Bugenvilija
12.08.2007., nedjelja
Sunčani intermezzo
 Da da, baš tako kako piše u naslovu, intermezzo između dva pljuska. Ma dobro, pretjerujem, danas je padalo samo do 2, kasnije se eto čuda neviđena, čak i razvedrilo. Ne doduše skroz ali bilo je sunčanih trenutaka i to sve na vrtoglavih 22 stupnja. Za ne povjerovati. Prekjučer je bilo 12 ujutro u podne i navečer. Jučer 15 ujutro, 16 u podne i 14 navečer. Tim tempom i takvom srećom, do zime bismo mogli dogurati i do 40.  Bili smo to prekrasno vrijeme u šumi. Sa još 2865 nadobudnih brzopoteznih majki sa buljukom klinčadije, starih djeda, malih i velikih pasa i ponekog zalutalog đogera. Klinci na riječ - šuma, oblače tenisice i plješču u iščekivanju da se majka spremi, obuće pasa u leđnu ogrlicu i svi se sretno utrpavamo u auto. Majka ne bi tako rado išla da se tamo nema tako divnih stvari za poslikati, ubrati, pojesti i protegnuti noge na uzbrdičnonizbrdičnim terenima i udahnuti prekrasan miris leševa trulog drveća, mrtvog lišća, starih pljesnivih gljiva i malih kukaca, a sve jednim zajedničkim imenom nazvano - humus, što zvuči puno poezičnije od gore navedenog popisa.  Blizanci šumom jure i žure stazicama i putićima. Dawa najviše voli lokve i blato, baš kao i Kiki koja još voli i da joj se milijardama puta baci neki blesavi štap. Nyima voli brati kupine, maline, borovnice, jagode i sve ono za šta majka kaže da se smije ubrati i staviti u usta. Gljive su zabranjene i ne smiju se dirati, brati, trgati, šutati nogom, već se mora strogo paziti kud se hoda da se ne ugazi u koju. Pa nismo mi stado bizona ili slično što ne pazi kuda ide i samo gleda da se napravi što veća šteta i nered. Odmalena se uči. Učimo i da se u šumi mora biti tiho da se ne uznemirava stanovnike kao što ni mi ne volimo doma biti uznemiravani od uljeza sa strane. Međutim tu smo još malo kratki, nejde nam baš od ruke ne vikati za svaku sitnicu koju vidimo, ali bit će bolje nadam se. Najgore mi je kad moram vikati za njima jer su se razbježali kao rakova djeca, pa svaki juri u svom pravcu. Eh da. Bit će bolje tješim se, svi smo to prošli.  Kiša je padala danima i šuma je premokra, pa smo se verali neuobičajenim putevima, tj bez njih ali hrbatom brijega s obzirom da gore nije tolika vlaga i klopali smo kupine i kupine i kupine. Ima ih ove godine kao nikad prije, cijela je šuma u njima, i to onim niskim malim, pravim šumskim i sad su sve zrele i ne možeš napraviti koraka, a ne strpaš koju u usta, i svaki put kad se sagnem iz grmlja mi namiguje poneki vrganj. Ima ih na tone. Da sam bila sama mogla sam 10 kila nabrati ko od šale. Ovako sam brala samo mlade čvrste, a one starije sam samo poslikala i išla dalje, a i mokri su previše bili. Svako drvo, a na vrhu su samo borovi i ariši, u podnožju je gusta mahovina i kupine i bar po 4 komada na svako stablo. Takvu brojnost vrganjima nisam davno vidjela. I njih ima svih vrsta, od pravih boletusa pa do onih koji pocrne kad se dodirne nježno meso klobuka, a ima naravno i brdo otrovnih primjeraka. Zato ih i ne valja dirati ako ne znamo što beremo, a pogotovo ne djeca koja će kasnije i ruke u usta stavljati.  Zato su blizanci bili zabavljeni nošenjem mamine torbe za fotoaparat koja je laka kad je prazna jer fotač visi oko vrata. Drugi ima pasju vodilicu na potezanje, Kiki ima štap i veselo trčkara okolo, a ja ko zadnja tuka klečećki hodam i bacam se sad na lijevi sad na desni bok ne bi li iz boljeg kuta ulovila te svoje jestive i često nejestive primjerke. Evo i mali izbor fotki iz šume.  |