimo jednom za uvijek. Kasnije smo uspjeli gadan okus ublažiti sa friškim pecivima namazanim maslacem i pekmezom. Čaj je bil mješavina šipka i jabuke valjda, kiselo ko vrag al dobro sad. Dalo se popiti, a i toplo je srećom bilo. Djeca su se otišla igrati, a mi smo navlačili razgovor u neslućene visine. Uglavnom vrlo tipično i stereotipno. O vremenu. Kako meni nikad ne promaknu najsitniji detalji, dok one krupne ni ne vidim, tako sam na stolnjaku otkrila minijaturnog pauka skakača. Uopće ne znam odakle se on tamo stvorio. Možda je pao ili skočio sa obližnjeg ogromnog benđamina kad je vidio da nam razgovor posustaje. Uglavnom, mali nam je paučak učinio veliko veselje jer smo se s njim igrali naganjajući ga po stolu svi troje punih 10 minuta na opće zgražanje ostatka ekipe. ......................................... Htjela sam danas ići složiti slike za izložbu koja počinja u utorak ali sam preumorna od ranog dizanja, a i vani je zaista odvaratno zima, a tamo u novom prostoru još grijanje ne dela kak treba, posebno na tavanu gdje sam instalirala svoj novi stol od 3 metra (onaj priručni tapetarski), pa se ne želim izlagati prehladi bez veze. Ima još dana do utorka. To je ionako posao od dva sata maksimum, zajedno sa mjerenjem i lijepljenjem. Obečali su nam snijeg za vikend, ne znam dal da plačem il da ridam. Pa ja sam očekivala proljeće, a ne ponovo buce i zimsku jaknu. Bacit ću je nakon ove sezone, toliko mi to već na živce ide. Mrzim zimu. E da, Ovo je jubilarni 565 post |