Život je kratak... Istina. Lagala bih kada bi rekla da bi voljela da je kraći.
Postala sam pravi moljac. Parazit. Štetočina. Mali Akakije Akakijević Bašmačkin. Jadni birokrat koji je tako zadovoljan svojim jadnim, malim životom i silno se boji od njega očekivati nešto više kako se ne bi razočarao. Snovi, želje, nadanja...sve je, na moju, čini se, sreću, nekako nestalo. Jer kada maštaš, uvijek se razočaraš. Rizik može donijeti dobre stvari, ali isto tako donosi i loše. Zato je bolje ne raditi ništa. I dopustiti sudbini da te doslovce poteže po svojoj jadnoj volji.
I upravo se takvi ljudi, kao ja, užasno moje smrti. Ne zato što prestavlja kraj jednog prejadnog života, već zato što znači promjenu, a to je nešto čega se mi jadnici najviše bojimo.
Ljubav je promjena, ljubav je rizik. Zato je treba izbjegavati. Da, možda jednom i upoznam osobu u koju ću se ja zaljubiti i koja će se (da ta ista!) u mene zaljubiti, ali predhodno morati ću otrpjeti tisuće i tisuće slamljanja moga genetski nasljedno krhkog srca. A to mi se ne da.
Zato, dok moja ljubljena osoba sada negdje sjedi i gleda dosadni televizijski program maštajući o nekoj predivnoj ženi u koju je zaljubljen, a ta zasigurno nisam ja, radije ću otrpjeti malo ljubave boli, a onda ponosno leći u krevet sama jer i dalje sam slobodna i ne opterećena svim onom dosadnim ljubavnim stvarima koja, uz sva prolazna oduševeljnja, zaljubljene uglavnom more.
Zato sam ja slobodna i prividno sretna, a oni nisu!
Kako li mi samo ide samozavaravanje...
Preporučujem taj obrambeni mehanizam svim luzerima!
Post je objavljen 11.06.2005. u 22:11 sati.