Bugenvilija
14.04.2005., četvrtak
BOZJE SJEME VII
 Hanita ga je zagrlila i njezno poljubila, kao da je osjecala sto ga muci. Kao da mu je ulila snage, odmah se osjecao jaci. Cudna zena. Znao je da mu cita misli ali snove mu nije mogla citati, kao ni oni. To je bila steta jer se ne bi sad ovako mucio u previranju osjecaja. Sad su poceli kapati. Dvoje po dvoje, zacas su svi bili tu. Pogledali su ga ljubopitljivo i njezno kao da ocekuju da se prospe, a oni ce ga sakupiti i ponovo sloziti. Nisu znali sto mogu ocekivati od njega. Bio im je brat ali i stranac. Nije pripadao njihovom svijetu, a oped bio je dio njega. Ugodno su se zavalili na pletene stolice i njihalke porazmjestene u tu svrhu po terasi. Vecer se polako sunjala i lagani lahor poceo se igrati njihovom kosom. Lijepe boginje imale su ukrasene glave cvijetnim vjencima. Svaki vjenac se razlikovao po dominantnom cvijecu jedne od palaca. Hanita je imala crvenog maka vjenac sa zlatnim klasjem i nebesko plavim lanom. Domacica Xin, zuti jaglac sa ljubicastim zimzelenom i djurdjicom. Balina, ivancice sa brsljanom i plavim razlickom i tako redom. Lipa je mirisala zanosno, i sto se vecer vise spustala, miris je postajao sladkastiji i jaci. Nocni leptiri pastelnih boja kruzili su unaokolo, privuceni slatkim mirisom. Nebo je bilo posuto zvijezdama koje su treperile zutim i srebrnim sjajem, bljeskajuci se cas jace cas slabije. Kao da ih netko nevidljiv pali i gasi. Tanjusni oblaci kao pahuljasti medvjedici, plutali su besciljno nebom. Sve je bilo mirno i tiho osim slavuja koji je pjevao u borovoj sumici na kraju vrta. Izvijao je svoj glas kao vjesti poznavaoc nota, neprekinuto vodeci nit glavne melodije i oko nje stvarajuci dramatican i tuzan zaplet koji bi svako toliko kulminirao u erupciji strasti i ponovnog rodjenja. Neiskusnom uhu slusati ga pazljivo, znacilo bi umrijeti zajedno s njim u svakoj novoj strofi. Danas su bogovi koristili glas, ovo je bila rijetka takva prilika kada se iskljucuje telepatska veza i ukljucuje grubo culo govora. Govor moze biti neiskren i oni su znali sve njegove zamke, isto tako jednom izgovorene rijeci, uvijek su se mogle provjeriti naknadno kad se ukljuce natrag u telepatski kod jer svi misle o stvarima koje su bile izgovorene. Domacin je odrzao uvodni govor, makar to nije bilo potrebno, svi su znali zasto su tu. Jul je ustao. Nije morao ali bio je pre nervozan da mirno sjedi. Uzsetao se terasom gore dolje kao bijesan pas. Svi su ga gledali i cekali. Nakon nekog vremena premjeravanja terase kao da je dobio govornicki dar i rijeci su potekle kao bujica, govorio je satima. O sebi, o snovima, o proslosti, o ponovnom rodjenju medju njima, o putu kojeg je izabrao davno ali na kojem se nesto izjalovilo. Ostali su ga gledali u cudu, kao da ne razumiju o cemu on prica, bili su zbunjeni, neki cak preplaseni ali svi jako uznemireni. Poceli su se burno i hirovito dizati i odlaziti bez pozdrava. Hanita ga je gledala sazalno, sa dozom nerazumjevanja ali i sa njeznoscu nekoga tko voli i prasta brzoplete rijeci. Svi su ga ostavili, cak i domacini. On je i dalje govorio ne videci da prica samo svojoj druzici koja i nije bila u stanju nista drugo nego sjediti i slusati, sad vec totalno sokirana. Prestao je naglo kao sto je i poceo. Shvatio je da ne, oni nisu ni slicni, a kamo li isti. Nisu ga razumjeli, njegove rijeci promasile su cilj. Nije vazno, sad je bar miran, stvari su se ionako jednom morale reci. Bolje sad nego kad bude kasno. A kasno ce biti uskoro ako ga ne saslusaju do kraja. Morati ce. Nemaju izbora. Nikakvog. Oni su to isto znali. On je znao da oni znaju i to je bilo dobro. Ipak ih je razdrmao, razdrmao u korijenu. He he... |