Mrzim život. Ma, zamisli ti to.
Povrh svega, mrzim ljubav. Zaljubljivanje poglavito. Sve se čini tako jednostavno, a onda BOOM!!!
Ostaješ povrjeđen, jadan, bez trunke samopoštovanja.
Uz sve to, jako mrzim znakove. Znate, one znakove koje treba prepoznavati kod osobe i interpretirati ih na sebi poželjan način, koji ispadne krivi, a onda ti ne preostaje ništa drugo nego da crkneš. Sam, bez igdi ikoga.
I jebeš one leptiriće o kojima svi pričaju. I jebeš sve blagodati koje ti to pretvaranje života nudi, i sve one blesave poglede i ostale ogavne stvari koje idu uz ljubav. Naposlijetku shvatiš da sve je to najobičnije kopiranje nekog izrazito lošeg, trećerazrednog, D.Steel filma.
Možda onda jest najbolje biti sam. Ja sam sebi vjerna. Ja sebe volim kao što me nikad niko neće voljeti (uz svo nisko samopoštovanje koje imam). A samoća se tako lako rješava konstantnim opijanjem i jednonoćnim avanturama te vječnim samozavaravanjem.
Ljubav je najveća laž koju su mi ikad podvalili, naravno uz onu ako si sam sebi lijep i drugima ćeš biti. Ili, drugi te neće cijeniti i voljeti ako ti samu sebe ne cijeniš i voliš. Ha! Zar su uistinu mislili da ću pasti na to?! Nisam Amerikanac, pobogu. Crkni Oprah! I ti dr.Phil. I Maja Divasica. Mrzim Maju Divasicu. I Sanju Žuljaju Me Cipele, koja je inače, po nekim informacijama, najveća nimfomanka na estradi. Da Sanja....
Mrzim estradu. Mrzim sve.
Boli me glava. Spava mi se.
Učit ću sutra.
Da
Post je objavljen 10.06.2005. u 22:52 sati.