Ovo je zgoda koje kad se sjetim svaki puta se jos dugo osjecam razdragano.
Kod nas je uobicajeno da negdje krajem petog i cijeli sesti mjesec na plantazama se beru jagode, polja su ogradjena zicom i ima oko sest-sedam vrsta jagoda koje onda zriju po redu, a sef tj. seljak sjedi u svojoj kucici i vaze posudice i naplacuje jagode i pokazuje ti dok nesto nerazgovjetno mrmlja na nekom samo njemu znanom divljem bavarskom jeziku koja gredica je u toku i zrela.
Tako se mi svake sezone ubijamo u istima da nam nije do njih bas do slijedece godine. Idem ja tako jedan dan pofurala sam mali sepetic taman dovoljan za nahraniti pola kvarta kad skuzim sjede neko dvoje u jagodama i smjese mi se kao da su mi dobri prijatelji. Zagledavam ja bolje nepoznate ljude i skuzim da su Indijci i da je zena u sariju i bas mi se veselo smjese pa da ne ispadnem papak i ja im vratim smjesak istom mjerom. Taman sam vec dosla do ograde kad koza jedna corava skuzim da se oni slikaju, a kamericu su postavili na nisku plocu na kojoj pise sorta jagoda ali nema veze vjerojatno bi im se nasmijala tako i tako jer me ta slika njih dvoje lijepih i mladih koji sjede u polju kao u nekom rajskom vrtu sto se njima zasigurno tako cinio jer kad sliku posalju svojoj rodbini u Indiju svi ce i misliti da ovdije zaista kobasice na plotovima vise, kad mozes ne smetano doci na polje i do sita se najesti jagoda i nista ne platiti. Kako li je taj svijet jadan i divan u isto vrijeme i lud totalno i sve je tako opaljeno i razlicito i mozda bi bilo i dobro da je tako kad ne bi bilo gladnih na svijetu.
|