| < | prosinac, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
A never-promised rose garden.
Richard Burton's translation of Saadi's "Gulistan"
lolavictrola@yahoo.com
Linkovi
Hidden children
Perlentaucher
Exquisite Corpse
New York Review of Books
The Gramophone
The New Yorker
Gambit Weekly
The Village Voice
The Film Society of Lincoln Center
Live Journal images
Louise Brooks
The Tiger Lillies
How to eat mangoes
How Stuff Works
Humbul Humanities Hub
Mouse development
Lya De Putti
Strange Attractor
Comiclopedia
Tijuana Bibles
Words Without Borders
Le Courrier des Balkans
Minamoto Kitchoan
The Internet Movie Database
Film Noir
La Cinémathčque française
Cuba Solidarity
Agnes
Ateh
Atrios
Baghdad Burning
Bidon
Blind Lemon Jefferson
Boris i Luka
Cannonfire
Cosmic variance
Dan Savage
Daut
Feminist blogs
Filologanoga
Haramlik
James Wolcott
Jimbo
Jordan
Juan Cole
Juliere
Kaseta
Kleeon
Koka
Makedo
Marsal
Moljac
Monoperajanka
Nachtfresser
Nikola
Pharyngula
Pike
Quod scripsi, scripsi
RealClimate
Rozi Slon
Scientific American
Squid
(xvii)
Syria Comment
SyriaPlanet blogs
Širin
Tea Time
Thanatz
Tramtincica
13
Vampir probodeni
Vampir uskrsli
Xiola
Arhiva:
Prvi post
9/11
Happy married people
Gay vjencanja u San Franciscu
Kako otici u Ameriku, postdiplomska verzija, I
Kako otici u Ameriku, II
Kako otici u Kanadu
Biologija zene i seksa
Moja muzika
Zeno, STOJ!
Kerry vs. Bush u Isuslandu
Bloomsbury
Delia Elena San Marco
Je li cool biti gay?
PFLAG
Hodoljublja
Women in science, Pakistan
Bellocq
”Heather ima dvije mame”
Nacisti i Crkva
Sovjetske slikovnice
Jan Morris
Fuge i lutanja
On bullshit
Prava homoseksualaca sirom svijeta
Genitalno sakacenje zena
O klitorisu
Deset dana u Havani
G*U*L*I*S*T*A*N
Gdje sam: 58-a ulica, ali blok nize od raskrsca na slici. Kao da nikad nisam ni otisla... ne volim Midtown, prekomercijalan je, ali na deset koraka sam od Parka, deset minuta od MOME. |
|
Eh, nemam vremena, ali bar link... Funeral for opera singer Tebaldi  The Gramophone obit |
|
Spakirala sam se! Lijepe praznike i dobar odmor zelim svima! |
  Kun-Yang Lin, who directs a dance company, and Kenneth Lee Metzner, a lawyer, are to affirm their partnership today. The Rev. Katherine Jeddah Vailakis, an interfaith minister, will lead the nondenominational commitment ceremony at S. Dynasty, a restaurant in Manhattan. Mr. Lin (above, left) is 36. He is a dancer and the founder and artistic director of Kun-Yang Lin/Dancers, which is based in Englewood, N.J. He is also an assistant professor of dance at Temple University in Philadelphia. He graduated from the National Institute of the Arts in Taipei, Taiwan, and received a Master of Fine Arts degree in dance from New York University. Mr. Metzner, 39, is a senior vice president and the general counsel of Saks Fifth Avenue Enterprises in Manhattan, which operates the department stores and other businesses. He is also the president of the company's charitable foundation. He graduated magna cum laude from Georgetown University and received his law degree from the University of Virginia. |
|
Sretna nova godina svima! Svi za Oolong, Oolong za sve! |
|
Planiram odslusati SVE svoje CDove i (re)procitati SVE svoje knjige! I rjecnike! I US Army Survival Guide! I herbarije, albume, dnevnike, planere, adresare, sve, sve, SVE sto je izmedj' dva listka stalo! Koliko sam se nacekala, naplatila, iznervirala dok sav taj "balast" (hvala, tata) nije stigao do mene... Mozak vec na odmoru. Petak zabava s cijelim odjelom (160 ljudi) u nekom hotelu, kidnula cim sam mogla, najbolji dio bio je simpaticni David Hinson s thereminom kojeg je sam napravio (napravio dva i za svoju djecu, kao bozicni poklon). U subotu s Tomihikom do Japantowna, u nedjelju trazenje poklona za Jezebel (ime izmisljeno :)), tek polu-koncentrirano, nemam pojma sto da uzmem zeni koja ima sve (osim ljubavi, kaze ona, ali nisam nadlezna), izvuci cu se mizerno nekim cokoladicama ili, po obicaju, knjigom--uvijek dobrodoslom, ali vise mi je dosadilo... Hm, knjiga. Pa, moze, moze knjiga, recimo elegantni "The pilgrim hawk" Glenwaya Wescotta. Jezebel se opako nateze s A. M. Homes (koja je vjerojatno dovoljno tasta da si gugla ime, pa ostalim akterima dajem pseudonime), premda Homesova vec godinama ima partnericu itd. Iz gole radoznalosti kupila sam novi New Yorker jer objavljuje njenu pricu (romane joj nisam citala), i mogu reci da sam underwhelmed; trite topic and an unprepossessing style, yet just enough her (trademark, they say) acrid unpleasantness to jolt one. Odslusala: klavirske koncerte Henselta, Kalkbrennera, Hillera, Chopina; Auberov "Fra Diavolo" i "Le Domino Noir"; zivu snimku "Don Giovannija" iz Salzburga 1950 s Gobbijem, Ljubom Welitsch, Elisabethom Schwarzkopf, Irmgard Seefried, Dermotom, Greindlom, dir. Furtwangler, postava sjajna, orkestar ko da vuce kola iz blata, zvuk los; Banchierija, "Il zabaione musicale" i "Il festino nella sera del giovedě grasso avanti cena", 6 CDja (od 20) Fatsa Wallera, Fats Domino "Best of..." zbog "Walkin' to New Orleans" itd. Special mention: Uri Caine i razni izvodjaci  zatim, Kemal Gekic, zivi Chopin u Japanu i Lisztove "Années de pčlerinages": tre-men-do pia-no-for-te. Procitala: Tabucchi, "L'automobile, la nostalgie et l'infini" (sur Pessoa), Blanchot, "Sade et Restif de la Bretonne", several volumes of Dorothy Sayers' Peter Wimsey mysteries, Strachey's "Eminent Victorians", the "Centenary Pessoa" collection etc. |
Sinoc i jutros... Bach, Schubert, Chopin, Liszt, Brahms. Predivan set. |
Wooooooooooooooooo! Bile su zgodan par. GALERIJA SLIKA |
A sad malo trachaaaaa!
- 20:39 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
Novi par: Portia de Rossi i Ellen DeGeneres  Prijasnje cure: Ellenina, Alex Hedison  Portijina, Francesca Gregorini  |
|
The colors and textures in New Orleans' French Quarter are absolutely fantastic. |
|
Prodji ispred moje prve adrese! 523 Dauphine, izmedju St. Louis i Toulouse, najveca kuca u ulici, spanjolski stil, dvostruko spiralno stepeniste, velika veranda, francuski prozori--moja ona dva desno, s ulice. The bars of New Orleans Ovo je bio omiljeni bar Jeffovog muza, Charlesa: Good Friends Bar  |
|
Ajme kako je mrtvo. Ajme. Jos jedan tjedan, pa idem i ja... Nema mi studenta, tehnicarka bolesna, veliki sef u Japanu, ostali kao da su strateski parkirali holograme pored klupa i stolova: malo bljesnu, pa nestanu... Slusala jutros:  |
|
E, barba, sta cu s tebon... Ma, nisi me taka u zivac, nego u temu o kojoj znam daleko vise od tebe. 1. "Kanada prihvaca homoseksualnost, a US ne"?! Ordinarna glupost: "prihvacanje homoseksualnosti" u US sveprisutno je i varira, sto se tice istospolnih unija, od "prihvacanja" istospolnih brakova (Massachusetts, Hawaii su ih legalizirali), do prihvacanja--vecinskog, u cijeloj zemlji!--civilnih unija za homoseksualce. U Kanadi, drzava Alberta, recimo, vecinski konzervativna (mislim na politicku vlast partije konzervativaca), nije jos dozvolila istospolne brakove. A "prihvacanje" u smislu svakodnevne gradjanske i individualne tolerancije, koje je na koncu najbitinije za pojedince, dominira i u US i Kanadi. Uostalom, dovoljno je pogledati kako se homoseksualnost tretira u medijima i show-businessu, i kakav uspjeh su dozivjele serije s homoseksualnim likovima. I ne samo fikcija: "Queer eye for the straight guy" je vrsta reality-showa s petoricom homoseksualaca koji u svakoj epizodi "reformiraju" nekog hetero traljavca, od stana do frizure. Najgledanija stvar posljednje dvije godine. 2. "Ocigledno treba razlikovati homoseksualizam u razvijenim zapadnim drustvima gdje je uz feminizam, multikulturalnost i protubjelacki rasizam (sic!) postao ostvarenje Nietzcheove devize :vrijednosti slabih ce prevladati jer ce biti iskoristene kao instrument u vodstvu jakih." Kakve su to "vrijednosti slabih"? Kako to slabi ikada nametnu "svoje vrijednosti" (kao da tolerancija, sloboda, ravnopravnost NIKAKO nisu i ne mogu biti i vrijednosti "jakih"), kad su vec "slabi"? Protiv crnackog ropstva digli su se i bijelci, protiv zenske neravnopravnosti borili su se i muskarci, protiv diskriminacije homoseksualaca bore se i heteroseksualci--upravo je taj angazman bio kljucan u promjeni diskriminatorskih legalnih stega. Bez opceg preokreta u drustvu i prepoznavanja vrijednosti demokracije, gradjanskih sloboda, moralnog prava na jednakost, nikad nikakva "slaba" diskriminirana grupa nije u stanju nametnuti promjenu. Jasno, ne radi se samo--ili uopce--o nekakvom "duhovnom" budjenju, pritisne i ekonomska potreba, pa se sracuna da ce promjena u korist emancipacije crnaca i zena biti dobra i za budzet, ali sjeti se: prvo gospodarska baza, pa drustvena nadgradnja. 3. "S druge strane tesko je oduprijeti se dojmu da drustvena doktrina modernog zapada (iskovana u imperijalistckoj idologiji Nove ekonomije)postavlja homoseksualizam (uz gore nabrojeno) kao batinu/mrkvu drustvima Treceg svijeta. Krizari su harali istokom u ime teoloske dogme i trgovine, danas se to radi u ime drustvene dogme i trgovine. Nista bitno se nije promijenilo" Jo meni. Kakva "homoseksualna batina/mrkva" Trecem Svijetu?! Drugim rijecima, Ameri su upali u Irak da bi im prodali homoseksualnost?! (Kao da to Arapima treba prodavati, majstorima muske ljubavi!) Tebi je "homoseksualizam" (sic) dio americke "drustvene dogme"? Pa, dvije recenice prije si napisao da US "homoseksualizam" ne prihvaca! Ako smijem spekulirati, meni se cini da si previse pod dojmom recentne pojave gay pokreta u Hrvatskoj, i zanemarujes i njegovu globalnu povijest (tog pokreta za prava homoseksualaca) i historijski fenomen homoseksualnosti (a bogami i povijest homoseksualaca u Hrvatskoj--vecinom anonimnu, u cjelosti skrivenu od javnog pogleda, ali itekako postojecu). Nije to nista novo, kad su se sedamdesetih sramezljivo javile prve nase feministkinje, i one su prvo bile prokazane kao uvoz s "trulog Zapada". Drugo, kao svi mi koji smo prosli kroz politicki autoritarni, drustveno puritanski i netolerantni stroj za pravljenje malih komunista, cini se da nemas previsoko misljenje o nuznosti i vrijednosti tolerancije i gradjanskih sloboda--koje, by the way, uporno brkas s vanjskim fenomenom homoseksualnosti koji je samo njihov odraz. To sto su Ameri upali u Irak da im opljackaju naftu, zlocin je i sramota--ali to ne umanjuje vrijednost samih ideala utjelovljenih u americkom ustavu, niti su ih ti ideali potjerali u pljacku (a za ocekivati je da ce se Repugnanti cinicno u njih umotati). I, samo mala napomena o krizarima (bog zna kako su oni usli u ovu raspravu, ali aj'): legendarno, krizari su pokupili naviku homoseksa od Saracena i onda je, nesriknje, prenijele doma. Ne znam je li prica istinita (no, valja dodati da je homoseksualnost u krizara bila dovoljno prihvatljiva da prodje kao dio optuzbe protiv vitezova Templara), ali: se non č vero, č ben trovato. |
|
Kaze barba: ima homoseksualnosti i tamo [Afrika, Turska, Laos]...samo daleko je (i bila je) izrazenija u civilizacijama na vrhucu drustvenog razvoja. stoga je i imenujem kao jedan od markera, ne uzroka dekadencije drustva Ne kuzim. Znamo iz antropologije da je homoseksualno ponasanje prisutno u svim kulturama, od Papua Nove Gvineje do sjevernoamerickih Indijanaca. To "izrazenija" apsolutno je besmisleno, u stilu "25 ili 75% trudnoce". Fakat je Aboriginima falila Gay Pride i dugine zastavice. Drugo, sto ti to znaci marker "dekadencije"--ili vec sama "dekadencija"? Gdje ti vidis dekadentna drustva? Dekadentna drustva u stanju su propadanja--po meni, Afganistan, Irak i Sierra Leone su dekadentni, a po tebi, cini se, najtolerantnija zapadnjacka drustva. Mozda bi se tvoja ideja (u onoj mjeri u kojoj je uopce razumijem) bolje izrazila tako da kazes da je "marker dekadencije"--tolerancija! Jer to je najvazniji razlog zbog kojeg su gaysi odjednom "svugdje": zato jer se, bar u nekim mjestima, vise ne moraju bojati da ce ih automatski poubijati ili bar prebiti cim se usude obznaniti! A ne zato jer je netko ubacio gay bacil u gradsku vodovodnu mrezu! Drustvene promjene ne znace automatski "propast" civilizacije. Uostalom, o propasti Zapada tuli se od Spenglera i Freuda, oba diskreditirana majmuna (zapravo, narice se jos od knjige Apokalipse, ali tko broji milenije), medjutim, taj (ne)moralom-izazvani smak svijeta kasni li kasni... Po meni, opasnost po nas ljudski kolektiv predstavljaju nuklearna oruzja, manjak vode i ekoloske katastrofe. Je li homoseksualnost i njihov "marker"? Grci i Rimljani. Hoce li nase seljacke puritanske skole ikada priznati istinu o seksualnosti u tim drustvima? Koliko su se razlikovali od nas u svojim shvacanjima (Grci posebno, od Rimljana smo, avaj, preuzeli i zadrzali vise: pravo, birokraciju, militarizam, i medijske igre)? U Grka romanticna ljubav, eros, bila je prakticno potpuno okrenuta muskarcima, i tako bar nekih 800 godina--s izuzetkom jedne lezbijke, Sapfe. Ako je homoseksualnost znak dekadencije, nesto su dugo propadali. Rimljani opet, trosili su koga su stigli, bez pretenzija o "obrazovanju" mladaca--isto stoljecima, a imperij im je propao zbog nesretnog stjecaja losih okolnosti, ukljucujuci nestabilnost carskih dinastija, ucjenjivanje od strane vojske i losih birokratskih odluka--da ne ulazim u cijelu kompliciranu mrezu. Juznoamericke civilizacije postojale su milenijima, sa vlastitim homoseksualnim kodovima ponasanja (Maye su bili tolerantni, s organiziranom predbracnom homoseksualnoscu, Azteci ne bas). Jesu li i ova drustva potonula sa/zbog homoseksualnosti? A carska Kina? Sto je s Japanom, koji ima dugu i casnu tradiciju homoseksualnosti neobicno slicnu onoj grckoj, povezanoj s militarizmom: nesto mi se ne cini da je "dekadirao"? Knjige koje su meni bile korisne: Greek Homosexuality, K. J. Dover. Klasik, ostale knjige referirane na Amazonu uz ovu vjerojatno vrijede truda. Bisexuality in the ancient world, Eva Cantarella. The Zuni man-woman, Will Roscoe. The great mirror of male love, Ihara Saikaku. The Love of the Samurai: A Thousand Years of Japanese Homosexuality, T. Watanabe Homoeroticism in Classical Arabic Literature, Wright & Rowson |
Hodoljublja (hvala, Z. Dzumhur...)
- 21:16 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
Volim hodati, MORAM hodati, u proslim vremenima hodala sam po 4-5 sati dnevno… Hodanje je najblize sto imam nekakvoj religijskoj praksi, peripateticka molitva zivotu, nacin zivljenja, nacin dozivljavanja, osvajanje prostora koji obitavam, i nacin pripadanja mu. Hodanjem sam posjedovala gradove, upoznavala lica, i izlagala sebe promatranju i interakciji. Hodanje je mentalna aktivnost, najbolje ideje padale su mi napamet u ritmu koraka, odmotala sam u hodu velicanstvene monologe, savrsena predavanja, originalne pjesnicke primjedbe, moments of vision, moments of being, i to sve baceno tako ludo rastrosno, ali neophodno, u zrak, jer to je cijena spontanosti i nesputanog zuborenja misli, u HODU. Svi mi znamo BITI autenticno, neprevazidjeni majstori smo sebstva, nitko nije ja kao ja. A ja sam najtocnije ja dok hodam. U svakoj drugoj situaciji samo sam aproksimacija i skica sebe, izivljavam neku naucenu ulogu: Istrazivac, Kupac Kruha, Ljubavnica, Kcer Koja Pise Pismo, Sex Kitten, Zena u Metrou, Brizna Prijateljica, Nevjernica, Gadura, Ljutita, Bijesna K’o Ris, Nasmijana… uh, boli glava. U hodu proslost je prosli korak, buducnost buduci, nemam lice, imam lik: hodac sam. Nemam spol, imam funkciju: hodam. I am a camera (Isherwood), da, ali JOS, ja sam i film i mracna soba i galerija i kriticki esej o onome izvana sto sam propustila kroz destilatore, analizatore i pecnice onoga iznutra. Prva hodanja, u Siriji, od mozda pola sata do klavira i natrag, dvije rute, uz more i kroz grad. Sanjarenje u hodu. Prve samostalne kupovine, od dzeparca, ruze za mamu. U Damasku i Kairu nikad sama. Split: prva velika duga hodanja, od Meja do Brda, do Instituta, jednom do Podstrane, krajnje neugodno i opasno gmizanje uz magistralu. Split je mali, uske ulice vijugaju, lome se, gube, vuku na sporu setnju otvorenu komunikaciji, prekidima, ne na usamljeno ritmicko hodanje. Beograd: mozda najvaznija stvar koja me privukla, siroki bulevari, raznolikost cetvrti, hodanja traju satima, a pejzaz se mijenja ponekad bizarno: kokosi i livada iza necije kuce u centru grada, blok do impozantnih predratnih zdanja. Misteriozne radnjice i sluzbe iskrsavaju uz duge ulice: neka albanska eksport-import firma, staretinarnice, Izgubljeno-Nadjeno (sluzbena gradska kancelarija ispala iz Iljf i Petrova s usamljenim cinovnikom s licem tuznog klauna), zgrade mijesanih stilova, s turskim visecim balkonima i neoklasicistickim ornamentima, kaldrma i beton, zasjenjeni vrtovi, cudni mrtvi prostori, kavane, Dunav… Ophodala sam Pariz, Veronu, Firencu i Rim, noge mi pamte njihove gradske planove. U Sjevernoj Americi porazili su me neprohodni gradovi za koje sam ogorceno govorila da i NISU gradovi, jer su neljudski, iz cega je logicno proizlazilo da njihovi zitelji nisu ljudi, ili su neka drugacija vrsta. A cim se kaze drugacija, brzo se misli “niza”. U Sjevernoj Americi ja i moje hodanje istrgnuti iz konteksta djelovali smo bizarno, gotovo suludo: uporno sam pokusavala hodati tamo gdje nije bilo plocnika, ili prolaznika. Jednom sam mrko marsirala niz Broad Street, od Quartera do “Movie Pitchers” kina, a pratila me gomilica homelessa, jedan se kikotao, drugi nesto pricao, treci se po inerciji klatio za drugovima, ali nisu bili u kondiciji, brzo su otpali. Drugi put pjesice sam stigla do glomaznog Superstorea, velicine manjeg aerodroma, i nisam imala izbora neko zaputiti se preko travnjaka, nije bilo pjesackog pristupa. Valjda sam aktivirala sistem za zalijevanje, odjednom su iskocile cijevi i pocele polijevati, a ja sam skicala i skakutala ispod mlazeva kao preplaseni zec. Povremeno sam hodala uz streetcar liniju od downtowna (Canal Street) do Uptowna (Carrolton), kroz St. Charles, ali stalna prijetnja kriminala unistavala je zadovoljstvo, trazila previse koncentracije i racunanja: izgledaju li ti tipovi opasno, gdje da predjem ulicu, je li taj kut premracan… Manhattan je preporodio hodaca u meni. Nije mi bilo nista nakon rada otkasati do Villagea, tri-cetiri sata brzog hoda, uz Central Park, niz Petu Aveniju ili Broadway, ako sam pocinjala bas od bolnice, ili niz Trecu ili Drugu ako mi je polazna tocka bio stan. No, ni Manhattan nije bio pravi hodacki grad, vidjelo se to po iritantnim prekidima nametnutim krizaljkastom mrezom prometa, taman biste uhvatili zalet duzinom jednog bloka, a onda bi vas zaustavili auti, i tako stotinu puta naizmjence. Nije se moglo pobjeci od prometa, i niste mogli pobjeci od cinjenice da ste njegov dio. Na Manhattanu vapila sam za otuznim trgom Marxa i Engelsa koji izgleda nitko zivi osim mene nikad nije volio, a ja sam ga obozavala jer se onako vjecito prazan cinio kao uvod u nenapisanu pricu u kojoj se jos svasta moze desiti, potrebni su samo ti vasi koraci na pozornici, ulaz lijevo, ili na napusteno klizaliste za ciji led niste sigurni, ili na osmotaktnu temu kojoj cete ishodati varijaciju, svaki put drugaciju… U New Yorku sam opet pocela hodati i nocu, premda nikad onako kasno kao u Beogradu, u kojem sam se znala zaputiti oko ponoci, a vratiti oko tri-cetiri ujutro. Jednom sam oko dva nocu u mom susjedstvu, na Tasmajdanu, srela nekoliko mladih ljudi s ogromnim crnim psima, pravim Baskervilcima, igrali su se cijelom duzinom parka. Po danu bavila sam se time da saznam sve o svemu, nocu sam trazila nesto sto se nikada ne moze znati. Zadnje veliko hodanje u New Yorku potrajalo je cijelu noc, slijedila sam East River i docekala zoru u Battery Parku. Moj prijatelj Eric “Lord” Byron, koji je vikendima iz altruizma pustao antikvarne ploce od 78 okretaja na gramofonu s trubom kojeg je sam napravio, na Washington Squareu, a radnim danima bio kurator muzicke kolekcije muzeja na Ellis Islandu, pojavio se za nas dogovoreni dorucak sa svojim psicem od drva i kartona na kotacicima, kojeg je isto sam napravio i koji je bio jedini mezimac otkako mu je Nabucco umro. |
|
U petak su mi stigle stvari iz proslog zivota! Sastavila sam krevet, otpakirala CDove i knjige, prosvrljala starom korespondencijom, a nikako se nacuditi gdje mi je bio mozak tih dana prije tri godine, sto sam to mislila kad sam poostavljala sve iole korisno, a spakirala devet godina "Harper's" magazina. Jasno, velike i vrijednije komade uzela je Ellen, fotelju, police za knjige, stolice, porculan, ali zasto sam ostavila (u prizemlju, kod smeca) oba fena, lonce, dzezvu--i ALAT? U subotu sam trcala kupiti kacavide, cekic, cavle itd. Bacila sam sedam pari cipela koje su se deformirale pod tezim teretom, oprala cetiri gomile odjece, istresla sedamdeset kutija knjiga. My things are slowly emerging, and old habits coalescing about me, I am reviving. Eternal thanks to Rev. Howard Furst, without whose tender care, incredibly magnanimous gifts of glorious music and smart books, I'd never have pulled through. I am your Altargrrl forever. |
HERMIONE!
- 20:34 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Mea culpa, mea maxima culpa: NIJE izbrisala blog, ja sam ga bila krivo linkala. Hermione |
|
Za jednog posjetioca iz proslosti... Tabacaria Năo sou nada. Nunca serei nada. Năo posso querer ser nada. Ŕ parte isso, tenho em mim todos os sonhos do mundo. |
Canadian Court Approves Same-Sex Marriage
- 16:30 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Zasluzuje da se prenese u potpunosti: Top Stories - AP, 7 minutes ago TORONTO - Canada's highest court said Thursday the government can redefine marriage to include same-sex couples, but it added that religious officials cannot be forced to perform unions against their beliefs. The ruling by the court in Ottawa brings to the final stages a long, bitter fight over whether gays and lesbians should be allowed to marry in Canada. Judges in six provinces and one territory have already overturned the traditional definition, allowing thousands of same-sex weddings. Canada would join Belgium and the Netherlands in allowing gay marriage if the government acts to make it legal nationwide. To pass in the House of Commons, the legislation needs the approval of about 44 of the 95 Liberal backbench members of Parliament to obtain a 155-vote majority. One top Liberal predicted the legislation should pass easily after its introduction, likely early next year. It already has the support of the 38-member Liberal cabinet and virtually all the 54 Bloc Quebecois and 19 New Democrat MPs. |
Literarni citati o Hrvatskoj/Hrvatima
- 15:39 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
Pomenula sam Zakaju kako sam skupljala neko vrijeme te citate. Bez nekakvog specijalnog razloga, iz vica, iskljucivo pasivno, kako bih naletjela na neki u masi knjiga. To "iskljucivo pasivno" bilo je jako vazno za igru, davalo mi je nekakav statisticki osjecaj za to koliko smo prisutni u svijetu--ograniceno i iskrivljeno, jasno, mojim osobnim ukusom i interesom u izboru literature. Nemam svoje papire uz sebe, ali neke pamtim, pa ako uspijem naci tekstove online, kopirat cu poneki katkad. I, premda ga sigurno vec znate, evo meni najdrazeg, zbog djela u kojem se javlja: Danteovoj "Bozanskoj komediji". Qual č colui che forse di Croazia viene a veder la Veronica nostra, che per l’antica fame non sen sazia, ma dice nel pensier, fin che si mostra: "Segnor mio Iesů Cristo, Dio verace, or fu sě fatta la sembianza vostra?"; tal era io mirando la vivace caritŕ di colui che ’n questo mondo, contemplando, gustň di quella pace. Paradiso, XXXI, 103-111 |
|
Kaze Anka: S druge strane istospolni parovi koji usvoje djecu ili slične situacije su mi upitne. Ne znam što bih mislila o tome. Ali vidim po svom djetetu da njoj trebaju i muška i ženska osoba u odgoju. Što ne znači da ju ne bi mogle kvalitetno odgajati i dvije muške ili dvije ženske osobe u paru. Ali bi onda vjerojatno i njezina slika seksualnosti bila drukčija. Pa se pitam uči li se seksualnost ili je ipak urođena? Ti možda znaš nešto više o tome. Pozdrav Ne znam znam li vise, pogotovo o odgoju djece, ali mislim da znam "drugacije", zahvaljujuci heterogenosti tolerantnijeg drustva u kojem sam imala srecu zivjeti posljednjih 13 godina, i mogu samo izvijestiti o onom sto sam iskusila, a sto se kod nas nema prilike sresti--bar ne u ovako otvorenim okolnostima, s ovim mogucnostima. Poznajem na desetke gay parova s djecom i nekolicinu ljudi koji su odrasli u takvim obiteljima. (U jednom proslom postu linkala sam i poduzi clanak na tu temu...) Ruku bih dala (ma, obje, i jos bubreg povrh) da nema razumne osobe koja, da poznaje te ljude, ne bi shvatila koliko su nepravedni i cisto blesavi napadi na takve zajednice--pogotovo sto se tice njihove sustine. Jer, tocno je da te obitelji i njihova djeca susrecu probleme kakve neki drugi (samo NEKI, povlasteni blazenici) nemaju--ali, prvo, je li to njihova greska, ili greska netolerantnog okruzenja? Drugo, jesu li ti problemi bas toliko razliciti ili tezi od onih koje susrece svaka iole neobicnija zajednica--rasna, poligamna, vegetarijanska, anarhicna itd.? Da li je klinac s dvije mame ili dva tate ugrozeniji od klinca kome je mama crnkinja, a tata bijelac? Je li u Hrvatskoj bolje imati tatu Srbina ili pedera? Hm, hm, dilema, dilema. Da su za normalan razvoj djeteta prijeko potrebna dva roditelja suprotnog spola, nijedno siroce i dijete samohranih ili razvedenih majki ili oceva ne bi bilo "normalno". S druge strane, ima itekako puno nenormalnih koji su odrasli u konvencionalnim obiteljima, bilo da su roditeljske veze bile dobre ili tragicno lose. Djeca u gay obiteljima ne zive u drustvenom vakuumu, i ne fali im primjera (role models) ni muskih ni zenskih. No, da ne bih davila ovakvim apstraktnim izjavama, opisat cu kasnije par situacija "iz zivota"... U medjuvremenu, preporucujem ovaj site: Parents, families and friends of gays and lesbians, kome god zanima perspektiva ljudi s gay djecom i ovaj: Children of lesbians and gays everywhere, za djecu gay roditelja. PFLAG ima preko 200 000 clanova i 500 organizacija u US. Citat nekog klinca s COLAGEa: "I grew up in the gay community and it was never kept from me. I always was around gay and straight couples. It never seemed strange to me. It was my life. My mom's sexuality of same-sex attraction has not been imposed upon me. I have been brought up as an individual, not a follower. My mother is a lesbian and I'm proud of her for not being afraid to show it. She's been a great mother for the last fourteen years, and she's always been there when I needed her. She has kept us both alive and well as the only source of money. She is my best friend. I don't know exactly what I think about being the son of a lesbian, but I know I'm damn lucky to have a mom like mine." I, samo jos jedna stvar, vjecito pitanje, da li se gay radjas ili "izaberes": vjerojatno je oboje istina, i vjerojatno ce uvijek biti nemoguce zakljuciti koji dio "gena" ili "okolisa" je pridonio homoseksualnosti neke individue. A ja pitam: zasto je to vazno? Homoseksualno ponasanje nije ni sramno ni bolesno, pa kakve veze ima jesu li nas homoseksualcem stvorili geni ili smo tako izabrali? (Jasno, mogli bismo do sudnjeg dana raspravljati o tome sto znaci "izbor", i je li taj "izbor" genetski uvjetovan itd. ad infinitum.) Razumijem da ovo pitanje moze biti od interesa roditelju koji za svoje dijete zeli "sve najbolje", pa, ako nisu geni, daj da poduzme sto moze da nasljednik bude hetero... Roditelju sina preporucila bih da izbroji koliko "nekonvencionalnih" tetki i ujaka dijete ima. :) Roditeljima kceri ne znam sto bih rekla, zenska homoseksualnost fleksibilnija je biljka, kod poprilicnog broja lezbijki cini se da svjestan izbor moze igrati veliku ulogu. Ali, uvijek je nezahvalno primjenjivati statistiku na pojedinacan slucaj, ako zelite sretno dijete, volite ga razumno i dajte mu podrsku kakvo god da jeste. Usput, heteroseksualnost se u mnogo pogleda "uci", ali to je tema za novi post. Sve me ovo podsjetilo na nesto sto je ocito kod nas apsolutno NEZAMISLIVO: jedna (straight) frendica, advokat, 36 godina, ima tri kceri, od 7, 5, 3 godina, sad ceka cetvrto (nadaju se decku). E, za tu najmladju kcer, Zeldu, jos dok ju je nosila govorila je da "osjeca" da ce biti lezzie, i cijelo drustvo (pola nas je gay, rekla bih) vodi malu tako--u sali, jasno. (NE, djetetu jadnom nitko ne ispire mozak, ne baca cari, niti ustrcava neki serum za homoseksualnost...) Mislim, kad pomislim na atmosferu i diskusiju u nasim medijima, vjerojatno je uopce nezamislivo da se roditelji mogu i zezati s takvim stvarima, a kamoli prizeljkivati da im dijete bude gay! *zijev* Doci ce dan kada ce sve ovo biti nevazno... |
|
Za SG... Thomas Kretschmar u "Immortal ad vitam":  Daaaa, nije mi bio dobar film, a fan sam i Bilala i SFa, avaj. Prije svega, previse klisea, bez tenzije (Nikopolov bozanski alter ego rjesava sve probleme u trenu), a i mix animiranih i zivih likova nije bas uspio. Cudno je i to kako teme koje, recimo, prihvacam u hodu u stripu, ili bar razumijem njihov raison d'etre (ljubav kroz/kao silovanje, npr.), u filmu me smetaju jer im nedostaje ta literarna dimenzija, egzegeza... Sve je pre-pojednostavljeno, pa ispada grubo i naivno... bla, bla, bla, nisam ja za filmskog kriticara. Enki Bilal je, inace, u nekom prijasnjem zivotu bio Sarajlija... |
Saw Antonioni's sixties-fever "Zabriskie Point", ,Enki Bilal's embarrassing "Immortal ad vitam", and William Wellman's wonderful 1927 "Wings", with Clara Bow.  |
|
Prije 15 godina na jucerasnji dan dogodilo se najgore masovno ubojstvo u kanadskoj povijesti: Marc Lepine ubio je 14 zena na Ecole Polytechnique u Montrealu. Prvo je odvojio muske od zenskih studenata, a onda je poceo ubijati zene. Na kraju je ubio sebe. Tokom masakra vristao je da mu je feminizam "upropastio zivot". Cini se da je rezonirao kako da nije bilo "feminizma", zene ne bi studirale inzenjerstvo--studij na koji se on sam nije uspio upisati. Danas se puno cuje o tom slucaju u kontekstu strozih zakona o naoruzanju, a pomene se i nasilje nad zenama. Ipak, kako rece jedna od majki tih ubijenih cura, zapanjuje i vrijedja da se to zlodjelo nikad nije glasno osudilo kao seksisticki zlocin. Poredjenja radi, nema teorije da se, da su se odvojili bijeli i crni studenti, o tome ne bi govorilo primarno kao o rasistickom napadu. Zanimljivo je procitati kako su se ponasali prisutni muskarci--za koje sam nedavno procitala na nekom blogu da su nam (zenama) jos itekako potrebni (vise nego mi njima), jer su jaci. :) "You're all a of bunch of feminists!" the man shouted, his eyes now alight with anger. "And I hate feminists!" This time, he ordered the women to get up from their seats and the men to leave. A few moved to obey, but others remained confused. They wondered whether they should try to overpower the gunman, protect the women, or leave. The choice as to what was best was unclear. But after a few moments, the male students and teachers walked outside. In weeks to come, many of them would have nightmares about this moment, reliving it over and over, wishing they had acted differently. E, da. Cijela tuzna prica ovdje: Gendercide: the Montreal massacre |
Je li cool biti gay?
- 20:01 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
|
Svako malo nesto me podsjeti zasto je ipak dobro, ili bar ugodnije, sto zivim ovdje, a ne doma. Doma bi me, na primjer, beskrajno maltretirala infantilna ili maliciozna pitanja i primitivni stavovi koje podrazumijevaju, tipa tog u naslovu. Sjetim se scene iz jedne americke povijesne serije, vrijeme nakon WWII, prvi kontakti bijelih radnika sa crnim kolegama, i jedan “probije led” pitanjem crncu: “Je li istina da se vi radjate s repom?” Crncu prvo padne mrak na oci—ocito provokacija, netko trazi kavgu, a onda shvati da ga ovaj pita ozbiljno. Pa samo zakoluta ocima i ode. To je i moj omiljeni pristup takvim pitanjima, ali moram priznati da funkcionira samo zato jer ih ovdje gotovo nikad ne susrecem. Nema osobe koja ne zna, bar iz vidjenja, nekog gaya, ili crnca, Iranca, Indijku, Kineza… Mijesanih i istospolnih parova ima na sve strane—ako ne u vasem domacinstvu, onda u susjedstvu, ili bar novinama. U Ontariju su vec gotovo dvije godine istospolni brakovi potpuno legalizirani, kao i u jos sest kanadskih regija, a usvajanje djece u homoseksualne obitelji moguce je vec deset godina. “Urbane legende” o, sta znam, crnackim repovima, azijskim horizontalnim vaginama i homicidalnim transeksualcima, uopce sva pretjerivanja, distorzije i stereotipi, brzo padaju jer ih je lako provjeriti, jer su ti navodno reprezentativni primjerci svugdje oko nas. Ako ima volje da se otvore oci i mucne glavom, jasno. No, postoje—opcenito--dva razloga zbog kojih se netko drzi pogresnih predstava: neznanje i zloca. Neznanje je ispravljivo, ako postoji volja da se nesto novo nauci, danas vise nego ikada. Da, gola informacija u mnogo cemu ne moze zamijeniti osobno iskustvo, ali pametni uce i iz tudjih primjera. Sto se tice zloce, nju ne znam objasniti. Pogotovo mi je misteriozna ona kod naizgled sretnih ljudi. Meni se cini da sreca u osobnom zivotu, zadovoljstvo u sebi, oplemenjuje. Mozda grijesim, ali kazem, ne znam kako objasniti malicioznost. Prihvacam da su neki ljudi takvi, i to je to. Mozda su, uz zlocu, i neinformirani. Mozda su glupi, ograniceni malogradjanstinom i sitnodusjem koje su sveprisutni u provinciji. Mozda su nesretni i nezadovoljni sobom, i nipodostavanje i mrznja nekog u slabijem polozaju im uvecava vlastitu vrijednost, tko zna. Lutajuci ovim blogovima imala sam i prijatnih i zalosnih susreta, i premda mi se cini da vecina ljudi koja posjecuje moj ima i sirine i pameti i iskustva, i ne trebaju im lekcije o tome “radjaju li se crnci s repovima”, umjesto da komentiram kratko na raznim mjestima, odgovorila bih na to pitanje u naslovu, i na stav iz kojeg je poteklo, ovim postom. Ne namjeravam nikoga uvrijediti predikama: znamo iz kakve sredine poticemo, i s malo maste mozemo svi zamisliti kako bi nam bilo da smo slucajno pripadnik neke omrznute “manjine”. A taj stav o kome govorim je ovakav: homoseksualnost (uzimam nju za primjer jer je tipicno najotrovnije napadana, vise od nacionalnih manjina i rasa, i najrjedje branjena) je “trend” uvezen nedavno iz inozemstva, dekadentna ili nakazna pomodnost, a ljudi koji je toleriraju, podrzavaju ili nedajboze “prakticiraju”, tek su pomodne budale, elitisticki (podrazumijeva se, “pseudoobrazovani”) snobovi, bolesnici i/ili nesto gore. Zdrava seljacka pamet diktira da se ta trulez ima prezirati, ispljuvati i, u ekstremu, iskorijeniti. U Hrvatskoj, dakle, zapravo nema homoseksualnosti, jer su oni vidljivi, ti sto marsiraju, pisu po novinama i, ko fol, studiraju na Filozofskom (na drugim faksevima ih naime nema)—obicni pozeri. Zele paznju. Zele biti cool, alternativni, originalni, i bas zato sto to zele biti, nisu, bas zato sto se predstavljaju kao homoseksualci: to nisu. Zanimljiv paradoks, i cudnovato krnja slika. A gdje su stari i sredovjecni homoseksualci-pozeri, pa oni bez diploma, gdje su gay vodoinstalateri, domacice, pomorci, radnice…? Nema ih. Zasto ih nema? Jer ih ne cujemo i ne vidimo. A je li to zato sto ih nema, ili zato sto se ne usudjuju oglasiti? Mora biti da ih nema, jer biti gay danas je cool, a tko ne bi htio biti cool, u jednoj slobodoumnoj do blaziranosti, politicki korektnoj do trbobolje zemlji kakva je Hrvatska! To je maksimum mog sarkazma. Biti gay, (a kad kazem “biti gay” ne mislim na neko ontolosko stanje, u besprostoru i bezvremenu, vec na ono kako “jesmo” u drustvu, kako smo vidjeni i tretirani), nije cool. Biti gay je, u najbolju ruku, jedna velika gnjavaza, a u najgoru po zivot opasna situacija. Na stotine iritanata i problema izroni tamo gdje ih heteroseksualci ne znaju ni zamisliti, u kontaktu s neznancima, pred zakonom, s obitelji, prijateljima, kolegama… Ovisno o tome imam li momka ili curu, moj status, ugled i osobna sigurnost idu od besprijekornih do gotovo nule—cak i ovdje, u Sjevernoj Americi, u naprednoj zemlji cetvrtoj po redu na svijetu po zivotnom standardu. Oh, drustveni napredak postoji, svi to znamo: formalno smo se rijesili i robovlasnistva i spolne diskriminacije i, jasno, imam krug prijatelja i podrsku obitelji i kolega, imam mir u svom mikrokozmu… ali samo u njemu. Nema govora da bi mi zivot bio laksi da sam straight, ili da se zelim udati za muskarca (nisu sve zene s muskarcima heteroseksualke…) Nije zivot automatski lak nikome, ali oni se ne opravdavaju na svakom koraku, nisu napadani i diskriminirani na svakom koraku, svaka neotesana budala ili siledzija ih ne prepada idiotskim i arogantnim pitanjima tipa jesu li se “rodili s repom”, jesu li izabrali taj “lifestyle” na rasprodaji, kao namjestaj za dnevnu sobu, jesu li to sto jesu iz cefa, vica, hira ili poremecenosti, niti raznorazni primitivci uzimaju sebi za pravo da ih preziru i tlace zbog crte jednako fundamentalne i urodjene kao sto su spol i boja koze. Sto se mene tice, nikako se ne zalim, pozeljela sam mijenjati sebe u mnogim pogledima, ali ne u ovom. A, najbolje doba za promjenu, eksperimentiranje, prepoznavanje i borbu za samopostovanje jeste mladost, i meni su ti alterna-redikuli i “toboznji” homoseksualci na faksevima—skroz normalni. Ono sto me plasi je lose prikrivena netolerancija njihovih cinicnih kriticara, s maskom superiornog zivotnog znanja koje je, zapravo, samo lazna superiornost arogancije i siledzijstva—vecine. |
|
Jorge Luis Borges, za Quod scripsi, scripsi, zbog ovog posta: Delia Elena San Marco Nos despedimos en una de las esquinas del Once. Desde la otra vereda volvía a mirar, usted se había dado vuelta y me dijo adió con la mano. Un río de vehículos y de gente corría entre nosotros; eran las cinco de una tarde cualquiera; cómo iba a saber que aquel río era el triste Aqueronte, el insuperable. Ya no nos vimos y un ańo después usted había muerto. Y ahora yo busco esa memoria y la miro y pienso que era flsa y que detrás de la despedida trivial estaba la infinita separación. Anoche no salí después de comer y releí, para comprender esas cosas, la última enseńanza que Platón pone en boca de su maestro. Leía que el alma puede huir cuando muere la carne. Y ahora no sé si la verdad está en la aciaga interpretación ulterior o en la despedida inocente. Porque si no mueren las almas, está muy bien que en sus despedidas no halla énfasis. Decirse adiós es negar la separación, es decir: Hoy jugamos a separarnos pero nos veremos mańana. Los hombres inventaron el adiós porque se saben de algún modo inmortales, aunque se juzguen contingentes y efímeros. Delia: alguna vez anudaremos żjunto a qué río? este diálogo incierto y nos preguntaremos si alguna vez, en una ciudad que se perdía en una llanura, fuimos Borges y Delia. ------------------------------------------------------------------------------------ Oprostismo se na uglu cetvrti Once. Sa suprotne strane okrenuo sam se da vas vidim; i vi ste se okrenuli i mahnuli mi rukom zbogom. Rijeka vozila i ljudi tekla je izmedju nas, bilo je pet sati jednog obicnog popodneva; kako sam mogao znati da je ta rijeka cemerni Aheront, nepremostiv. Vise se nismo vidjeli, a godinu dana kasnije vi ste umrli. I sada trazim tu uspomenu i gledam je i mislim kako je lazna, kako se iza bezazlenog rastanka krila beskrajna odvojenost. Veceras ne izadjoh nakon objeda, procitah opet, da bih shvatio te stvari, posljednju lekciju koju Platon stavi u usta svom ucitelju. Procitah da dusa moze pobjeci kada umre put. I sada ne znam lezi li istina u sudbonosnom posljednjem tumacenju, ili u nevinom rastanku. Jer, ako ne umiru duse, vrlo je dobro rastancima ne pridavati znacaj. Reci zbogom znaci poreci odvajanje, znaci reci: Danas se igramo rastanka, ali vidjet cemo se sutra. Ljudi su izmislili rastanke jer znaju da su na neki nacin besmrtni, premda se drze slucajnima i prolaznima. Delia: jednom cemo--pored koje li rijeke?--zavrsiti ovaj nesigurni razgovor i pitati se jesmo li jednom, u gradu sto se sterao u nizini, bili Borges i Delia. |
|
Filmovi proslog tjedna: "I was born, but...", Yasujiro Ozu, 1932: jako simpa, dva (savrsena) klinca u novom susjedstvu izbore se za premoc premda su nizeg statusa.  "Queimada" [Burn!], Gillo Pontecorvo  Vrrrrrlo zanimljiv odnos izmedju engleskog agenta (Marlon Brando) i vodje pobunjenih crnaca (Evaristo Marquez). Brando ga prvo "stvori" kao revolucionara radi interesa britanskog biznisa, onda ga iz istih razloga mora unistiti, ali i njega kosta...  Vidjela sam i "The Incredibles": loved it. |
It's Still a Man's World on the Idiot Box
- 14:26 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
[moja potcrtavanja] By MAUREEN DOWD It's the End of an Era. A momentous change. Tonight on NBC, one tall and handsome white male anchor with bespoke clothes will replace another tall and handsome white male anchor with bespoke clothes. Even Tom Brokaw is a little surprised that he has been succeeded by someone who looks like the love child he and Peter Jennings never had. "I honestly thought, eight or nine years ago, that when we left," Mr. Brokaw said, referring to himself, Peter and Dan Rather, "that it would be the end of white male anchor time." Nah. Those guys are hard to kill off. Indeed, white men are ascendant in Red State America. As my mom said, discussing her belief that Martha Stewart had been railroaded by jealous men, "If men could figure out how to have babies, they'd get rid of us altogether." The networks don't even give lip service to looking for women and blacks for anchor jobs - they just put pretty-boy clones in the pipeline. "I think we're still stuck in a society that looks at white males as authority figures," Mr. Brokaw conceded. Bill Carter, a TV reporter at The Times, agreed: "Katie Couric may be a much bigger star and even more experienced than Brian Williams. But when the next 9/11 happens, it'll be Brian, not Katie, in the central role. The attitude still seems to be, 'We want a daddy in that chair.' " And then there's biology. Asked why there couldn't be an anchorette as we enter 2005, Mr. Brokaw, the father of three accomplished daughters and the husband of one strong, cool wife, Meredith, replied: "You know, honestly, what happens is career interruptus by childbirth and a couple of other things. It's unfair to women that they have to juggle all this stuff, but it plays some role, I think." At CBS, the Dan Rather look-alike John Roberts is locked in a battle with the Dan Rather sound-alike Scott Pelley to succeed Dan, and executives are considering four guys - three of them white - to replace Craig Kilborn on "The Late Late Show." At NBC, Conan O'Brien is locked in to succeed Jay Leno in 2009, and executives have groomed Brian Williams for a decade to replace Tom Brokaw. I asked Brian in December 1995 if he was a Tom pod person. "I can deny the existence of a factory in the American Midwest that puts out people like me," he said, deadpan, looking at me with those green anchor eyes. Roger Ailes says he has joked about Mr. Williams having too many shirts, but says he'll "do better than people think. ... He has that Tom Brokaw look of somebody every mother wants her daughter to marry." Even if I felt like raising a ruckus about Boys Nation, who would care? Feminism lasted for a nanosecond, but the backlash has lasted 30 years. We are in the era of vamping, self-doubting "Desperate Housewives," not strong, cutting "Murphy Brown." It's the season of prim "stay in the background" Laura Bush, not assertive "two for the price of one" Hillary. Where would you even lodge a feminist protest these days? "You ought to call the Lifetime network or, as we say, the 'Men Are No Damn Good Network,' and protest it," Mr. Ailes slyly suggested. I know that women have surpassed men, in many respects, by embracing their femininity and frivolity. Katie Couric and Diane Sawyer, who mix news with dish, cooking and fashion in the morning, are the real breadwinners of their news divisions, generating more ratings and revenue than the cookie-cutter men of the night. Yet, as Mr. Ailes says, "network anchoring is still Mount Olympus." I checked around for feminist outrage, but couldn't find any. Women told me the nightly news was an anachronism, so why shouldn't the anchor be? "Caring about having a woman in the showcase or figurehead role seems so 80's," one said. Another friend said she devotes the "one little ounce of feminist annoyance" she has left for the excess of "young fluffs" on cable news - as opposed to substantial newswomen, like CNN's bespectacled Pentagon reporter, Barbara Starr, "who looks like she could hit those generals with a handbag if they didn't give her answers." But my pal admits that she watched Mr. Brokaw partly because he was "eye candy," and declares women at fault in this matter: "Women like to read books about men and go to movies about men. But men don't like to read books about women or go to movies about women. The only way this is going to change is if women refuse to watch men. And the problem is, women like watching men." |
|
Ovo je link iz jednog Zakajevog starog posta... Radman: odlazim iz Hrvatske Cijela stvar me tako iritira da nisam htjela nista pisati, vuce na toliko starih nepravda i gadosti i bedastoca da... bolje nista. Zasad. |
Croats protest that science minister is 'meddling' in MedILS
- 19:45 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
FEDERICA CASTELLANI Appointments to Mediterranean institute are political, researchers complain. [MUNICH] Croatian scientists are up in arms over possible government interference in plans for a world-class research institute on the Adriatic coast. The Mediterranean Institute for Life Sciences (MedILS) would be established in Split, in the disused summer home of ex-Yugoslav leader Marshal Tito. The institute is the brainchild of Miroslav Radman, a Croatian biologist now at Necker Medical School in Paris and scientific adviser to Ivo Sanader, the Croatian prime minister. But Croatia's research community has become increasingly concerned that Dragan Primorac, the science minister, is trying to stack the institute's advisory board with faculty members from the University of Split. Primorac founded the university's laboratory for clinical and forensic genetics in 1994 and ran it for nine years. Radman has been threatening to withdraw from the institute in protest at what he sees as Primorac's meddling. "It was fundamental to the concept of MedILS that it should be under the leadership of an international scientific board, totally independent of local governments," he says. And more than 1,000 Croatian researchers around the world have signed an Internet petition supporting Radman. The project was endorsed by Ivica Racan, former prime minister of Croatia, in March 2003, but its future has been in doubt since he lost power to Sanader eight months later. On 20 November, the Croatian government sought to end the uncertainty with the publication of a tender to complete the refurbishment of the building by next May. The government will pay for the renovation of the building and offer its use, rent-free, for 40 years. Radman will seek funds to support research and education there. MedILS could boost Croatian research, says Kresimir Pavelic, head of molecular medicine at the Rudjer Boskovic Institute in Zagreb. "We are very provincial in our scientific outlook, and we need to grow internationally," he says. "That's why something like MedILS is so important to us." |