|
Imam prijatelja imenom Jurica. Poznajem ga gotovo čitav život. Još u vrtiću, sjećam se, on bi sjedio sam u jednom kutu i prpao nos, ja bi bila sama u drugom i slinila (oduvjek imam osjetljive sinuse). Nije nam padalo na pamet međusobno se družiti, baš kao što nam nije padalo na pamet družiti se sa drugom djecom, niti nas je to privlačilo. Oboje smo živjeli u svom svijetu i odlučili čvrsto, valjda već tada, dokazati se da ipak vrijedimo nešto. Kako je krenula škola, on se manifestirao u štrebera, ja ... pa u ovo što jesam. To je zasada ništa. Uvijek smo ostali relativno dobri, dvije godine čak sjedili zajedno u osnovnoj što se tako nije isplatilo jer nije dopuštao da prepisujem od njega. Skupa smo bili u gimnaziji. Podjednako bliski uz tu vječno prisutnu distancu, i, na poslijetku, zajedno smo krenuli u Zagreb na, doduše, različite fakultete. Zanimljiva je stvar u cijeloj ovoj priči što ga nisam vidjela već godinu dana. U redu, nije to tako čudno, ali ono što to jest je činjenica da se sms - om čujemo gotovo svaki dan i to je on taj koji se meni javlja uglavnom komentirajući kvizove ili političku scenu u Hrvata, sasvim pogrešno procjenivši da ja takvo što pratim. Nisam baš takav luzer. Ne znam zašto pričam čitavu ovu priču. Valjda zato što sam upravo shvatila da mi je on, unatoč i dalje prisutnoj distanci, najbolji prijatelj kojeg imam. Muški prijatelj. Mada takvih imam podosta. Da, ja jesam jedna od onih koja je tipovima super i posebna i neponovljiva, ali samo kao prijateljica. Pederi zli. Ispričavam se na diskriminaciji. U svakom slučaju, prijateljstvo je gadna stvar. Malo je garancije da će ti se ikad isplati, a eto, ipak moraš ga imati. Moje, gotovo vječno prijateljstvo sa cimericom Marijom Terezijom, ne da je puklo, već je presušilo. Dogodi se, mada vrlo rijetko, da i ja shvatim da ne želim više biti budala koja uvijek oprašta i pruža, mada ništa ne prima za uzvrat. Takvo stanje zove se roditeljstvo, ne prijateljstvo. Daleko od toga da sam ja dobra osoba, samo sam ne baš tako bistra. Rodica - cimerica, astrologinja što može potvrditi i list papita koji je ponosno zalipila na zid, kaže da se radi o kompleksu iz prošlog života, zbog čega se danas osjećam krivcem za sve i uvijek imam obavezu udovoljiti svima. To se tako ne uklapa u moj "niko i ništa" karakter. Ali, osobi sa potvrdom na zidu valja vjerovati. I da se vratim na početak priče sa Juricom i vrtićem, izgleda da ipak nisam uspjela postati netko, ali i biti ništa znači biti netko, jer bolje biti nitko, ali nitko sa karakterom, odnosno onaj kojem to što je nitko i ništa čini karakter, nego biti osoba bez karaktera, kakvih je danas na bacanje. Stoga, ponosno zaključujem, obavila sam svoju misiju. Uh, tako se sada ponosim sobom. |
| < | lipanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv