Prilazim učinioci preskačući tjelesa, muška i ženska, izvaljena poput tuljana na hladnom podu školskog hodnika. Cure golih leđa, izloženih bubrega, s piercingom na pupku, sjede bez ičega pod stražnjicama, riskirajući upale mjehura i tko zna što sve ne, znat će blogerice.
Da, upozorim ih da to „nije zdravo“, svako toliko, i na licu mjesta, i u razredu, čak koji put pozovem neku od njih pa joj onako, sugestibilno, objasnim zašto to nije dobro, sjediti ili ležati na golom betonu. U ovih desetak godina od kad je neki zlonamjerni „kreator“ „lansirao“ modu golih leđa i trbuha, nisam primijetio da moja, u osnovi, očinska briga (ne znam ni sam objasniti zašto mi je važno da sačuvaju zdravlje) ima ma i najmanjeg učinka. Mladi danas „ne slušaju“. Možda bih mogao pokušati izderavati se; rezultati bi bili isti, a ja bih ostao bez glasa. Dobro, u redu, možda se neka od tih cura katkad i sjeti da bi mogla sjesti na torbu, ili, što ja znam, na Čitanku, ali ima ih toliko, i stalno pristižu nove generacije, tako da nema šanse sve ih upozoriti da ne sjede na podu. A to je tek milijunti djelić onoga što biste, kao profesor u školi, trebali postići. Možda bi tu trebalo ići na zabranu, ali tko će je provesti u djelo i kako? Oglasna knjiga: Od danas je zabranjeno ležati i sjediti na podu… Ignorirali bi to, znam pouzdano. Kao što ignoriraju zabranu pušenja u školskom dvorištu, recimo.
Dolazim do vrata; par kod kojega je teško razabrati tko je kojega spola, a oboje pripadaju emo supkulturi, strasno se ljubi. Pričekam koliko treba da me primijete i otključavam učionicu. (Često, premda najčešće petkom popodne, učenici urliču, zavijaju i vrište dok prolazim pored njih, pri čemu zamišljam da sam kakav antropolog koji istražuje egzotična urođenička društva. Što u nekom smislu i nije daleko od istine, ako ste čitali Goldingovo roman Gospodar muha. Zašto zamišljam da sam antropolog u subsaharskoj Africi? Pa da ne poludim. Pomaže mi još i zamišljanje da sam psihijatar, naročito u zbornici. Prisjećam se scena iz Leta iznad kukavičjeg gnijezda, sjećate se onih grupnih terapija.) Otključam, dakle, učionicu, uđem u razred i stanem za katedru. Učenici ulaze. Riječ je o razredu, drugom, koji sam dobio ove godine. Jedan je to od onih razreda o kojima se u zbornici govori za zgražanjem, ljutnjom i odbojnošću. Da, divlji su. Izgledaju ružno, kaotično i šokantno. Istetovirani, izbušenih usana, jezika, ušiju i ne zanima me čega još, s odgovarajućim frizurama, u majicama s likom Marilyna Mansona, u majicama s natpisima FUCK YOU!, s bodljikavim ogrlicama oko vrata i zapešća, APSOLUTNO nezainteresirani za nastavu, ulaze u učionicu poput goblina, i dalje urliču, zavijaju i vrište kao i maloprije na hodniku. Brzo sam odustao od očekivanja da će me pozdraviti; zato ja pozdravim njih.
Tako izgleda prolazak hodnikom, tako izgleda početak sata, svakoga dana.
Gradivo koje „obrađujem“ u tom razredu je, trenutno, barok. Recimo, pjesmu Ivana Bunića Vučića, Nemoj, nemoj, mâ Ljubice.
Ali, o tome drugom prilikom ;).
| listopad, 2008 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery