Bugenvilija
23.08.2007., četvrtak
Šumske djeve bajne
|
Bili u skitnji šumom. Opet, a što nam drugo preostaje kad su bazeni pokriveni otpalim lišćem na prehladnoj vodi i pješčanici okolnih parkića zatrpani mačjom kakicom i smrdljivom vodom, punoglavcima i još koječime što ne bih sada... Šuma je ovdje definitivno najbolji izbor izlaska za klince, moje pogotovo i skužih danas da nisam to jedina primjetila. (Što me malo deprimiralo. Uvijek sam bila u uvjerenju da su moje ideje nenadmašne i da mi nikakvi Nijemci tu ne mogu parirati. Ali možda poneke Nijemice mogu i poneki turski dedek.) Imamo krasnu urbaniziranu šumu na kraju grada. Baš kao što je recimo Maksimir u Zagrebu, samo što je ovo po meni puno bolje koncipirano i ne fura se na park, već na šumu, što zapravo i je. Samo je ta nekad divlja šumetina koju sam pohodila pred deset godina i ova danas, nešto nespojivo. Grad si je uzel pod svoje jedan dio i od toga složio trim stazicu sa svim vježbama objašnjenim po punktovima. To su napravili već četvrte godine kak smo se tam doselili ali je u to vrijeme to još bila teška divljina i vidjeti srnu ili zeca nije bila neka mudrost. Sad vidjeti srnu mogu samo kad gledamo Bambija. U prirodi ih više nema. Nema ni orlova. Nekad su kliktali ko sumanuti i točno znam gdje su se gnjezdili. Znala sam tam doći pod te borove, pritajiti se i slušati ih kako se spominju u gnjezdima prije zalaska sunca. Sada ih više nema. Čudi me jako da su si to ti pedantni Nijemci koji se tako brinu za razne biotope i slična sranja, dopustili samo tako. No da. Dopustili su izgradnju još jedne piste na aerodromu bez obzira na apele domorodaca i protestne marševe, pa što ne bi zbog tuce nadobudnih sportaša utamanili koju bezveznu populaciju najugroženije vrste grabljivica u Evropi. No da, zaglibih u sarkazmu.  Dlagi blastoBili u šumi, to je priča. Volim miris šume, mir i tišinu koju pruža čak i ovaj urbanizirani dio sa svim tim zabavama za klince. Dobra je to fora zato jer klinci baš ne ljube posjete nekim mjestima gdje ne znaju kaj bi sa sobom. Gdje nema penjalica, spuštalica, bara, slapova i sličnih čuda. Tu ima sve to. Sve je uklopljeno u samu šumu, staze su posute šoderom, pa nisu prave šumske, šiša se oko njih, pa nije zaraslo u kupinu i koprivu ali je bara -bara. Još su joj dodali i drvenog krokodila koji kao izranja iz bare, pa je dojam vode i tih ribica, punoglavaca uz rubove i žaba koje skoče u vodu kad se tko približi - potpun. Ima se što pričati djeci. A za one bez mašte i znanja, tu su veliki panoi na kojima je nacrtan kružni ciklus prirode i života u bari. Lijepo i jasno za čak i male klince. Šuma okolo tih puteva je nedirnuta. Čista i nesputana u svom razvoju. Ima svega, slomljenih stabala od vjetara ili groma do onih od starosti, prevrnutih panjeva, truleži, visoke trave na vrhu brijega kojeg je kiša okupala i počešljala na razdjeljke, do suhog tla pokrivenog samo ariševim šišarkama veličine manjih slavonskih žirova. Trulih i polutrulih ariševih bodljikavih grana koje su preprečile podnožje drveća tako gusto da je prolazak skoro nemoguć, a horde pikavih kupina su zaposjele ostalo područje tla zajedno sa visokom travurinom oštrih bridova.  Stari panjSvaki pokušaj prolaska kroz to područje je svojevrstan izazov za kondiciju pojedinca jer zahtjeva i snalažljivost ocijenjivanja terena unaprijed i vještinu preskakanja prepreka koje u slučaju neuspjeha završavaju ispikanih nogu ili u gorem slučaju, gadnijih masnica dobivenih u dodiru sa raznim nevidljivim neprijateljski razmještenim panjevima usred busena krasne zelene travuljage.  Gorki vrganj |