Scena druga - samo prijatelji:
Kraj semestra “proslavili” smo “očajavanjem” u Galeriji. Balaš je pjevao tuhonjavice, a mi smo bez riječi sjedili jedno kraj drugog i ispijali čaj s limunom. Bio je to naš prvi rastanak. Ni sanjala nisam koliko će ih još biti. Tada sam po prvi put mrzila što je došao raspust i jedva čekala da počne novi semestar.
A onda su počeli višesatni razgovori telefonom. Mami nije bilo jasno šta imamo toliko da pričamo, a tata je samo promrmljao “Sumnjiv je meni taj Bruno”. (zvaćemo ga Bruno, neka mu to bude alias za ovu priču). Ma ko zna o čemu smo sve pričali – sjećam se da sam mu se jadala kako mama stalno pravi grašak za ručak i kako mi je grašak dosadio. Nekoliko puta sam čak i zaboravila da bi trebala izaći s tadašnjim momkom jer sam pričala s njim. O da, mi smo bili samo prijatelji, ništa više – ja sam imala momka, on je imao djevojku (jedno vrijeme čak i nekoliko njih istovremeno). Između nas je bilo samo prijateljstvo – ja sam bila presretna što sam konačno pronašla takvog prijatelja kome mogu reći ama baš sve. Bila sam presretna što konačno opet imam nekog takvog u mom životu jer moje prave prijateljice već dugo nisu bile tu. Nisam čak ni pomišljala da bi između nas ikada moglo biti išta više od prijateljstva.
Na početku iduceg semestra počela sam da radim za ifor. Gimnazijsko obrazovanje i znanje emgleskog jezika pokazali su se korisnim mnogo ranije nego što sam očekivala. Na predavanja sam ipak uspjevala doći 3-4 puta sedmicno, ali smo provodili mnogo manje vremena zajedno jer ja sam uvijak bila u žurbi. Kasnije mi je pričao kako mi je svaki dan čuvao mjesto kraj sebe i nikome nije dopuštao da tu sjedne čak i poslije prva dva predavanja jer “šta ako se ja pojavim a nemam gdje da sjednem”. A vjerujete mi to nije bio ni malo jednostavan zadatak. Čak i drugog semestra bilo je više studenata nego što je moglo stati u amfiteatar, a mjesto u prvih pet redova bilo je što bi se ovdje reklo “a prime piece of real-estate”. Ubrzo su svi skontali za koga on čuva to mjesto, a mene u “kolegice” zezale kako on želi da me otme od mog tadasnjeg momka - izjava na koju sam se ja od srca nasmijala. Rekla sam im da su blesave, da pojma nemaju, i nije mi bilo jasno zašto niko ne može da prihvati činjenicu da smo mi samo prijatelji. Zar je toliko čudno da muško i žensko mogu biti samo prijatelji i ništa više.
Ali, izgleda da sam jedino ja bila ta koja nije vidjela šta se dešava.
To be continued …
Post je objavljen 25.05.2005. u 14:54 sati.