| < | svibanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Scena druga - samo prijatelji:Kraj semestra “proslavili” smo “očajavanjem” u Galeriji. Balaš je pjevao tuhonjavice, a mi smo bez riječi sjedili jedno kraj drugog i ispijali čaj s limunom. Bio je to naš prvi rastanak. Ni sanjala nisam koliko će ih još biti. Tada sam po prvi put mrzila što je došao raspust i jedva čekala da počne novi semestar. A onda su počeli višesatni razgovori telefonom. Mami nije bilo jasno šta imamo toliko da pričamo, a tata je samo promrmljao “Sumnjiv je meni taj Bruno”. (zvaćemo ga Bruno, neka mu to bude alias za ovu priču). Ma ko zna o čemu smo sve pričali – sjećam se da sam mu se jadala kako mama stalno pravi grašak za ručak i kako mi je grašak dosadio. Nekoliko puta sam čak i zaboravila da bi trebala izaći s tadašnjim momkom jer sam pričala s njim. O da, mi smo bili samo prijatelji, ništa više – ja sam imala momka, on je imao djevojku (jedno vrijeme čak i nekoliko njih istovremeno). Između nas je bilo samo prijateljstvo – ja sam bila presretna što sam konačno pronašla takvog prijatelja kome mogu reći ama baš sve. Bila sam presretna što konačno opet imam nekog takvog u mom životu jer moje prave prijateljice već dugo nisu bile tu. Nisam čak ni pomišljala da bi između nas ikada moglo biti išta više od prijateljstva. Na početku iduceg semestra počela sam da radim za ifor. Gimnazijsko obrazovanje i znanje emgleskog jezika pokazali su se korisnim mnogo ranije nego što sam očekivala. Na predavanja sam ipak uspjevala doći 3-4 puta sedmicno, ali smo provodili mnogo manje vremena zajedno jer ja sam uvijak bila u žurbi. Kasnije mi je pričao kako mi je svaki dan čuvao mjesto kraj sebe i nikome nije dopuštao da tu sjedne čak i poslije prva dva predavanja jer “šta ako se ja pojavim a nemam gdje da sjednem”. A vjerujete mi to nije bio ni malo jednostavan zadatak. Čak i drugog semestra bilo je više studenata nego što je moglo stati u amfiteatar, a mjesto u prvih pet redova bilo je što bi se ovdje reklo “a prime piece of real-estate”. Ubrzo su svi skontali za koga on čuva to mjesto, a mene u “kolegice” zezale kako on želi da me otme od mog tadasnjeg momka - izjava na koju sam se ja od srca nasmijala. Rekla sam im da su blesave, da pojma nemaju, i nije mi bilo jasno zašto niko ne može da prihvati činjenicu da smo mi samo prijatelji. Zar je toliko čudno da muško i žensko mogu biti samo prijatelji i ništa više. Ali, izgleda da sam jedino ja bila ta koja nije vidjela šta se dešava. To be continued … |
Scena prva – naš susret:Dragi i ja smo se upoznali prije devet i po godina, jednog davnog septembarsko-okrobarskog dana 1995. U amfiteatru tuzlanskog ekonomskog fakulteta sjedio je on u redu iza mene, okružen sa četiri studentice koje je pokušavao ubijediti da ljubav zaista ne postoji. Naravno, kako ne reagiriati na takvu izjavu, čak i kad je izjavi neko koga ne znaš. Okrenula sam se, rekla mu kako uopšte nije u pravu, da ljubav postoji, i uskoro je rasprava postala između samo nas dvoje dok su ostali gledali taj sukob riječi ko da je bio sukob pesnica. Dugo mi je trebalo da mu zapamtim ime. Viđali bi se na predavanjima, pričali na pauzama izmedu predavanja, čak sam mu i posuđivala moju bilježnicu iz računovodstava (I onda ga morala ganjati da mi vrati. Nekoliko godina kasnije mi je prizao da mu bilježnica uopšte nije trebala), a u mojoj glava sam ga zvala “onaj što ne vjeruje da ljubav postoji”. Počeli smo sve više i više da pričama na pauzama, prvo sa mnoštvom ostalih brucoša o predavanjam, glupim profesorima i ispitama, a onda smo se nekako odvojili od svih i ubrzo smo bili samo nas dvoje. Fakultet više nije bio jedina tema razgovora i shvatila sam da imamo puno toga zajedničkog. Uživala sam pričati s njim i smijati se njegovim otkačenim forama, idejama i pogledima na svijet. Radovala sam se odlasku na fakultet zato što sam znala da će on biti tamo i bila veoma razočarana kad zbog posla nije mogao doći na predavanja. To be continued … |
Guy: But, we only had coffee. Girl: Yeah, and everybody knows coffee leads to sex. That’s why there is a Starbucks on every corner in America!!! (overheard on some show while channel surfing) Još mnogo prije nego što sam došla ovamo čula sam tu izjavu mnogo puta u filmovima i serijama – na svakom ćošku nalazi se Starbucks. Ja sam ga tek poslije 5 i po godina vidjela na nekom ćošku. U gradu u kojem sam išla u školu ga uopšte nije bilo. Bilo je nekih malih lokalnih coffee places, ali Starbucksa nije. Po prvi put sam ga ugledala u ugromnom shopping centru obližnjeg velikog grada. Čak ni u tom gradu nije ih bilo na ćoškovima. Mislila sam biće drugačije kad se preselim u NY, ali ni ovdje gdje sam sad ni na jednom ćošku nema Starbucksa. Kad se prije 3 godine sagradila velika Barnes & Noble bookstore, u njoj se otvorio Starbucks – koji je to sretni dan bio! Ali dugo mi je trebalo da skontam zašto je to tako – zašto se Starbucksi otvaraju u drugim prodavnicama ili mall-ovima. U velikoj većini američkih gradova ako nemaš auto ne možeš baš nigdje otići. Samo u velikim gradovima koji imaju razvijen javni saobraćaj auto nije svakodnevna neophodnost. Za sve ostale koji ne žive u tim velikim gradovama, ako nemaš auto život ti nije ni malo jednostavan. A ako si u autu, onda ti nije baš jednostavno svratiti u prodavnicu na ćošku ulice da kupiš your morning cup of java. Supply and demand – šta drugo reći. Ali zato kad smo bili u New York Cityju – e tu je totalno druga slika. Tamo se stvarno na svakom ćošku nalazi Starbucks! Prvi dan ni ja ni dragi nismo mogli svojim očima vjerovati da je to stvarno tako. A drugi dan smo već počeli da se igramo “koliko ćemo ih danas vidjeti” i “na kojoj ulici ih ima više”. Jedan smo čak otkrili i u Trump-ovom hotelu na Petoj Aveniji. Svi mi kažu da ih u Seattle-u ima još vise nego u NYC. Tamo su ipak započeli davne 1971. U posljednje vrijeme imam veliku želju da posjetim Seattle. Ne zbog Starbucksa, ne uopšte zbog toga. Ja čak i ne volim kafu (ne znam je čak ni napraviti kako treba). Osim ako u njoj nema puno creamera, šećera i šlaga, tako da se kafa baš i ne osjeti :) Ali zato volim White Chocolate Mocha sa šlagom naravno – obavezno probajte ako budete u prilici. |
Nisam već odavno ništa napisala. Nemam vremena. Inspiracije imam, ali vremena ne. Dok pročitam sve vaše blogove prođe mi prvih pola sata radnog dana, a onda je red početi raditi, a ne baš toliko zabušavati. A kad dođem kući, e tad je mnogo ljepše provoditi vrijeme s njim. A i vrijeme je konačno lijepo – sunčano, ali ne previše toplo. Jorgovani su procvali na sve strane, ulice tako fino mirišu – uživam šetati s Montyjem. Odborjavam dane do vjenčanja. Još samo tri sedmice i dva dana pa idemo. Još samo tri sedmice i pet dana pa ću biti Mrs. H. Jedva čekam da se bućnem u okeanu. Poželila sam more i plažu. Ponekad svratim na Tijin blog i poželim da makar na jedan dan mogu biti kod nje u Splitu. Našeg Jadranskog mora nisam vidjela već tako dugo – ima nekih 10ak godina ako ne i više. No, možda se ove godine i to desi. Ako ne, onda iduće definitivno. |
Malo sam pregledala blogove da vidim šta se kod vas dešava i naiđem na jedan blog na kojem je slika mačke sa veoma ljutim izrazom na licu jer joj je na glavi “kaciga” od neke velike zelene vocke. Ispod slike piše “ovako se provodi petak 13!!”. Nisam čak ni znala da je baš danas petak 13. Bilo mi je bitno samo da je petak i da ga slijede dva dana vikenda! Nisam nikad bila tako puno sujevjerna, ali isto tako nisam bila ni baš presretna kad bi mi crna mačka prešla preko puta. Petak 13 mi nikada nije predstvaljao neki big deal. Ali slika ove mačke me na neki čudan način podsjetila na nešto što mi se deselo nekad veoma davno. Mislim da sam tad bila u četvrtom razredu osnovne škole i to što se desilo nema ama baš nikakave veze sa mačkama, ali se desilo na petak 13. Krenula sam s drugaricom napolje i nešto smo se zezale kako je danas petak 13, kako moramo da pazimo šta radimo, kako bi nam se mogle desiti loše stvari … I onda ugledamo na zamlji novčanicu od 50 dinara i počnemo se smijati – petak 13 malo sutra!! Uzmemo lovu i počnemo da kontamo šta bi mogle da si kupimo. Odlučimo da odemo do obližnje prodavnice i kupimo si dvije kutije marshmallow-a – znate one čokoladice u plavoj kutiji, okrugle, na dnu keksić, u sredini velika bijela masa a sve to prekriveno čokoladom. Izađemo iz prodavnice, sjedemo na neku klupu i pojedemo ih sve – ja šest komada, ona šest komada (toliko ih dođe u kutiji). Kroz pola sata dođe nam muka, boli nas stomak, nije dobro nikao. Pogledamo na dno kutije, kad tamo istekao im vijek trajanja. E što smo se tek onda valjale od smijeha (a malo i od bola u stomaku). I to ti je petak 13! Ne znam ni sama kako mi je ovo palo na pamet gledajući sliku te ljute mačke, ali sam se slatko nasmijala sjetivši se te dvije curice od nekih 10ak godina koje su bile tako vesele kad su ugledale izgubljenu novčanicu na cesti. P.S. Nisam mogla naći sliku marshmallowa. P.S.S. Jazzie mi je pomogla da nađem sliku :) Thanks Jazzie! |
Volim kad se uvučem u krevet kraj njegaKad stisnem svoje tijelo uz njegovo Kad mi glava klone na ono savršeno mjesto između njegovog vrata i ramena Kad mi se grudi priljepe za njegova leđa Kad nam se noge sklope u obliku slova V A njegovu slatku guzu osjetim tamo gdje najviše volim Volim kad se tako – like two pieces of a puzzle – upazliramo Savršeno stvoreni jedno za drugo Volim da osjetim ritam njegovog disanja Volim da slušam otkucaje njegovog srca Volim kad se toplina njegovog tijela proširi kroz moje Volim ga Tako puno |
    To je Monty - najbolji cuko na svijetu :)) Juče smo se igrali u dvorištu i malo se slikali :) |
Well, I woke up this morningAnd I got myself a beer. Well, I woke up this morning And I got myself a beer. The future’s uncertain And the end is always near. Let it roll, baby, roll. Let it roll, baby, roll. Let it roll, baby, roll. Let it roll, all night long. Zar nije fino kad poslije dugog i napornog dana uđeš u auto, okreneš ključ i uz zvuk motora čujes pjesmu poput ove? Zaboraviš na sve što te nerviralo, pojačaš radio do daske i odeš u neki svoj svijet ... pjevaš (vrištiš) na sav glas i nije te briga da li će te neko čuti jer tebi je fino... let it roll, baby, roll .... |
Svaki put kad pomislim da me ništa više u ovoj Americi ne može iznenaditi – nešto se glupo pojavi i iznenadi me. Prije nekoliko minuta sam slučajno sazanala da je sutra National Prayer Day. Zovem ja klijenta da ugovrim meeting za software update i kaže on meni “sutra između 10 i pola 11 mi ćemo svi biti na prakingu jer sutra je National Prayer Day, tako da bi nam poslije ručka vise odgovaralo.” Ok, kažem ja, vidimo se onda oko 1. Supstim slušalicu i kontam “National Prayer Day, wtf??” Kakva je to fora? Pa šta sve ovi glupi ameri neće izmisliti. Odem malo na google da vidim kakvo je to u stvari sranje i evo šta sam našla:A bill mandating a National Day of Prayer was passed unanimously in Congress and signed into law by President Truman in 1952. It required that the President select a day each year for national prayer. In 1988, a Public Law 100-307 was introduced to Senate as Bill S 1378 by Strom Thurmond to establish that the first Thursday of every May be celebrated as the National Day of Prayer. It was matched by a House version introduced by Tony Hall, received broad bipartisan support, and was signed into law by President Ronald Reagan. I od tada se svaki prvi četvrtak u maju slavi kao Nacionalni dan za molitvu. Koje sranje! Ali nije to sve – imaju oni i svoj web site na kojem ti daju sugestije za koga da se moliš. Takođe imaju u 2005 National Day of Prayer Theme Song (wtf još jednom) i store gdje možeš da kupiš cd sa tom pjesmom, postere, naljepnice i ostala sranja. Ma baš su kreteni! |
Danas je Prvi Maj - Međunarodni praznik rada. Dan kao i svaki drugi. Da sam odrasla ovdje gdje sad živim vjerovatno ne bi ni znala da je Prvi Maj nešto posebno. A oni koji i znaju za May Day misle da je to “komunistički praznik” i ne žele ni da znaju ništa više. Nadasve je zanimljivo čuti njihove reakcije i kako pričaju o tom praznuku koji je u stvari i nastao baš ovje u Americi. Tačnije, nastao je u Čikagu 1886. godine gdje se radnička klasa borila i ginula za osmosatni radni dan. Njihova borba dala je nadu radnicima čitavog svijata da demonstracijama i štrajkovima mogu da poboljšaju životne i radne uslove. U toku Velike Depresije, 1930-tih, milioni radnika širom Amerike su 1. maja protestovali i tražili radno osiguranje i sindikalna prava, a takođe su marširali za podršku Ruskim radnicima. Naravno, sve to je prepalo glavonje sa Wall Street-a i Bijele Kuće, koji su May Day proglasili "un-American." I tako se danas Međunarodni praznik rada slavi širom svijeta osim u tri zemlje – United States, Canada i South Africa. Zanimljivo, zar ne? |