Volim ulične svirače.
Volim život koju unose u grad, pa makar se radilo o onim malim ciganima što nespretno rastežu svoju harmoniku.
Pretvaraju život u cabaret, ma koliko on prjetvoran bio.
Omogućuju nama najobičnijim smrtnicima da okusimo dio njegove raskošnosti.
Vidite, postoje ljudi kojima nije dozvoljeno da budu dio pravog cabareta. Neki ne znaju nositi maske, a takvima nije mjesto u tom savršenom, raspjevanom svijetu.
Oni ne pripadaju nikamo, lunjaju svijetom, dok mi hinimo da ih ne primjećujemo.
Oni su marginalci, luzeri, ljudi koji našu pažnju i ne zaslužuju. Ljudi čija je egzistencija nevažna.
I dok u šarenom podrumu prepunom zavodljivih kurvi i uspaljenih muškaraca rugljivih lica, pjesma i ples zanosi, a život pršti svom svojom žestinom, oni umiru sami na hladnoći.
Tako ti je to.
Muzika nije za svačije uši.
Post je objavljen 27.06.2005. u 22:11 sati.