|
Volim ulične svirače. Volim život koju unose u grad, pa makar se radilo o onim malim ciganima što nespretno rastežu svoju harmoniku. Pretvaraju život u cabaret, ma koliko on prjetvoran bio. Omogućuju nama najobičnijim smrtnicima da okusimo dio njegove raskošnosti. Vidite, postoje ljudi kojima nije dozvoljeno da budu dio pravog cabareta. Neki ne znaju nositi maske, a takvima nije mjesto u tom savršenom, raspjevanom svijetu. Oni ne pripadaju nikamo, lunjaju svijetom, dok mi hinimo da ih ne primjećujemo. Oni su marginalci, luzeri, ljudi koji našu pažnju i ne zaslužuju. Ljudi čija je egzistencija nevažna. I dok u šarenom podrumu prepunom zavodljivih kurvi i uspaljenih muškaraca rugljivih lica, pjesma i ples zanosi, a život pršti svom svojom žestinom, oni umiru sami na hladnoći. Tako ti je to. Muzika nije za svačije uši. |
|
Otvorena je autocesta. Eh, kada biste barem mogli osjetiti moje oduševljenje. Da autocesta! Pih! Nemam snage niti komentirati to. Otužno. Naučila sam živjeti sa slomjenim srcem. Ne u potpunosti. Ali, više - manje. Mada me još ta prokleta nada grdno zajebaje. Umire zadnja... Ne ako je prije ubijem! Mrzim nadu. Mrzim nadanja. Mrzim razočaranja koja uvijek slijede. Mrzim život. Ne zaslužujem da živim. Međutim, želim ići dalje. Želim vjerovati da sve prolazi i da dobre stvari dolaze. Budućnost ne bi trebale biti loša. Vidite, ovo posljednje nije nada, već posljedica mojih saznanja. Pričala sam o svojoj rodici cimerici, inače astrologinji. Imati ću jedan sretan brak, čini se jedno i to vrlo moguće muško dijete, život će mi biti dosta orjentiran na poslovnu i svakodnevnu sferu, neću umrjeti ružnom smrću i moguć je život u inozemstvu. Zaljubiti bi se morala krajem ove godine, a veza postaje veoma ozbiljna 2008, kada bi mogla kulminirati brakom. Ha ha ha ha ha ha, kažem ja. I sad što? Zašto se uopće nerviram oko ičega, kada je stvar jasna i zacrtana onog dana kada sam se rodila? Još jedna dobra vijest. Oko 11.7. Saturn ulazi u znak Lava. Ne znam što to znači, ali za mene osobno to predstavlja razdoblje prosperiteta i reće. Znači moram izdržat još ovih par dana. Ha - ha. Baš me zanima |
|
Bolje i takve snove imati koji drugi nemilice ruše, nego naizgled sretan biti, a biti bez duše. Kada sam prije neko vrijeme navršavala dvadeset godina, večer uoči okrenula sam sve satove kako bi izbjegla taj ogavni dan. Uzalud. Vremenu, čini se, ipak ne možeš pobjeći. Nije mene bilo strah starenja, kao što su mnogi mislili, već strah što moram odrasti. Konačno. Posljednjih pet do šest godina gledam kako mi se snovi pred očima, ne da ne ostvaruju, već, naprotiv, postaju stvarnost, ali ne moja stvarnost. Hoću reći, da se moji snovi ostvaruju drugim ljudima pred mojim očima. To je gore od njihova neostvarenja. Dvadeseta godina predstvljala mi je definitni kraj sanjarenja i vrijeme da se suočim sa stvarnošću. To je bilo katastrofalno iskustvo. Stvarnost tako nije za mene. Zato sam odlučila zajebati svih i nastaviti živjeti u svom malom, zatvorenom svijetu i biti sretna. Nije da sad ja tu nešto filozofiram i prezentiram svoju jedinsvenu i neponovljivu ličnost, štoviše, općepoznato je da ja sebe mrzim, već mi je cilj dokazati da jest moguće oduprjeti se realnosti. To je mnogo teže nego biti dio nje. Ali, ja ne znam funkcionirati drugačije. I zato me danas ne muče suicidne misli, jer one su dio stvarnog svijeta. Zato sam danas veoma sretna. Mada mi je srce slomljeno. I sve tome slično. Eto, to ti je život! |
|
Ne znam o čemu pisati večeras. Još jednom. Zašto onda pišem? Zašto onda živim? Nekada sam voljela misliti da imam svrhu u ovom životu. U početku mislila sam da je to da ga promjenim. A onda da pišem i osvojim Nobelovu nagradu za književnost. Poptom sam mislila da je moj cilj oživiti, bilo pisanjem, bilo crtanjem, bilo čime već ne, likove brojne što žive u mojoj glavi i javljaju mi se da ih ozbiljim. Jedno sam vrijeme čak bila uvjerena da je moja misija suprostvaiti se prokletoj indigo djeci koja žele pobiti nas obične smrtnike (recimo da sam tad bila pijana. Nisam, ali recimo) Danas zurim u svoje tako obično i ne lijepo lice i pitam se..... Tko je ovdje lud? Mrzim sve. Kako onda mogu očekivati da netko voli mene? Kako li sam usamljena večeras. Trebam pomoć |
|
Zar se na kraju sve svede na to koliko si lijep? Ili točnije koliko nisi lijep. Ružan štoviše. Gledam svoj odraz u zrcalu i ne čini mi se tako loše. Što li onda ti drugi vide? Mogu li biti baš tolika rugoba? Naravno da mogu. Može li za ženu biti gore od toga da nije lijepa? Zanemarimo feminizam, sve napredke u polju prava ljudi i žena. Činjenica je da je naša funkcija da budemo lijepe kako bi privukle mužjaka, dopustile da nas oplodi i rodile potomke. U protivnom, našim je genima suđeno da izumru. Ja izumirem. Ne bih se čudila da ne mogu zbog nekih stvari imati djecu, jer naprosto, svoju funkciju ne mogu izvršiti samim tim što sam ružna, debela i neprivlačna. Gledam se i gledam, Toliko sam truda uložila u svoju ličnost i zadaću da nikad ne iznevjerim sebe, da sam zaboravila na ono najbitnije - da budem lijepa. Pijana sam večeras i slomljena srca, ali ove misli nisu posljedica takvog stanja, već dugog proučavanja života. Izumirem. I to je činjenica. Zahvaljujem što noćas bili ste samnom. Vrijeme je da nestanem. |
|
Naravno da sam još jednom ispala budala. Krivo sve protumačila, preuveličavala i zajebala se. Još jednom.... Još jednom.... |
|
Bilo bi u redu kazati da je cimerica iz pakla, u tekstovima poznatija kao Marija Terezija, otišla. Zauvik.Pa pa! I tako sam ostala sama u stanu sa nezamjetnom ličnošću Indigo Cimera. Opuštajuće. Mislila sam da će sve moje tjeskobe proći Terezijinim odlaskom, ali i nisu baš. Još uvijek su tu, kradu popunjenost moje duše i muče me. Ali eto! Prisjetila sam se baš ovih dana filma Adaptacija i jedne rečenice koja me potresla duboko jer sam se u njoj prepoznala. "Zašto se osjećam da se moram isptičati zbog svog postojanja?" |
|
Ne znam više što je gore, živjeti u sumnji ili u razjašnjenim okolnostima koje nisu u tvoju korist. Život mi nikako nije mio. Tisuće nejasnih znakova, tisuću pitanja, niti jedan suviski odgovor. Svijet odraslih ipak se ne razlikuje toliko od svijeta djeteta. |
|
Život je kratak... Istina. Lagala bih kada bi rekla da bi voljela da je kraći. Postala sam pravi moljac. Parazit. Štetočina. Mali Akakije Akakijević Bašmačkin. Jadni birokrat koji je tako zadovoljan svojim jadnim, malim životom i silno se boji od njega očekivati nešto više kako se ne bi razočarao. Snovi, želje, nadanja...sve je, na moju, čini se, sreću, nekako nestalo. Jer kada maštaš, uvijek se razočaraš. Rizik može donijeti dobre stvari, ali isto tako donosi i loše. Zato je bolje ne raditi ništa. I dopustiti sudbini da te doslovce poteže po svojoj jadnoj volji. I upravo se takvi ljudi, kao ja, užasno moje smrti. Ne zato što prestavlja kraj jednog prejadnog života, već zato što znači promjenu, a to je nešto čega se mi jadnici najviše bojimo. Ljubav je promjena, ljubav je rizik. Zato je treba izbjegavati. Da, možda jednom i upoznam osobu u koju ću se ja zaljubiti i koja će se (da ta ista!) u mene zaljubiti, ali predhodno morati ću otrpjeti tisuće i tisuće slamljanja moga genetski nasljedno krhkog srca. A to mi se ne da. Zato, dok moja ljubljena osoba sada negdje sjedi i gleda dosadni televizijski program maštajući o nekoj predivnoj ženi u koju je zaljubljen, a ta zasigurno nisam ja, radije ću otrpjeti malo ljubave boli, a onda ponosno leći u krevet sama jer i dalje sam slobodna i ne opterećena svim onom dosadnim ljubavnim stvarima koja, uz sva prolazna oduševeljnja, zaljubljene uglavnom more. Zato sam ja slobodna i prividno sretna, a oni nisu! Kako li mi samo ide samozavaravanje... Preporučujem taj obrambeni mehanizam svim luzerima! |
|
Kako je divno kada se sve izjalovi. Taman se ponadaš, a onda.... Nastavljam živjeti u svom površnom imaginarnom svijetu. Stvarnost me počinje živcirat.... |
|
Mrzim život. Ma, zamisli ti to. Povrh svega, mrzim ljubav. Zaljubljivanje poglavito. Sve se čini tako jednostavno, a onda BOOM!!! Ostaješ povrjeđen, jadan, bez trunke samopoštovanja. Uz sve to, jako mrzim znakove. Znate, one znakove koje treba prepoznavati kod osobe i interpretirati ih na sebi poželjan način, koji ispadne krivi, a onda ti ne preostaje ništa drugo nego da crkneš. Sam, bez igdi ikoga. I jebeš one leptiriće o kojima svi pričaju. I jebeš sve blagodati koje ti to pretvaranje života nudi, i sve one blesave poglede i ostale ogavne stvari koje idu uz ljubav. Naposlijetku shvatiš da sve je to najobičnije kopiranje nekog izrazito lošeg, trećerazrednog, D.Steel filma. Možda onda jest najbolje biti sam. Ja sam sebi vjerna. Ja sebe volim kao što me nikad niko neće voljeti (uz svo nisko samopoštovanje koje imam). A samoća se tako lako rješava konstantnim opijanjem i jednonoćnim avanturama te vječnim samozavaravanjem. Ljubav je najveća laž koju su mi ikad podvalili, naravno uz onu ako si sam sebi lijep i drugima ćeš biti. Ili, drugi te neće cijeniti i voljeti ako ti samu sebe ne cijeniš i voliš. Ha! Zar su uistinu mislili da ću pasti na to?! Nisam Amerikanac, pobogu. Crkni Oprah! I ti dr.Phil. I Maja Divasica. Mrzim Maju Divasicu. I Sanju Žuljaju Me Cipele, koja je inače, po nekim informacijama, najveća nimfomanka na estradi. Da Sanja.... Mrzim estradu. Mrzim sve. Boli me glava. Spava mi se. Učit ću sutra. Da |
|
U redu. Znam da sam rekla da nema više o Mariji Tereziji, ali najnovija saznanja uvelike mjenjaju cijelu priču. Stoga, jednostavno moram još malo o tome. Evo, saznala ja od suside iz rodnoga sela, da mater Marije Terezije misli kako sam ja loš utjecaj za njenu kćer, jer meni je strahovito dosadno u životu pa sputvam nju, koja je jadna uvijek na faksu i zbog mene bi mogla izgubit godinu. U tom slučaju vratiti će je jadnu da studira arhitekturu gdje nema smetnje kao što sam ja. Uz to, mater joj misli da ja nikad nemam love, pa stalno koristim njezine stvari i nikada ne vraćam, što bi značilo, živim na njen račun. I još od nje zahtjevam da jadna mora prat suđe i radit kada dođe mrtva umorna sa faxa na koji, priznati ću vam, nikad ne ide. Štoviše, cijela situacija skroz je naopaka. Ona je ta koja živi na mojoj grbači i zbog koje bi ja mogla izgubiti godinu. Ja! Štreberica ja! Ajde dobro, nisam štreberica, ali u usporedbi sa njom jesam i više od toga. Uglavnom, ispadam negativac. Iskreno, sviđa mi se to. Nikada nisam voljela kada se uz mene vezivao epitet dobra. Meni je dobro jednako biti glup, što je pak jednako onome biti luzer. A ja nisam luzer. Baš naprotiv. Službeno sam prešla na mračnu stranu. Upoznala sam mačnu stranu Sile. Prodala sam dušu vragu. Ma, kako hoćete. Nije ni čudo što negativci iz sapunica postaju takvi kada pored sebe imaju kurve Marisol i Esmeralde koje izigravaju žrtve i hine dobrotu, i svi ih žale, a onda one podmuklo na kraju dobiju sve što žele. Bogatog i navodno zgodog muža, ogromnu kuću, poslugu.... Sve. To obično sve preotmu glavnoj negativki čiji život okonča se nesretnom smrću. E to vam je moj slavni svršetak. Pa neka. Radije ću doživljavati osudu svih živih nego biti bezkarakterni izmet kojeg svi žale. Crkni Marisol |
|
Ako smatrate da sam preburno reagirala na uloške, počujte ovo. Danas sam pop...(smije li se na blogu beštimat?), uglavnom planula kada sam uočila da je Marija Terezija uzela moje Gogoljeve Mrtve duše(knjiga), makla oznaku koju sam ja stavila, i stavila je na mjesto di je ona stala (naravno sve bez mog znanja). Glupo? Slažem se. Ali, molim da se uzme u obzir da ja jednu knjigu čitam po godinu dana, i nekad imam stanake između čitanja od čak nekoliko mjeseci. Meni je oznaka straaaaaaašno važna. Sada nemam pojma di sam stala, što znači da ću morat knjigu čitat ispočetka. Sasvim je jasno da ako je ovdje ko lud, to sam onda ja. Međutim, imam ja pravo na to s obzirom da se radi o mojoj knjizi. I kad okrenem se često, gledam iza sebe, shvatim u životu ništa više nemam.... Prepoznajete li stih? Ako je vaš odgovor potvrdan, čestitam, luzer ste. Moram krenuti dalje (da mi je znati samo po koji put to kažem), ali ovaj put ozbiljno. Dosta je bilo Marije Terezije, njene trudnoće, njenih komentara, njenog spominjanja. Na blogu sam, naime, da objavim nešto vrlo važno. Što li ono? Ah, da. Čitala je nečiji blog da vidim kako to drugi čine, i ova samo o ljubavi. Mrzim ljubav. Eto, to je bilo bitno reć, sad grem.... Ne znam, nekako gubit vrime. |
|
Kada posložim sve, shvatim da za sve su kriva higijenska sredsva, mater im... Da opet se vraćam na priču sa cimericom. Kraj prijateljstva naslućivao se odavno, al upravo su ta vražja sredstva pridonjela njegovom konačnom raspadu. Počelo je sa sredstvom za pranjem wc - a koje je odbila kupiti jer "već imamo dva". Objasnila sam joj da su ta dva na bazi klora i koriste se za posebna mjesta jer u protivnom oštećujum keramiku i bla, bla, bla... Da, ja znam takve stvari, ima nade za moju udaju!! Odgovorila je mrtvo hladno, " Ali ja uvijek perem sa Domestosom". Za sve neupućene, a to su svi, ona nikada ne pere wc, pa je moj, inače izrazito niski tlak skočio do nezamislivih granica. Drugi slučaj bio je, meni isprva, veoma X files. Kupila ja neki dan dva paketa onih higijenskih uložaka zbog potrbe, a zašto inače. Uglavnom, nakon dva dana vidim ja, ponestaju mi i već moram kupit nove. U šoku sam. Kamo li nestaju, pitam se i lupam se po glavi (to često radim). Kada ja pišem nešto, a eto ti Marije Terezije na vratima moje sobe: "Ej, da li sam ti rekla, ipak nisam trudna, dobila sam ima već par dana!" i u ruci drži moj posljednji higijenski uložak i poput najveće zločinke maše mi sa njim ispred nosa. Točno taj trenutak značio je kraj. Konačni kraj. Amen. Finito. Konec. Samo bi to možda morala reć njoj. Ona naime ništa od ovog ne zna, to jest, ne kuži. A smatra se nadprosječno inteligentnom. Ha! Luzeru. |
|
Danas sam se vozila u tramvaju i vidjela kola hitne pomoći. Kao i uvijek mumljala sam u sebi:Bit će sve okej, bit će sve okej... A onda sam se osvrnula i ugledala kako lječnici na cesti nekog reanimiraju. To je bilo to. Jedan kratak trenutak šoka. Sve je stalo. Ali, tramvaj je vozio dalje. Nemam pojma što je sa tim čovjekom ili ženom sada. Možda je živ, možda ne. Možda sada njegova/njezina obitelj u nedoumici prihvaća kraj postojanja osobe koju su voljeli. A možda tu osobu nitko nije volio. Štoviše, možda postoje ljudi koji su sreteni zbog te smrti. Zašto ne. U svakom slučaju, kako sam hodala do kuće kasnije to sam se sve više trudila probuditi u sebi neku sućut zbog nesretne sudbine nepoznate osobe. Uzalud. Čak sam pokušala zamislit da se radi o nekom mom znanacu. Ništa. Toliko sam usredotočena na svoje glupe probleme da mi se oni tuđi, pa makar se radilo o smrti, čine beznačajnim prema mojima. Jezivo. Mislim da se upravo gadim sama sebi. Ali, tako ti je to. Recimo, taj problem sa Marijom Terezijom, mojom prijateljicom od pamtivjeka, i nije neki problem. No, izgubljeno prijateljstvo nepovratno je. Moji osjećaji prema njoj sada nisu ni bijes ni ljutnja već puko žaljenje. Kakvo li je to prijateljstvo kada žališ tu drugu osobu. Tako me treba sada jer je u velikm problemima, a ja joj ne mogu pomoći jer ne vjerujem joj više. Ostala je sama i nesretna. Da li bi trebala po miljunti put u životu smilovati se i pomoći? A onda opet ostati kratkih rukava jer znam da ona neće bit tu kada ja budem ta koja bude trebala pomoć? Opet imam onu prazninu u grudima. Možda uistinu jesam u depresiji... Mrzim depresiju. U svakom slučaju, kraj ovog prijateljstva i jest na određeni način smrt, tj. kraj jednog življenja. A ja nisam tužna zbog toga. Je..i ga! Ja moram ići dalje! |
|
Imam prijatelja imenom Jurica. Poznajem ga gotovo čitav život. Još u vrtiću, sjećam se, on bi sjedio sam u jednom kutu i prpao nos, ja bi bila sama u drugom i slinila (oduvjek imam osjetljive sinuse). Nije nam padalo na pamet međusobno se družiti, baš kao što nam nije padalo na pamet družiti se sa drugom djecom, niti nas je to privlačilo. Oboje smo živjeli u svom svijetu i odlučili čvrsto, valjda već tada, dokazati se da ipak vrijedimo nešto. Kako je krenula škola, on se manifestirao u štrebera, ja ... pa u ovo što jesam. To je zasada ništa. Uvijek smo ostali relativno dobri, dvije godine čak sjedili zajedno u osnovnoj što se tako nije isplatilo jer nije dopuštao da prepisujem od njega. Skupa smo bili u gimnaziji. Podjednako bliski uz tu vječno prisutnu distancu, i, na poslijetku, zajedno smo krenuli u Zagreb na, doduše, različite fakultete. Zanimljiva je stvar u cijeloj ovoj priči što ga nisam vidjela već godinu dana. U redu, nije to tako čudno, ali ono što to jest je činjenica da se sms - om čujemo gotovo svaki dan i to je on taj koji se meni javlja uglavnom komentirajući kvizove ili političku scenu u Hrvata, sasvim pogrešno procjenivši da ja takvo što pratim. Nisam baš takav luzer. Ne znam zašto pričam čitavu ovu priču. Valjda zato što sam upravo shvatila da mi je on, unatoč i dalje prisutnoj distanci, najbolji prijatelj kojeg imam. Muški prijatelj. Mada takvih imam podosta. Da, ja jesam jedna od onih koja je tipovima super i posebna i neponovljiva, ali samo kao prijateljica. Pederi zli. Ispričavam se na diskriminaciji. U svakom slučaju, prijateljstvo je gadna stvar. Malo je garancije da će ti se ikad isplati, a eto, ipak moraš ga imati. Moje, gotovo vječno prijateljstvo sa cimericom Marijom Terezijom, ne da je puklo, već je presušilo. Dogodi se, mada vrlo rijetko, da i ja shvatim da ne želim više biti budala koja uvijek oprašta i pruža, mada ništa ne prima za uzvrat. Takvo stanje zove se roditeljstvo, ne prijateljstvo. Daleko od toga da sam ja dobra osoba, samo sam ne baš tako bistra. Rodica - cimerica, astrologinja što može potvrditi i list papita koji je ponosno zalipila na zid, kaže da se radi o kompleksu iz prošlog života, zbog čega se danas osjećam krivcem za sve i uvijek imam obavezu udovoljiti svima. To se tako ne uklapa u moj "niko i ništa" karakter. Ali, osobi sa potvrdom na zidu valja vjerovati. I da se vratim na početak priče sa Juricom i vrtićem, izgleda da ipak nisam uspjela postati netko, ali i biti ništa znači biti netko, jer bolje biti nitko, ali nitko sa karakterom, odnosno onaj kojem to što je nitko i ništa čini karakter, nego biti osoba bez karaktera, kakvih je danas na bacanje. Stoga, ponosno zaključujem, obavila sam svoju misiju. Uh, tako se sada ponosim sobom. |
|
Imam prijatelja imenom Jurica. Poznajem ga gotovo čitav život. Još u vrtiću, sjećam se, on bi sjedio sam u jednom kutu i prpao nos, ja bi bila sama u drugom i slinila (oduvjek imam osjetljive sinuse). Nije nam padalo na pamet međusobno se družiti, baš kao što nam nije padalo na pamet družiti se sa drugom djecom, niti nas je to privlačilo. Oboje smo živjeli u svom svijetu i odlučili čvrsto, valjda već tada, dokazati se da ipak vrijedimo nešto. Kako je krenula škola, on se manifestirao u štrebera, ja ... pa u ovo što jesam. To je zasada ništa. Uvijek smo ostali relativno dobri, dvije godine čak sjedili zajedno u osnovnoj što se tako nije isplatilo jer nije dopuštao da prepisujem od njega. Skupa smo bili u gimnaziji. Podjednako bliski uz tu vječno prisutnu distancu, i, na poslijetku, zajedno smo krenuli u Zagreb na, doduše, različite fakultete. Zanimljiva je stvar u cijeloj ovoj priči što ga nisam vidjela već godinu dana. U redu, nije to tako čudno, ali ono što to jest je činjenica da se sms - om čujemo gotovo svaki dan i to je on taj koji se meni javlja uglavnom komentirajući kvizove ili političku scenu u Hrvata, sasvim pogrešno procjenivši da ja takvo što pratim. Nisam baš takav luzer. Ne znam zašto pričam čitavu ovu priču. Valjda zato što sam upravo shvatila da mi je on, unatoč i dalje prisutnoj distanci, najbolji prijatelj kojeg imam. Muški prijatelj. Mada takvih imam podosta. Da, ja jesam jedna od onih koja je tipovima super i posebna i neponovljiva, ali samo kao prijateljica. Pederi zli. Ispričavam se na diskriminaciji. U svakom slučaju, prijateljstvo je gadna stvar. Malo je garancije da će ti se ikad isplati, a eto, ipak moraš ga imati. Moje, gotovo vječno prijateljstvo sa cimericom Marijom Terezijom, ne da je puklo, već je presušilo. Dogodi se, mada vrlo rijetko, da i ja shvatim da ne želim više biti budala koja uvijek oprašta i pruža, mada ništa ne prima za uzvrat. Takvo stanje zove se roditeljstvo, ne prijateljstvo. Daleko od toga da sam ja dobra osoba, samo sam ne baš tako bistra. Rodica - cimerica, astrologinja što može potvrditi i list papita koji je ponosno zalipila na zid, kaže da se radi o kompleksu iz prošlog života, zbog čega se danas osjećam krivcem za sve i uvijek imam obavezu udovoljiti svima. To se tako ne uklapa u moj "niko i ništa" karakter. Ali, osobi sa potvrdom na zidu valja vjerovati. I da se vratim na početak priče sa Juricom i vrtićem, izgleda da ipak nisam uspjela postati netko, ali i biti ništa znači biti netko, jer bolje biti nitko, ali nitko sa karakterom, odnosno onaj kojem to što je nitko i ništa čini karakter, nego biti osoba bez karaktera, kakvih je danas na bacanje. Stoga, ponosno zaključujem, obavila sam svoju misiju. Uh, tako se sada ponosim sobom. |
| < | lipanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv