Scena peta - velika je ta bara:
27. decembra sam krenula preko bare. Prvo do Zagreba, pa onda Beč, NYC i na kraju dva dana kasnije bila sam u Oklahomi. Na drugom kraju kugle, hiljadama kilometara daleko od njega. Hiljadama kilometara daleko od svega što sam poznavala. Već u New Yorku na aerodromu sam počela da mu pišem prvo pismo. Pisala sam mu kako je sve veliko i strano, i kako svako priča engleski (ne znam zašto mi je to bilo čudno, ali eto jeste), kako sam ga pozelila i kako jedva čekam da ga opet vidim. Razmjenili smo preko 200 takvih pisama u iduće dvije i po godine. Svaki dan sam nestrpljivo čekala poštara i otvarala sanduče nadajući se da ću vidjetu jednu od njegovih bijelih koverti sa plavo-crvenim ivicama. A glupa pošta, dolazila je tako sporo. Često bi pismo putovalo i po mjesec dana. Tad email još nije bio tako razvijen s njegove strane bare i koliko god bi želila da sam se mogla češće čuti sa njim, ta mi pisma ipak vrijede više od bilo kojeg emaila. Svake nedelje me zvao, a tih 10ak minuta bi uvijek prošlo previše brzo. Bili smo tako daleko, ali ipak tako blizu. Skoro svaki dan smo pisali jedno drugom, a pisma su znala biti i od po 4-5 listova. Znao je šta se sa mnom dešava bolje od bilo koga, i kroz sve što sam prolazila on je bio tu, u mojim mislima.
Naš idući susret bio je dvije i po godine poslije tog hladnog decembarskog dana kad smo se oprostili. I on je došao ovamo, “preplivao okean radi mene” što bi on rekao :), ali opet smo bili daleko, skoro 2000 milja. Taj prvi suster bio je 5 mjeseci poslije njegovog dolaska ovamo i ne znam šta mi je bio gore – to kad je bio u Bosni pa se nismo mogli vidjeti, ili kad je konačno došao ovamo, pa se opet nismo mogli vidjeti. Odbrojavili smo ne samo dane, nego i miniute i sekunde do tog našeg ponovnog susreta. Kako sam samo bila nervozna. Mislim da sam u zadnjih 10 minuta leta sažvakala veliko paklo žvaka i pojela kutijicu mint bombona. Kad je avion konačno sletio, iskočila sam iz sjedišta i progurala se do vrata onako kako to samo mi balkanci umijemo. Ne znam ni sama kako sam prošla kroz onaj koridor do kapije, adrenalin je bio u svakoj ćeliji moga tijela. Osjećala sam se kao da lebdim, trčala sam i prbijala se kroz guzvu. I onda sam ga ugledala kako trči prema meni. Mislim da sam vrisnula, ali se ne sjećam. Sjecam se samo da sam trčala i onda me on zgrabio, zagrlio, podigao od zemlje, vrtio u krug i nosio dalje od te gužve. Sjećam se da sam ga zagrlala veoma jako, položila glavu na njegovo rame i uživala u njegovom dodoru i mirisu. Onda me spustio, rekao mi da me voli i poljubio me najboljim poljupcem koji sam ikad osjetila. Štrecnulo me u stomaku, koljena su mi klecnula, ne znam ni da li bi uspjela ostati na nogama da me on nije držao. Sve je bilo tako nestvarno, kao u filmu, kao u snu. Dao mi je crvenu ružu, opet me poljubio i podigao u zagrljaj kao Richard Gere onu curu na kraju filma Oficir i Džentlmen, i spustio me tek kad smo došli do Luggage Claima. Mislim da sam vrištala od sreće, da sam se smijala na sav glas. Mislim da su svi buljili u nas, ali ne znam za sigurno jer ne sjećam se da sam uopšte ikoga primjetila. Bila mi je dovoljna ta prva minuta s njim, taj prvi savršeni poljubac da znam da se između nas nije ništa promijenilo iako se dvije i po godine nismo vidjeli.
Post je objavljen 07.06.2005. u 14:53 sati.