Svi u Hrvatskoj znamo za naš plavi Jadran i to s pravom. Bistro i čisto more, divne šljunčane plaže, stjenovite obale sa starim kamenim gradovima rijetko koga ostavljaju ravnodušnim. More međutim nije naš jedini ponos. To je i priroda surovog krša, mračnog i stjenovitog podzemlja te rijeke koje ih povezuju. Plitvička jezera, Kopački rit i Kornati samo su dio ledenog brijega naše prirode, blagoslov kakav nemaju mnoge druge zemlje. Rijeke Hrvatske naše su ogromno, ali još uvijek neprepoznato blago, s obzirom na očuvanost i raznolikost. Močvare poput Crne mlake, doline Neretve, Lonjskog polja pozornice su tisuća ptica, jelena i ostalih živih bića. Svi se oduševljavamo dokumentarcima o Africi, Amazoni i sličnim egzotičnim mjestima s endemima, ali koliko ljudi zna da čak 14 vrsta riba živi u Hrvatskoj i nigdje drugdje? Koliko ljudi zna da smo svjetski hotspot, odnosno središte biološke raznolikosti podzemne faune na cijelom svijetu?

„Sve je to lijepo, ali nama je ipak važniji gospodarski razvoj“, često se čuje i od visokih dužnosnika. Štoviše, javnost, a još češće poduzetništvo percipira očuvanu prirodu kao zapreku gospodarskom razvoju. To je zato jer ne znaju o uslugama ekosustava (engl. ecosystem services). Usluge ekosustava su dijelovi očuvane prirode koji se ne smatraju konvencionalnim resursom, ali svejedno su od velikog ekonomskog značaja za ljudsku zajednicu. Njihova je ekonomska korist često „nevidljiva“ te je zbog toga zapostavljena. Primjerice, poplavne šume, livade, rukavci i mrtvi rukavci nizinskih rijeka su prirodne , jeftine i efikasne retencije visokih voda te smanjuju opasnost i štete od poplava te „štede“ novac za izgradnju skupih i po okoliš grubih tehničkih mjera zaštite od poplava. I dok je ljetos Slavonija plivala uz regulirane rijeke, Kopački rit i Lonjsko polje su primili suvišnu vodu i spasili poplave u tom području. Legendarni američki hidrogeolog Gilbert F. White je nakon katastrofalnog stradanja New Orleansa izjavio: Poplave su 'Božje djelo', ali su štete od poplava uvelike djelo čovjeka. Valja znati da su poplave prirodna pojava, baš kao i kiša i snijeg koje ih uzrokuju. Odijeliti rijeke od variranja vodostaja je kao odijeliti prirodu od proljeća ili jeseni. Topljenje snijega u rano proljeće ili jesenske kiše pokreću velike količine vode prema nizinama. Jedna metropola poput New Yorka je shvatila pojam usluga ekosustava te uštedila nekoliko milijardi dolara tako što je umjesto skupe gradnje pročistača otkupio i zaštitio zemlju oko vodocrpilišta - očuvana šuma i potoci pročišćuju vodu besplatno!

Gubitkom ili degradacijom prirodnih područjima gubimo ekonomsku korist od tih nevidljivih usluga ekosustava. Ukopavanje rijeke uslijed grubih regulacija dovodi do snižavanje razine podzemnih voda što ima jasne posljedice za poljoprivredu, šumarstvo i ostale djelatnosti ovisne o „zdravim“ podzemnim vodama. Možda je najveća korist očuvane prirode njena ravnoteža. Svako pomicanje ravnoteže može imati neslućene i nepredviđene posljedice koji domino efektom prevaljuju i vrlo velike udaljenosti. Također, regulacija, preusmjeravanje vode i izgradnja hidroelektrana na gornjem toku Neretve smanjuje dotok vode kod ušća i pojačani ulazak mora u deltu. Time se zaslanjuju izvori pitke vode i plodno, mukom meliorirano tlo. Neki se od njih putem pojačavaju ili smanjuju (pozitivna i/ili negativna povratna sprega) tako da i male početne promjene mogu imati ogromne posljedice. Dobra ilustracija je tzv. leptirov učinak - kada zamah krila u Pekingu uzrokuje oluju nad Londonom. Znanstvenici tako vjeruju da je ispuštanje vode u branu Zipingpu u Sichuanu (Kina) uzrokovala potres 2008. godine i smrt 80 000 ljudi te neprocjenjivu materijalnu štetu! Još su opasniji dugotrajni poremećaji manjeg intenziteta čije posljedice trpimo godinama prije nego ih otkrijemo i onda saznamo za ogromnu cijenu toga. Polagano i neprimjetno zagađivanje tla i vode tijekom desetljeća imat će ogromne posljedice za zdravlje i preko toga na cijenu zdravstva. Neke od tih posljedica bez dugotrajnog i temeljitog istraživanja nije moguće ni otkriti sve dok se poremećaj jasno ne ispolje u nekom od troškova.




Tako su znanstvenici sa Sveučilišta u Texasu (Texas University) predvidjeli da će do 2050 godine 2.3 milijuna ljudi u SAD dobit će bubrežne kamence do 2050. Zbog klimatskih promjena. Naime, klima će u SAD postati sve suša, a to će statistički povećati vjerojatnost nastajanja kamenaca zbog povećane dehidracije ljudi. Ne smeta toliko Amerikancima kamenje u bubrezima koliko povećani troškovi zdravstva za čak 1.3 milijarde $. To je skriveni trošak cijele industrije, politike, stanja intelekta ili nazovite kako god hoćete – povećane emisije CO2. A to je samo jedan mali i istražen dio cijele priče, koliko tih kamenčića ima još u igri?

Na sreću, EU već dobrano shvaća priču, jer preko svoje Okvirne direktive o vodama zalaže se za očuvanje i obnovu rijeka. Nizozemska i Danska već su u 400 projekata obnovili svoje tekućice i to ne za malu cijenu. Zato nas znanstvenici upozoravaju što imamo i što gubimo, ne samo s akademskog stajališta koji čovjeku pritisnutim ekonomskom krizom više djeluje kao rubrika Jeste li znali? Stoga očuvanje vrsta živih bića i staništa na kojem žive i nije samo estetsko i etičko pitanje, već pitanje i opstanka svih nas na ovom komadiću okruglog kamena obloženom tankom i krhkom koricom plavo-zelenog života.

Goran Šafarek