Bugenvilija
26.08.2005., petak
Ponovo u gostima...
|
Došao nam je napokon, naš dragi učitelj Garchen Rinpoche. Mislili smo da ga Kinezi više neće pustiti sa Tibeta, sad kad se jednom zauvijek vratio kući. Nešto se i kod njih počelo otvarati ka suradnji, pa će možda ako se ovakav trend nastavi, jednom i Dalai Lama ponovo ugledati Potalu. Želim da to bude što prije. Dragi Garchen je jako bolestan i danas je već otišao u bolnicu na tjedan dana, da mu naprave sve moguće pretrage. Možda su mu uništili zdravlje ali njegov um je još bistar i brz. Dočekali smo ga na minhenskom aerodromu, nas desetak i drhtali od uzbuđenja kad li će se već jednom pojaviti iza tih mutnih stakala aerodromske čekaonice. Mali je čovjek došao sa svojim "mlincem" i sve nas izljubio kao djecu koju dugo nije vidio. Bilo je to tako ganutljivo da sam se sva rastopila i još se topim kad se njega sjetim. Tako je krhki i nježan i sva mu je koža puna masnica od vrućih čaša koje isisavaju krv. Izgleda ko isprebijan. Srce me zabolilo kad sam ga vidjela. To je valjda metoda za snižavanje tlaka, nekad je to rabio i moj dida, zajedno sa pijavicama. Dugih 22 godine, nakon upada Kineza na Tibet, držali su ga u zatvoru. U radnom logoru. Čudo je što su ga uopće pustili. Sad je došao dati inicijaciju Jamantake sa sedmodnevnim ritritom (povlačenjem) u neobičnom (za mene laika) okruženju. Naime, radi se o totalno izoliranom ritritu, a to znači da nema ni razgovora između sudionika ni izlaženja van gabarita centra za trajanja povlačenja. Zamračuju se svi prozori i vrata i samo se sjedi i radi (meditira). Tako mi je krivo što nemam kome ostaviti blizance na tjedan dana, a tako bi rado to odradila sa Garchenom, ko zna dal ću ikad više imati priliku za to. Još neke stvari o njegovom životu i radu možete pročitati TU ili TU  |