| < | prosinac, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
A never-promised rose garden.
Richard Burton's translation of Saadi's "Gulistan"
lolavictrola@yahoo.com
Linkovi
Hidden children
Perlentaucher
Exquisite Corpse
New York Review of Books
The Gramophone
The New Yorker
Gambit Weekly
The Village Voice
The Film Society of Lincoln Center
Live Journal images
Louise Brooks
The Tiger Lillies
How to eat mangoes
How Stuff Works
Humbul Humanities Hub
Mouse development
Lya De Putti
Strange Attractor
Comiclopedia
Tijuana Bibles
Words Without Borders
Le Courrier des Balkans
Minamoto Kitchoan
The Internet Movie Database
Film Noir
La Cinémathčque française
Cuba Solidarity
Agnes
Ateh
Atrios
Baghdad Burning
Bidon
Blind Lemon Jefferson
Boris i Luka
Cannonfire
Cosmic variance
Dan Savage
Daut
Feminist blogs
Filologanoga
Haramlik
James Wolcott
Jimbo
Jordan
Juan Cole
Juliere
Kaseta
Kleeon
Koka
Makedo
Marsal
Moljac
Monoperajanka
Nachtfresser
Nikola
Pharyngula
Pike
Quod scripsi, scripsi
RealClimate
Rozi Slon
Scientific American
Squid
(xvii)
Syria Comment
SyriaPlanet blogs
Širin
Tea Time
Thanatz
Tramtincica
13
Vampir probodeni
Vampir uskrsli
Xiola
Arhiva:
Prvi post
9/11
Happy married people
Gay vjencanja u San Franciscu
Kako otici u Ameriku, postdiplomska verzija, I
Kako otici u Ameriku, II
Kako otici u Kanadu
Biologija zene i seksa
Moja muzika
Zeno, STOJ!
Kerry vs. Bush u Isuslandu
Bloomsbury
Delia Elena San Marco
Je li cool biti gay?
PFLAG
Hodoljublja
Women in science, Pakistan
Bellocq
”Heather ima dvije mame”
Nacisti i Crkva
Sovjetske slikovnice
Jan Morris
Fuge i lutanja
On bullshit
Prava homoseksualaca sirom svijeta
Genitalno sakacenje zena
O klitorisu
Deset dana u Havani
|
Svako malo nesto me podsjeti zasto je ipak dobro, ili bar ugodnije, sto zivim ovdje, a ne doma. Doma bi me, na primjer, beskrajno maltretirala infantilna ili maliciozna pitanja i primitivni stavovi koje podrazumijevaju, tipa tog u naslovu. Sjetim se scene iz jedne americke povijesne serije, vrijeme nakon WWII, prvi kontakti bijelih radnika sa crnim kolegama, i jedan “probije led” pitanjem crncu: “Je li istina da se vi radjate s repom?” Crncu prvo padne mrak na oci—ocito provokacija, netko trazi kavgu, a onda shvati da ga ovaj pita ozbiljno. Pa samo zakoluta ocima i ode. To je i moj omiljeni pristup takvim pitanjima, ali moram priznati da funkcionira samo zato jer ih ovdje gotovo nikad ne susrecem. Nema osobe koja ne zna, bar iz vidjenja, nekog gaya, ili crnca, Iranca, Indijku, Kineza… Mijesanih i istospolnih parova ima na sve strane—ako ne u vasem domacinstvu, onda u susjedstvu, ili bar novinama. U Ontariju su vec gotovo dvije godine istospolni brakovi potpuno legalizirani, kao i u jos sest kanadskih regija, a usvajanje djece u homoseksualne obitelji moguce je vec deset godina. “Urbane legende” o, sta znam, crnackim repovima, azijskim horizontalnim vaginama i homicidalnim transeksualcima, uopce sva pretjerivanja, distorzije i stereotipi, brzo padaju jer ih je lako provjeriti, jer su ti navodno reprezentativni primjerci svugdje oko nas. Ako ima volje da se otvore oci i mucne glavom, jasno. No, postoje—opcenito--dva razloga zbog kojih se netko drzi pogresnih predstava: neznanje i zloca. Neznanje je ispravljivo, ako postoji volja da se nesto novo nauci, danas vise nego ikada. Da, gola informacija u mnogo cemu ne moze zamijeniti osobno iskustvo, ali pametni uce i iz tudjih primjera. Sto se tice zloce, nju ne znam objasniti. Pogotovo mi je misteriozna ona kod naizgled sretnih ljudi. Meni se cini da sreca u osobnom zivotu, zadovoljstvo u sebi, oplemenjuje. Mozda grijesim, ali kazem, ne znam kako objasniti malicioznost. Prihvacam da su neki ljudi takvi, i to je to. Mozda su, uz zlocu, i neinformirani. Mozda su glupi, ograniceni malogradjanstinom i sitnodusjem koje su sveprisutni u provinciji. Mozda su nesretni i nezadovoljni sobom, i nipodostavanje i mrznja nekog u slabijem polozaju im uvecava vlastitu vrijednost, tko zna. Lutajuci ovim blogovima imala sam i prijatnih i zalosnih susreta, i premda mi se cini da vecina ljudi koja posjecuje moj ima i sirine i pameti i iskustva, i ne trebaju im lekcije o tome “radjaju li se crnci s repovima”, umjesto da komentiram kratko na raznim mjestima, odgovorila bih na to pitanje u naslovu, i na stav iz kojeg je poteklo, ovim postom. Ne namjeravam nikoga uvrijediti predikama: znamo iz kakve sredine poticemo, i s malo maste mozemo svi zamisliti kako bi nam bilo da smo slucajno pripadnik neke omrznute “manjine”. A taj stav o kome govorim je ovakav: homoseksualnost (uzimam nju za primjer jer je tipicno najotrovnije napadana, vise od nacionalnih manjina i rasa, i najrjedje branjena) je “trend” uvezen nedavno iz inozemstva, dekadentna ili nakazna pomodnost, a ljudi koji je toleriraju, podrzavaju ili nedajboze “prakticiraju”, tek su pomodne budale, elitisticki (podrazumijeva se, “pseudoobrazovani”) snobovi, bolesnici i/ili nesto gore. Zdrava seljacka pamet diktira da se ta trulez ima prezirati, ispljuvati i, u ekstremu, iskorijeniti. U Hrvatskoj, dakle, zapravo nema homoseksualnosti, jer su oni vidljivi, ti sto marsiraju, pisu po novinama i, ko fol, studiraju na Filozofskom (na drugim faksevima ih naime nema)—obicni pozeri. Zele paznju. Zele biti cool, alternativni, originalni, i bas zato sto to zele biti, nisu, bas zato sto se predstavljaju kao homoseksualci: to nisu. Zanimljiv paradoks, i cudnovato krnja slika. A gdje su stari i sredovjecni homoseksualci-pozeri, pa oni bez diploma, gdje su gay vodoinstalateri, domacice, pomorci, radnice…? Nema ih. Zasto ih nema? Jer ih ne cujemo i ne vidimo. A je li to zato sto ih nema, ili zato sto se ne usudjuju oglasiti? Mora biti da ih nema, jer biti gay danas je cool, a tko ne bi htio biti cool, u jednoj slobodoumnoj do blaziranosti, politicki korektnoj do trbobolje zemlji kakva je Hrvatska! To je maksimum mog sarkazma. Biti gay, (a kad kazem “biti gay” ne mislim na neko ontolosko stanje, u besprostoru i bezvremenu, vec na ono kako “jesmo” u drustvu, kako smo vidjeni i tretirani), nije cool. Biti gay je, u najbolju ruku, jedna velika gnjavaza, a u najgoru po zivot opasna situacija. Na stotine iritanata i problema izroni tamo gdje ih heteroseksualci ne znaju ni zamisliti, u kontaktu s neznancima, pred zakonom, s obitelji, prijateljima, kolegama… Ovisno o tome imam li momka ili curu, moj status, ugled i osobna sigurnost idu od besprijekornih do gotovo nule—cak i ovdje, u Sjevernoj Americi, u naprednoj zemlji cetvrtoj po redu na svijetu po zivotnom standardu. Oh, drustveni napredak postoji, svi to znamo: formalno smo se rijesili i robovlasnistva i spolne diskriminacije i, jasno, imam krug prijatelja i podrsku obitelji i kolega, imam mir u svom mikrokozmu… ali samo u njemu. Nema govora da bi mi zivot bio laksi da sam straight, ili da se zelim udati za muskarca (nisu sve zene s muskarcima heteroseksualke…) Nije zivot automatski lak nikome, ali oni se ne opravdavaju na svakom koraku, nisu napadani i diskriminirani na svakom koraku, svaka neotesana budala ili siledzija ih ne prepada idiotskim i arogantnim pitanjima tipa jesu li se “rodili s repom”, jesu li izabrali taj “lifestyle” na rasprodaji, kao namjestaj za dnevnu sobu, jesu li to sto jesu iz cefa, vica, hira ili poremecenosti, niti raznorazni primitivci uzimaju sebi za pravo da ih preziru i tlace zbog crte jednako fundamentalne i urodjene kao sto su spol i boja koze. Sto se mene tice, nikako se ne zalim, pozeljela sam mijenjati sebe u mnogim pogledima, ali ne u ovom. A, najbolje doba za promjenu, eksperimentiranje, prepoznavanje i borbu za samopostovanje jeste mladost, i meni su ti alterna-redikuli i “toboznji” homoseksualci na faksevima—skroz normalni. Ono sto me plasi je lose prikrivena netolerancija njihovih cinicnih kriticara, s maskom superiornog zivotnog znanja koje je, zapravo, samo lazna superiornost arogancije i siledzijstva—vecine. |