| < | lipanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Jutros sam se zakačila za vrata i poderala šorc.Kad mi je bilo nekih 13-14 godina razbila sam se i poderala omiljene farmerke ispod koljena. Srećom, tad su u modi bile zaštopane farmerke pa mi ih je moja nena još isti dan popravila. Prije jedno 3 i po godine sam slomila nogu dok sam se igrala s Montyjem u dvorištu. Ma dobro, ne baš čitavu nogu, samo jednu malu kosku sa strane desnog stopala (rekli su mi da se zove fifth metatarsal), ali dovoljno da buden na štakama 6 sedmica i da onda hodam sa “space boot” na nozi jos 4 sedmice poslije toga. Svaki dan imam bar jednu ili dvije manje episode smotanosti – udarac glavom u frižider, učepljeni prst, nešto prosuto, ma uobičajene stvari… Danas je epizoda bila malo veća, ali na sreću te velike se ne dešavaju svaki dan. I šorc je prezivio - još se moze nositi. Ma smotana sam čudo jedno. Ali baš me briga! Neka sam! (photo by my sweetie) |
Sve se promijenilo, a ništa se nije promijeno – kaže on i zagrli me jače. Sjedimo stisnuti jedno uz drugo, moja glava na njegovom ramenu, njegova ruka oko mene, a moja u njegovoj. Vozimo se nazad sa plaže. Više me nije briga ni kako sjedim, ni da li će se vjenčanica izgužvati. Bose noge nam se dodiruju. Tako sam sretna. Smješak ne silazi sa lica. Okrenem glavu gore prema njemu i kažem “da, baš se ništa nije promijenilo, a sve se promijenolo”. On me poljubi i sad sam još sretnija. Vječanje je bilo baš onakvo kakvo smo željeli da imamo. Na predivnoj plaži, uz zelenkasto-plavo more, sa bijelim puffy oblacima i malim vjetrićem. Nas dvoje, minister i cameraman. Leis od prelijepog ljubičastog cvijeća oko vrata, držimo se za ruke. Ne sjećam se skoro ničega što je minister govorio. Ali se sjećam njegovog pogleda i ljubavi u njegovim očima. Sjećam se da sam zamalo počela da plačem dok je minister pričao nešto o braku i našem životu koji ćemo da dijelimo, kako treba da pazimo jedno na drugo i kako svako jutro kad se probudim i pogledam u čovjeka koji spava do mene treba da pomislim koliko sam sreta sto ga imam u svom životu. Pomislila sam da ja to već znam, da znam koliko sam sretna, i da je on meni tako super. Suze su mi napunile oči, a njegova ruka je blago stegnula moju kao da kaže u redu je, a on je prošaputao “volim te”. “I ja tebe, najviše, ljubavi moja”, odgovorila sam mu i odlučila da otjeram suze. “Nećeš, Jaco, plakati”, pomislila sam u sebi, nasmijala mu se i stegnula njegovu ruku. U 4:33 PM (Hawaii Pacific time) minister je rekao “I now pronounce you husband and wife. You may kiss your beautiful bride”. Savršeni poljubac i postali smo Mr. and Mrs. H. Sve je prošlo kao kroz san. I bilo je predivno. Evo i sad se smješim misleći o tome. Presretna sam. |
Bilo nam je ludo i nezaboravno! Vratili smo se, a ostali bi tako rado tamo :) Hawaii su stvarno predivni, jos ljepsi nego na slikama. Vjencanje je bilo bas onakvo kakvom smo se nadali. Obadvoje smo presretni.Hvala sam svima na cestitkama i hvala vam sto se svracali u ovaj moj mali cyber-kutak dok mene nije bilo. Sutra cu pisati mnogo vise o svemu - sad pokusavam da stavim slike on-line, ne ide bas tako brzo kad imas preko 500 slika :))) a svi samo pitaju "gdje su slike, kad ce biti slike" I can't stop smiling :-D |
Od tog našeg prvog sustreta s ove strane bare prošlo je već 5 godina. Bilo je dana kad su mi minute bile duže od godina, a bilo je i onih kad bi čitav dan proletio brže od sekunde. Dugački su bili oni dani kad su nas razdvajale hiljade milja, a oni kratki kad su nas djelili milimetri. Nas dvoje se često zezamo da se naša priča može skratiti u nekoliko recenica: Bili smo prijatelji, najbolji prijatelji dvije godine, zabavljali smo se dva dana, i onda se dvije i po godine nismo vidjeli. I evo sad, 9 i po godina od kako smo se upoznali, još uvijek smo zajedno, volimo se svaki dan sve više i super nam je. Imamo fantastičan život, onakav kakav smo zamišljali i želili da imamo. Da mi je neko rekao tog dana na fakultetu da će moj zivot biti ovakav kroz 10 godina, ne samo da mu ne bi vjerovala, nego bi ga u Kreku poslala :)) Prekosutra idemo na Havaje. Idemo da se vjenčamo, da “ozakonumo” tu našu vezu, iako je to za nas oboje samo formalnost, jer list papira ne može značiti više od obećanja koje smo još davno jedno drugom dali. 13. juni će biti naš dan – vjenčaćemo se na pješčanoj plaži uz zalazak sunca i havajsku muziku. Biće nam super. A neka i svima vama koji svratite na moj mali blog takođe bude super dok mene nema. Ostajte mi sretni i veseli, pišite svoju poeziju i prozu. Čitaću vas opet 22.juna. Aloha! |
Scena peta - velika je ta bara:27. decembra sam krenula preko bare. Prvo do Zagreba, pa onda Beč, NYC i na kraju dva dana kasnije bila sam u Oklahomi. Na drugom kraju kugle, hiljadama kilometara daleko od njega. Hiljadama kilometara daleko od svega što sam poznavala. Već u New Yorku na aerodromu sam počela da mu pišem prvo pismo. Pisala sam mu kako je sve veliko i strano, i kako svako priča engleski (ne znam zašto mi je to bilo čudno, ali eto jeste), kako sam ga pozelila i kako jedva čekam da ga opet vidim. Razmjenili smo preko 200 takvih pisama u iduće dvije i po godine. Svaki dan sam nestrpljivo čekala poštara i otvarala sanduče nadajući se da ću vidjetu jednu od njegovih bijelih koverti sa plavo-crvenim ivicama. A glupa pošta, dolazila je tako sporo. Često bi pismo putovalo i po mjesec dana. Tad email još nije bio tako razvijen s njegove strane bare i koliko god bi želila da sam se mogla češće čuti sa njim, ta mi pisma ipak vrijede više od bilo kojeg emaila. Svake nedelje me zvao, a tih 10ak minuta bi uvijek prošlo previše brzo. Bili smo tako daleko, ali ipak tako blizu. Skoro svaki dan smo pisali jedno drugom, a pisma su znala biti i od po 4-5 listova. Znao je šta se sa mnom dešava bolje od bilo koga, i kroz sve što sam prolazila on je bio tu, u mojim mislima. Naš idući susret bio je dvije i po godine poslije tog hladnog decembarskog dana kad smo se oprostili. I on je došao ovamo, “preplivao okean radi mene” što bi on rekao :), ali opet smo bili daleko, skoro 2000 milja. Taj prvi suster bio je 5 mjeseci poslije njegovog dolaska ovamo i ne znam šta mi je bio gore – to kad je bio u Bosni pa se nismo mogli vidjeti, ili kad je konačno došao ovamo, pa se opet nismo mogli vidjeti. Odbrojavili smo ne samo dane, nego i miniute i sekunde do tog našeg ponovnog susreta. Kako sam samo bila nervozna. Mislim da sam u zadnjih 10 minuta leta sažvakala veliko paklo žvaka i pojela kutijicu mint bombona. Kad je avion konačno sletio, iskočila sam iz sjedišta i progurala se do vrata onako kako to samo mi balkanci umijemo. Ne znam ni sama kako sam prošla kroz onaj koridor do kapije, adrenalin je bio u svakoj ćeliji moga tijela. Osjećala sam se kao da lebdim, trčala sam i prbijala se kroz guzvu. I onda sam ga ugledala kako trči prema meni. Mislim da sam vrisnula, ali se ne sjećam. Sjecam se samo da sam trčala i onda me on zgrabio, zagrlio, podigao od zemlje, vrtio u krug i nosio dalje od te gužve. Sjećam se da sam ga zagrlala veoma jako, položila glavu na njegovo rame i uživala u njegovom dodoru i mirisu. Onda me spustio, rekao mi da me voli i poljubio me najboljim poljupcem koji sam ikad osjetila. Štrecnulo me u stomaku, koljena su mi klecnula, ne znam ni da li bi uspjela ostati na nogama da me on nije držao. Sve je bilo tako nestvarno, kao u filmu, kao u snu. Dao mi je crvenu ružu, opet me poljubio i podigao u zagrljaj kao Richard Gere onu curu na kraju filma Oficir i Džentlmen, i spustio me tek kad smo došli do Luggage Claima. Mislim da sam vrištala od sreće, da sam se smijala na sav glas. Mislim da su svi buljili u nas, ali ne znam za sigurno jer ne sjećam se da sam uopšte ikoga primjetila. Bila mi je dovoljna ta prva minuta s njim, taj prvi savršeni poljubac da znam da se između nas nije ništa promijenilo iako se dvije i po godine nismo vidjeli. |
Scena četvrta - sve se mijenja:Te jeseni počeli su moji prvi planovi o odlasku u Ameriku. Tad je to još uvijek nestvarno zvučalo i sumnjala sam da se ikada desiti, a istovremeno se potajno nadala da hoće. Ljudi koji su mi pomogli da ostvarim taj san bili su mnogo uporniji od mene i znam da bez njih ne bi bila ovdje gdje sam sad. Za mene je to bila samo super ideja, ali nisam htjela da se previše nadam i radujem. Život je tako kao i obično. Upisala sam drugu godinu, ali sam na predavanja išla veoma, veoma rijetko. Polagala sam ispite iz prve – tek toliko da imam neki backup, ako ne bude ništa od tog mog puta preko oceana. S njim sam stalno bila u kontaktu. Pričali smo telefonom, izlazili kad god bi nam to naši rasporedi dopuštali. On mi je govorio kako mrzi te glupe Amerikance sa kojima ja radim, a ja sam ga ubjeđivala da nisu svi oni tako loši. Govorio mi je kako je “odlučio da se ženi” (ha ha), a ja ga odgovarala od toga jer “brak je totalno bez veze”. Naravno, nije on nikad to ozbiljno mislio, ali volio je da me zeza, a to mu je bila omiljena fora. Kasnije mi je pričao kako je imao veliki pritisak od okoline u kojoj je radio i od roditelja da se oženi jer “vrijeme mu je (a bile su mu tek 23-24 godine!), šta čeka, ima super posao”, ma sve one gluposti koje ljudi inače govore jer nemaju ništa pametnije da rade sa svojim životom pa se miješaju u tuđi. Rekao mi je kako su mu bili smiješni ti ljudi, i kako se nikad ne bi oženio radi nekog drugog, ali da je uživao da me zeza na taj način. On je bio jedina konstanta u mom životu. Te godine se toliko toga promijenilo, ali on je uvijek bio tu – spreman da sluša moje jadikovke i nove dogodovštine, da mi priča viceve, da me nasmije kad mi uopšte do smijeha nije bilo. Iduceg ljeta su moji planovi o odlasku postali mnogo ozbiljniji i konkretniji. U avgustu sam išla u Budimpeštu na polaganje TOEFL testa, u oktobru sam dobila pismo od škole da su me primili, a kad sam u novembru otišla u Zagreb po vizu i da kupim karte – tad više povratka (odnosno ostajanja) nije bilo. Jaca je bila spremna da osvoji Ameriku! Tog oktobra i novembra izlazili smo mnogo češće – nekad čak i dva-tri puta sedmično. Ispijali smo kafe (ja sam samo “pila” šlag) i čajeve, zezali se i ludirali vise nego obično jer iako nismo spominjali taj moj odlazak znali smo da je tu, odmah iza ćoška. Pri jednom očajavanju u Mejdanu rekla sam mu da će mi od svega najviše on nedostajati. Da mi se neće biti tesko oprostiti s mamom i tatom, sa sestrom, ma ni s kim, osim sa njim. Rekla sam mu da ne znam kako ću se oprostiti sa njim, da ne želim da mu kazem goodbye. Zagrilo me i rekao da će sve biti u redu, da ne budem tužna jer sam mnogo ljepša kad se smijem nego kad mi suze teku niz obraze. Sve je puklo 15. decembra 1997. Našli smo se naveče oko 5-6 u zanatskom centru blizu Mejdana (ne znam da li to mjesto još postoji – Makedo, to je bilo skroz blizu one zgrade u kojoj si ti živjela). Izašli smo da proslavimo moj rođendan i da se vidimo prije nego što ja odem. Zezali smo se, šetali po tom centru, razgledali prodavnice, i onda samo sjeli da popijemo kafu. Sto je bio u ćošku, malčice udaljen od ostalih. Stigla nam je kafa i mala Kraš cokolada sa njom. Smazala sam odmah, i svoju i njegovu, naravno, i počela da srčem svoj šlag. Sjedili smo dugo u tišini, znali smo obadvoje da je ovo možda zadnji put da se vidimo. Bila sam tužna, nisam htjela da se rastanemo. Zagrlio me, onako preko stola. Glave su nam se dotakle. Nisam mogla da ga pogledam u oči. Imala sam osjećaj da će se nešto desiti, a nisam želila da se bilo šta desi, htjela sam samo da ostanemo tako, zamrznuti u vremenu i prostoru. I onda mi je rekao “znaš li bolan da te volim”. 6 malih riječi koje su promijenile naše živote. “Znam”, odgovorila sam mu. Koji odgovor, zar ne? Ma to samo ja mogu tako. Znala sam da će mi reći tako nešto, ili da će me poljubiti, znala sam da će se nešto desiti. Dio mene je želio da se to desi, a drugi dio je vrištao “neeee, ja idem za 12 dana. Odlazim preko okeana. Ja odlazim. Ja idem tako daleko. Neeee, ne sad”. Ma, bila sam sva zbunjena. Nisam znala u šta se mi to upuštamo jer ja odlazim za 12 dana. I ko zna kad ćemo se onda opet vidjeti. I šta će se desiti u međuvremenu. Šta ako ovo sve pokvari, šta ako izgubim najboljeg prijatelja, šta ako… I kroz svu tu zbrku u mojoj ludoj glavi, sve što sam uspjela reći bio je “znam”. (Još uvijek me zeza radi toga i to mu je glavni argument da on mene voli više jer mi je jednom više rekao da me voli, a ja sam njemu rekla “znam”.) Sjedili smo u tišini, tako zagrljeni, pojma nemam koliko dugo. Vrijeme više nije postojalo. Sve bilo u slow motion. Rekla sam mu da i ja njega volim i pitala ga šta sad da radimo. “Koliko tebi traje ta tvoja škola?” bio je njegov odgovor. “Pa 4 godine, mada bi možda mogla završiti i prije ako mi priznaju nešto sa našeg fakulteta”. “Hajde onda, požuri, završi taj vrtić, i vrati mi se, ja ću te čekati.” |
Scena treća - još uvijek samo prijatelji:Skoro svaki naš izlazak započinjao je na isti nacin – doček na autobuskoj stanici uz veliki zagrljaj, onaj što te odigne od zemlje i zavrti u krug. A onda odlazak u Dalmu na pizzu sa šampinjonima. Tako smo često tamo išli da su nas ubrzo prestali pitati šta želimo da naručimo. Dalma je bila naše mjesto. Jedino mjesto gdje je Sprite serviran u zelenim staklenim flašicama, a kečap je bilo nemoguće izvaditi iz bočice osim ako u istu ne gurneš nož. Sjećam se kako smo se pritajno smijali kad bi vidjeli nekoga ko nikad prije nije bio u Dalmi kako se muči sa kečapom :) Poslije pizze je uvijek dolazila voćna salata. Još nisam bolje voćne salate nigdje pojela od te u Dalmi - ogromna, duboka, visoka čaša, puna raznog voća sa puno šlaga i malim suncobranom na vrhu. Ja sam od njega uvijek “krala” jabuke i narandže i naravno šlag, a on je od mene za uzvrat uzimao grožđe i kivi. Znali smo sate provesti tamo, pričajući i zazajući se. A ti sati prolazili su brže od minuta. Kad god bi izašla sa njim osjećala sam se kao da je vrijeme stalo, kao da vrijeme ne postoji. Kao da ne postoji ništa više na svijetu osim nas dvoje. Osjećala sam se tako sigurnom, osjećala sam da mi se ništa loše ne može desiti dok sam s njim. Sve ostalo oko nas bilo je poput lažnog backgrounda koji fotografi koriste za porodične portrete. Sve je bilo tu, negdje oko nas, ali jednostavno nije bilo bitno, kao da ga i nije bilo. Volim sjećanja na te dane kad smo se ludirali po Tuzli… Jednog toplog ljetnjog dana sjedili smo izpred Tuzlanke poslije višesatnog razgledanja i probavanja svega mogućeg. On je bio u farmerkama i tamno crvenoj kosulji kratkih rukava. Sjedili smo na klupi u hladu, zezali se i ja sam iz nekog razloga krenula da ga golicam ili uštinem – ne sjećam se tačno – ali se sjećam da sam tad po prvi put osjetila njegove velike mišiće pod mojim prstima. Sjećam se da mi se u stomaku nešto pokrenulo od tog dodira. Nikad prije nisam osjetila tako snažne, velike bicepse. Bila sam sva izgubljena, nisam mogla da prestanem da ga pipam i da prstima prelazim preko obrisa njegovih mišića. On se valjao od smijeha i pokušavao da pobjegne jer sam ga golicala. Tad sam po prvi put pomislila o njemu na taj “posebni” način. Ali kratko je trajala ta misao, i neke druge su je veoma brzo potisle veoma veoma duboko, na neko sigurno mjesto. Jer nisam htjela da tako mislim o njemu. Previše mi je značilo to naše prijateljstvo i stalni mi se u glavi vrtilo nešto sam nekad davno pročitala “prijateljstvo često prerasta u ljubav, ali se ljubav rijetko snižava u prijateljstvo”. Bilo mi je previše stalo do njega, ne bi mogla podnijeti da ga izgubim i zato sam bila spremna na samo prijateljstvo i ništa više. Ali ipak, ona misao, iako duboko zartpana, znala je proviriti ponekad, na sekundu ili kraće, i bila je tu, iako sakrivena… |