Sve se promijenilo, a ništa se nije promijeno – kaže on i zagrli me jače.
Sjedimo stisnuti jedno uz drugo, moja glava na njegovom ramenu, njegova ruka oko mene, a moja u njegovoj. Vozimo se nazad sa plaže. Više me nije briga ni kako sjedim, ni da li će se vjenčanica izgužvati. Bose noge nam se dodiruju. Tako sam sretna. Smješak ne silazi sa lica. Okrenem glavu gore prema njemu i kažem “da, baš se ništa nije promijenilo, a sve se promijenolo”. On me poljubi i sad sam još sretnija.
Vječanje je bilo baš onakvo kakvo smo željeli da imamo. Na predivnoj plaži, uz zelenkasto-plavo more, sa bijelim puffy oblacima i malim vjetrićem. Nas dvoje, minister i cameraman. Leis od prelijepog ljubičastog cvijeća oko vrata, držimo se za ruke. Ne sjećam se skoro ničega što je minister govorio. Ali se sjećam njegovog pogleda i ljubavi u njegovim očima. Sjećam se da sam zamalo počela da plačem dok je minister pričao nešto o braku i našem životu koji ćemo da dijelimo, kako treba da pazimo jedno na drugo i kako svako jutro kad se probudim i pogledam u čovjeka koji spava do mene treba da pomislim koliko sam sreta sto ga imam u svom životu. Pomislila sam da ja to već znam, da znam koliko sam sretna, i da je on meni tako super. Suze su mi napunile oči, a njegova ruka je blago stegnula moju kao da kaže u redu je, a on je prošaputao “volim te”. “I ja tebe, najviše, ljubavi moja”, odgovorila sam mu i odlučila da otjeram suze. “Nećeš, Jaco, plakati”, pomislila sam u sebi, nasmijala mu se i stegnula njegovu ruku. U 4:33 PM (Hawaii Pacific time) minister je rekao “I now pronounce you husband and wife. You may kiss your beautiful bride”. Savršeni poljubac i postali smo Mr. and Mrs. H.
Sve je prošlo kao kroz san. I bilo je predivno. Evo i sad se smješim misleći o tome. Presretna sam.
Post je objavljen 24.06.2005. u 01:11 sati.