Upoznajte golle&bosse. Gollyh&bossyh je dvoje: jedni golly&bossy žive u Starom Kraju gdje kustose i oru na njivama kulture, a drugi golly&bossy su bauštelci u Dalekoj Australiji. Golly&bossy dijele sklonost prema muzejima, klasičnoj latinštini, klingonskom i odjevnim kombinacijama berača maslina. Golly&bossy komuniciraju zamršenim lingvističkim kodovima i majestičnim pluralom koji mnoge nervira. I nisu otvorili hostel u Splitu koji se kiti istim imenom.
Nadamo se da ste revenjali i da sad na miru inkartavate na čvrstim skelama kapitalizma. Mi smo dobro, ali još uvik pomalo ludi od svekolikih kanala komunikacije. Mislimo da nam je Facebook previše i da nam je najpametnije posvetit se znanstvenom radu tj. dopisivat se s Vama priko bloga i mejla i povremeno se čut na mobil. Do sada su se tako rađala vrhunska prozna djela i mislimo da se trebamo vratit korjenima. Javit ćemo se uskoro s jednim gastronomskim tekstom. Vashi!
Draghi Nashi,
Evo malo je prošlo podne, a mi nismo na Baušteli. Kako i zašto pitate se? Rekli smo vam da smo se nahladili i zato smo danas odlučili zamijenit Bauštelu svojim toplim domom. Uživamo u našoj ježevoj kućici i družimo se s Larima i Penatima. Naravno, žrvanj kapitalizma nas i dalje ne pušta nego pomoću laptopa i dalje stavljamo pločice i montiramo skele. Ipak, sve je boje nego bit na hladnoći i propuhu.
Vanka je zima nemilice, to znamo jer smo išli do pazarića u kvartu. Kupili smo kokoš i grincajg za krepku juhicu i naranče koje će nam osigurat vitamine. Za duhovnu okrepu kupili smo novi Cosmo kojem ćemo se sad posvetit uz šalicu čaja Darjeeling. Za njega govoru da je šampanjac među čajevima.
Vashi Hedonisti
Draghi Nashi,
Imate pravo. Previše kanala nan je u upotrebi i neki je mora presušit. Ali sve je samo privremeno i tako je naš Blog opet posta plovni put intergalaktičkih ideja.
Kurijozni smo i hoćemo da nan još i boje opišete izlet u Graz. Što ste vidili? Što ste kupili? Što ste jili?
A min? Dakle, i dalje pokušavamo otkrit ima li života nakon Kapota. S obzirom da su vanka polarne hladnoće možete zamislit da Nam ni lako. Na sve smo se još i nahladili kako beštija. Vučemo nahladu već 10 dana, a umisto da smo ovi vikend bili pod dekicom i pili hektolitre čaja min smo organizirali tulum pod nazivom Vou, vou, vou, ljeto nam se vratilo. Dakle nakon tuluma 80-te i Rokenrol zamislili smo još jedan uspješan tematski parti na kojem bi svi u srcu zime bili obučeni u havajske košuje i japanke, preslušavali bi se ljetni hitovi (Makarena, Koko đambo…) i pila pića s kišobrančićima. Okolo bi ležali ručnici za plažu, a zrak bi bio prožet mirisom krema za sunčanje. Mi bi blistali u crvenoj haljini koju smo kupili u 9. misec na sniženju, a nismo je uspili obuć.
Doša je i dan tuluma, min smo i dalje bili grintavi i nahlađeni, ali se nismo dali. Uskočili smo u crvenu haljinicu i litnje sandale i čekali goste zamotani u dekicu. Gosti su počeli dolazit. U čizmama, dolčevitama, debelin majicama. Komplimentirali su naš izgled, ali su nas malo gledali kako ludu. Nama je bilo zima i neumorno smo cupkali okolo. Ostali su većinom sedili smrznuti. Vrhunac je bi Kazn Šimun koji je doša u puno robe, ali doni šilterice od Leda. Rekli smo mu da drugi put donese sladoled. Moramo jedino odat priznanje Cimerima koji su bili u kratke rukave, gaće i šlape. I jednen njihoven prijateju koji je doni kremu za sunčanje i ručni ventilator. Tulum je bi tak-tak, a min smo jedva dočekali da svi gredu ća tako da možemo uskočit u trenerku i termo-čarape.
I tako smo sad nahlađeni, šmrčemo i pušemo. Čak danas propuštamo tečaj plesa. Sedimo na Kauču zamotani u dvi dekice i pijemo čaj.
Vashi
P. S. Zaboravili smo reć da je smo kao dekoraciju napuhali jednu loptu za plažu i učinili destak brodova od papira koje smo postavili nasumično po stanu. Slike uskoro na Fejsbuku.
Zbog permanentne buke u kanalu nismo razmjenjivali životne impresije. Kako smo se vidili U živo, kako smo se ubacili u Facebook i još k tome komunicirali preko mobitela i mailom, nije bilo mjesta za blog. Kao što znate, bili smo u Grazu. Nakupovali smo se svakakvih čudesa u Ikei i napojili se na vrelu H&M-a. Ali kako smo zaglušeni svim ostalim komunikacijskim sredstvima, ne možemo se trenutno kvalitetno izrazit putem bloga, a izludili su nas i izbori. Previše komunikacije na više kanala stvara buku. Paracelzus je rekao za otrov da je stvar u mjeri. Vashi Zatrovani.
Draghi Nashi,
Drago nan je da nas razumite u našon boli i našoj povezanosti s Robom. Odijelo ne čini Daleke, ali im svakako začinja život. Ni Nam baš svaki komad u ormaru jednako važan, ali svi su Nam oni u jednem trenutku bili u Top 5. A kad nam stvari nestanu u fazi Top 5, e to nam je posebno teško. Npr. još se sjećamo jedne plave košuje koja je nestala na jednem tulumu u Tulumari na Cvjetnome jednog travnja krajem '90-tih. Neprežaljeni su i oćali koje smo izgubili u Dubrovniku u polovinom 5. miseca 2002. O Kapotu da i ne govorimo.
Naravno svaki komad je imao i još ima priču i značenje. Ali, ne slažemo se s Vama. U muzeju i muzeologiji ni sve u značenju. Bitan je i predmet. Njegove fizičke karakteristike. Dužina, širina, visina, težina. Protežnost. Odnos prostora i volumena. Kontrast. Kompozicija. Tekstura. Itd. Nematerijalna baština ima samo značenje. A, nama je teško radi naše robe koja je prešla u mitove i legende. Kad bi značenje bilo dovoljno onda bi za Kunsthistorisches Museum u Beču bilo svejedno je li ima Cellinijevu Soljenku ili ne. Munchov muzej i Krik da i ne spominjemo.
Ista stvar je i u našem Ormaru. Iako Kapot imamo zabilježen u sekundarnoj dokumentaciji tj. na fotografijama to ni dovoljno. Fali On. I nijedan drugi bili nas ne zanima. Zato ćemo u Grazu gledat druge stvari. Kultne majice, naprimjer. Gaće s visokim strukom. Možda i koju zanimljivu vestu.
Naravno, zazvat ćemo aerodrom i ured Izgubljeno-nađeno još koji put.
Što se tiče dileme Imati ili biti, mislimo da treba i jedno i drugo. Bez Imati ne možemo Biti. Moramo Imat zrak, vodu i hranu da bi Bili. Moramo Imat krov nad glavom i toplo ruho u zimske dane da bi Bili na proljeće. Dilema Imati ili Biti važi tek kad možemo birat između Eviana i vode iz špine.
Vaši Pragmatični
P.S. Min bi Bili sretni kad bi Imali svoj Kapot.
P.P.S. U ovim kategorijama sa strane fali nam Moda i Filozofija. Filozofija nadasve.
Potpuno Vas razumimo. Mi bi vjerojatno završili na psihijatriji da nam nestane naš novi crno-bili kapot kojega smo kupili u Rimu. A još bi nas gore pogodilo da nam kogod ukrade Crni kapot Made in Milla za kojega nas vežu posebni sentimenti i neraskidive niti dugogodišnjeg prijateljstva. Naime, Mi, kako i Vin, komuniciramo s nasom robom na vrlo istančanoj razini. Vezani smo za svaku torbicu, naušnice, šal, postole, kapote i majice.. za kupaće kostime i naočale, a kad se digod štogod izgubi u bespućima nešega Ormara ili u kaotičnosti našeg bivanja u Vremenu i Prostoru, nastupa stanje Histerije a nakon toga potpuna duševna iscrpljenost i malaksalost. Onda se sjetimo knjige Ericha Fromma "Imati ili biti", obilno koristimo znanje iz muzeologije te sebi objasnimo kako nije važan predmet sam po sebi nego sva značenja koja mu pridajemo i pokušamo se pomirit s gubitkom. Obično se dogodi da omiljenu torbicu ili rećine nadjemo na nekom banalnom mistu u kući ili shvatimo da su nam ga otudjili ukućani, i po običaju, da ga nisu vratili. Kad se predmet vrati, osjećamo golemo olakšanje. Osjećamo se potpuni, kao kompletna ličnost i imamo osjećaj da je sve pod kontrolom. Nama je roba nevjerojatno važna. Ona nam omogućava da komuniciramo sami sa sobom i sa okolinom. Preko nje šaljemo poruke i ona je nasa druga koža. U stvari, priko robe se najviše ogoljujemo i govorimo o sebi. Iza svake stvari koju imamo stoji Priča i nijedan predmet u našem vlasništvu nije slučajan. Ne znamo što bi smo uzeli sa sobom kad bi morali uteć u zbijeg ili u Australiju. Mislimo da bi vazeli sve. Stojte dobro. U Grazu ćemo išćat bili kapot, i uz plafonjere za našu kuću, to će nam bit prioritet. IN SPE. Vaši.
Dragi Daleki,
Već znate sve što nan se dogodilo na povratku iz Nigdjezemske, ali isto ćemo Van se još malo potužit. Jer papir trpi svašta. Tipkovnica isto.
Došli smo na aerodrom i sve je još bilo u redu. Čekirali se. Na brzinu uletili u priručni H&M di smo kupili crni šal, crno-bilo-cvjetni šal, dvi ogrlice (jednu klasično zlatno-ljubičastu i jednu disko koja se prelijeva u disko bojama). Još je s nama bila i La Mulata. Onda smo se lagano zaputili prima kontroli pasoša. I to smo prošli u redu. Ali tu smo ostali sami sa svojon zamantanošću.
Nakon kontrole pasoša počeli smo obilazit priručne butige. Kupili smo britanski Cosmo. Kupili smo suvenir za Nashe. I lagano se uputili prima avionu. Lagano smo se uputili i lagano se šetali i osjećali se lagano još nesvjesni tragedije. Na nama su bile rebatinke, retro vesta iz haundema, u ruci nova kultna torba, a u njoj Cosmo. Avion je poleti bez minute zakašnjenja. Seli smo, pobožno pogledali video s uputama kako stavit pojas za spašavanje i bezbrižno listali Cosmo. I onda nan je sinulo. Kapot. Ni s nama. Ni uz nas. Naš praktički novi (kupili smo ga iza Nove godine), bili, čisti (taman s kemijskega čišćenja) kapot. U glavi smo probali rekonstruirat di smo ga svukli i di smo ga ostavili. Ali kako i uvik kad ništo izgubimo u sjećanju je bila crna rupa. Imali smo ga dok smo još bili s La Mulatom, ona je pametna, ona bi primjetila da smo ga nigdi ostavili. Znači između kontrole pasoša i ulaska u avion. I vjerojatno prin osjećaja lagane šetnje prima avionu. Mahnito smo pretraživali po crnon rupi u sjećanju, ali naravno ništa nismo našli. Zaustavili smo stjuardesu i pitali je što i kako. Ona nan je uputila sažalni smješak, ali nas je ipak uputila i na Croatiu Airlines na Schipholu.
Sletili smo, vazeli kufer i nastavili put doma bez kapota. Srića ni bilo puno zima i nismo morali obuć žuti žemper jer nan se apsolutno ni uklapa u kombinaciju.
Došli smo doma i počeli luđački nazivat telefone i pretraživat internet. Već smo i poruku poslali La Mulati da pogleda malo. Na internetu smo ispunili obrazac Izgubljeno- nađeno i počeli zvat informacije na Schipholu. Odgovor je uvik bi ne. Sljedeći dan smo ih toliko zvali da su nan rekli da ne moramo zvat više od dva puta na dan. Od tada i dalje zovemo svaki dan. Ponovo smo ispunili formular jer smo u međuvremenu dobili odgovor da ništa ni nađeno. Kad dobijemo informacije i oni nan reču da nema bilega beneton kapota onda pitamo je li ima bilo koji bili kapot. Jučer su nan rekli da ima još jedan ali da je to cacharel. U k. To ni naš.
Znamo Daleki da na oven svitu ima puno problema i da je gubitak kapota minorni događaj. Ali svejedno smo tužni. Min se jadno vežemo za svoju robu. Prve dane smo imali osjećaj kako da nan je, božesačuvaj, niko umri. Sjetili smo se svoje prijateljice Žrtve Mode koja je bila izjavila da ako bi jon niko ništo učini čizmama da bi toj osobi oči iskopala.
Nadalje, zamišljali smo kako neko zlostavlja naš kapot. Kako ga goru s cigaretima. Polivaju s kečapom, vržiju po podu. Gazu po njemu. Bilo nan je jadno grubo. Isto tako ne razumimo kako niko može vazet tuđi kapot. Min ne bi nikad. Nama bi se gadilo. Min bi ga dotakli toliko da ga predamo nadležnima. Kakvi su to ljudi što uzimaju tuđe kapote? Nikakvi, eto kakvi.
Naravno da ćemo i danas nazvat Izgubljeno-nađeno, premda su nan jučer rekli da je malo vjerojatno da će se pojavit nakon 7 dana.
Spes mors ultima.
Vashi Neutješni
P.S. Već smo obašli i Benetton misleći da su se negdi skrili lanjski komadi. Ništa. Ove dane ćemo se zaputit i put outleta. Možda, možda…
Draghi nashi,
Nastavljamo priču o našem intergalaktičkom putovanju po Nigdjezemskoj i Noći muzeja. Stali smo u Oude Kerku. Ali prvo mala modna digresija. Nas je normalno mučilo što ćemo obuć. Kako postić balans, kako ne bit overdress, ali ipak izrazit svoju arty-farty osobnost? Situaciju je olakšavala činjenica da idemo u Nigdjezemsku di se inače nosu nikako i svakako. Ali svejedno, morali smo ostat vjerni sebi. A onda smo se sjetili. Naša Travesa i Babarin mogu izvuć svaku situaciju. I tako smo se odlučili za Babarin. Odmah smo bili neshvaćeni jer nas je Javier pita je li to nešto tradicionalno, iz Starega Kraja. Min smo odgovorili da ne, da je to poklon iz Londona, ali prihvatili smo njegovo pitanje kako kompliment jer je ti značilo da je Babarin toliko neobičan za jednega modnega igrača-na-sigurno da mora bit stilski pogodak.
Sad se vraćemo na Noć muzeja. Nakon Oude Kerk nas 6 zaputilo se u Kazališni muzej. Tamo nas je čeka program Bitka plesova i ogroman red s ogromnim izbacivačem na vratima. Strpljivo smo stali u red i nakon 20
minuta čekanja ušli. A unutra: izložba o plesu i plesovima, plesne radionice (improvizacije, stepdance, hip-hop), radionice scenske šminke, soba u kojoj se plesa tango (ali oni koji to već znaju plesat), štanga za striptiz (i to je ples!) i crvene cipelice koje su pokazivale smjer kretanja (reka je Bowie: “Let's dance, put on your red shoes and dance with me…“). Obuci svoje crvene cipele i pleši sa mnom...
Nakon što smo sve obašli i zavrtili se oko štange smistili smo se u prostoriju s pozornicom.
Prvo su mladi brejkali i plesali opako dobro. Pogledajte video ovega mladega crnega. Citiramo ratnog druga Maju Makedonku: »ako ovako pleše kako onda je*e.« Onda su mladi pozvali publiku da im se pridruži na radionicama i da će se za po ure vratiti i predstavit koreografiju. Mi smo mislili hoćemo-nećemo, ovi naši su nas nagovarali da gremo, ali na kraju nismo išli. Bilo nan je malo ža, ali opet s druge strane puno tega bi propustili.
mladi pleše
mladi brejkaju
Propustili bi na primjer još jedan đir po muzeju. Di smo slikali ove neobične likove za koje još niko ni zna ko su i što su i što hoću.
Propustili bi i supergay plesače. Njih dva. Ne da su bili gay nego su bili supergay, a točno tako su i plesali. Preteatralni spoj svih mogućih plesova s izrazima i gestama kako iz umjetničkega klizanja. Malo smo pogledali po internetu i otkrili da su oni svjetski prvaci u istospolnom plesu u paru. I to postoji! Zovu se Bas i Martin, a više o njima pogledajte ovde: http://www.basenmartijn.nl
Propustili bi i vrhunac večeri, a moguće i cile godine. The Nod Act. To su ona dva neobična lika koja su se šunjala u žutim kabanicama i u međuvremenu iznad pozornice na tiramolu stavili crvene šugamane. Ergo, došli su tako u kabanicama i gumenim čizmama, uskočili u ogromne crvene kese, svukli kabanice kad tamo ispod njih zasjala su prekrasna plesačka tila. Wow, promislili su svi. A u kesama je bila voda koju su oni malo poprskali okolo. I onda je krenulo. Radetzky marš je zatrešta, a oni su pokrenuli svoja isklesana tila u stilu Bala na vodi. Dvorana se valjala od smiha. Daleky, u životu smo svugdi bili i sve vidili, ali ovo još ne. Daleki, ako se ikad obogatite poklonite nan ih za rođendan. Savršeno. Kitschasto. Veselo. Nepretenziozno. Apolonsko. A na kraju točke su se zagrnuli u crvene šugamane, ponovo uskočili u gumene čizme i žute kabanice. Zapalili, pozdravili jedan drugega i izašli.
Nod Act dolazi. Prilike u žutim kabanicama...
... i odjednom Bogovi plesa
Radetzky marš meets Bal na vodi
Nod Act odlazi u oblaku dima
Iza njih je došla predstava radionice hip-hopa i breakdancer u kolicima. Ni to još nismo vidili, ali nakon The Nod Act sve je izgledalo nikako bezveze.
Zato smo se pomalo skupili doma.
Pozdravljamo Vas,
Vashi Gospođica na Proputovanju.
Budući da Vam se svidi Naš osvrt na gastronomsku ponudu u Starom Crayu, odlučili smo ga objavit na blogu u malo izmijenjenom obliku jer NOMINA SUNT ODIOSA. Naime, za vikend smo bili na familijarni obid u jednom otočkom novouređenom restoranu koji puca na elitu i ekskluzivu. I stvarno, kada se uđe u prostor, prvi dojam je fascinantan. Boje su dobro usklađene, muzika je diskretna, ima puno svjetla, čaše su blještavo čiste, konobari su zgodni i sve je na prvi pogled glamurozno. Ali... na lusteru je ostala crvena etiketa, okvir na zidu je nakrivljen, a na ulazu su ostala bijela aluminijska vrata koja su u totalnom kontrastu s uređenjem interijera. Obidovali smo blitvu, ražnjiće i zelenu salatu. To je bilo jako lipo servirano, ali bez posebnom okusa, a meso je bilo slabo pečeno. Da rezimiramo: Dobro je da postoji odmak u uređenju prostora na otoku i da ima i ovakvih mijesta, ali ako se već puca na ekskluzivu, onda svaki detalj mora bit u savršenom skladu. Nismo baba koja urla na svaku sitnicu i prilično smo tolerantni, pod uvjetom da je sve čisto i da je spiza dobra. Ali mi smo ipak više za dobre stare Žrnovske makarune u domaćemu ambijentu, za crni rižoto ili fetu pečene tunjevine s malo soka od naranče i da sve to blagujemo ispod masline, blizu komina ili ispod kamenega volta u staroj konobi. Sigurni smo da bi se snama potajno složili i svi oni što se furaju na internacionalni minimalizam. Vashi.
Oduševljeni smo s pričom iz Noći muzeja i mislimo da je to stvarno The Nešto što moramo posjetit. Hoćete nas odvest drugi put? Bavili smo se mišlju i da ode u Nas organiziramo Noć muzeja i mislimo da bi to bilo genijalno. Muzej bi radi do dvi ure ujutro. Na ulazu bi se dilile suhe smokve i mindulati. Vino bi teklo u potocima, u atriju bi kantale klape, a iza ponoći bi imali dj-a. Organizirali bi besplatan prijevoz i vodstvo do spile. Angažirali bi ekipu iz Udruge za očuvanje pokladnih običaja da se obuču u praljude. Što mislite?
Draghi Nashi,
Nastavljamo s opisom našeg jezda po Kraljevini Nigdjezemskoj i dolazimo do glavne točke dnevnog reda, a to je Noć muzeja. Noć muzeja je jedan od događaja sezone u Amsterdamu i šire. Mlado i staro, crno i bijelo, domorodačke i furešto, straight i gay, učenici, studenti i radni ljudi, svi tu noć hrle u muzeje. Gužve su neviđene, ispred muzeja se stoji u redu kako isprid najbojih klubova, ove godine je i javni prijevoz bi besplatan, a inače postoji i posebni brod koji vozi kanalima od muzeja do muzeja.
Samo za tu večer muzeji pripremu super-bogati program: radionice, predavanja, pjesme, plesovi, iće i piće, sve teče potocima.
Noć muzeja počeli smo La Mulata, njen momak Javier i Mi u muzeju De Waag. Tamo smo mogli bit VJ i viđejirat u ritmu housa. Ostali smo samo kratko jer i nije bilo nešto. Zanimljivo je samo to što je u toj zagradi bilo kazalište anatomije, ono u kojem se odvija radnja Rembrandtove slike Sat anatomije doktora Tulpa.
Onda smo išli u Oude Kerk, staru crkvu usrid četvrti Crvenih svjetiljki. Tamo je sve isto, izlozi su prepuni, ljudi isprid njih još više, cure su više-manje zgodni, dileri su i dalje na istim pozicijama, policija isto, sve skupa ništa posebno.
A u Oude Kerk puno umjetnosti, većinom ništa nismo razumili, a ni nas bilo ni briga. Glazbena podloga bila je nekakva avagardna muzika s orgulja. Ni to nismo razumili. Ali došli smo do nečega što nan se svidilo. Oltar za Saskiu, Rembrandtovu ženu. Ali prvo uvod. U Meksiku se Dan mrtvih jako slavi. U kućama se rade oltari za pokojne, ukrašavaju se tankim papirom u kojem su izrezane lubanje, stavlja se narančasto cviće i omiljena jela i pića. Sve je prepuno kosturi i slatkiša u obliku lubanja, to se i poklanja. I sve je šareno. E sad, u Oude Kerk jedan je umjetnik (nismo našli kako se zove) napravio oltar za Saskiu. Genijalno, ultra-koncept i gesamtkunstverk!!!! Kad umremo želimo i mi ovakvi oltar. Ali to za jednu 60tak godišć.
E da, u Oude Kerk smo se našli s Aglae, Španjolkom, još jednim starim ratnim drugom s faksa.
Oltar za Saskiju u punom sjaju... ... i jedan detalj
Idemo dalje. Niuwe Kerk. Izložba o herojima. Heroji iz nigdjezemske prošlosti zajedno sa superherojima stripova. Ništa posebno, ali počeli smo pričat o tome ko su naši heroji. Svo četvoro je nominiralo svoje matere, ali kad smo išli nać heroje van familije bilo je malo teže. I nismo uspili. Ali, tu su nam se pridružili Aglaini prijatelji iz Španjolske, momak i cura, zaboravili smo in imena, ali su bili simpatični.
Vashi.
U nastavku: Kazališni muzej i Bitka plesova
Di smo sve bili tu noć
P.S. Oduševljeni smo Vashim dijakronijskim osvrtom na jezd po Rimu! Jadno ste pametni!
Hvala Vam na iscrpnom opisu Vašeg hodočašća kroz Nigdjezemsku umjetnost i kulturnu baštinu. Vidi se da imate dobru kunsthisteričarsku podlogu koju nije moglo izbrisati ni vrijeme ni bavljenje drugim vidovima ljudskog stvaralaštva. Dok smo nedavno šetali po Rimu, vraćala su nam se naša mukotrpno stečena znanja na Mudroslovnom fakultetu, u glavi smo ponavljali pojmovne parove i analizirali djela starih majstora. Bili smo na izložbi Paula Gauguina postavljenoj u Complesso del Vittoriano odmah blizu Foruma i Campidoglia. Bilo je previše ljudi pa se nismo toliko dobro mogli koncentrirat na pojedina djela, nego smo više pažnju usmjeravali na postav izložbe i organizaciju u prostoru. U stvari, uopće nam se ni previše dalo hodit po izložbama, iako ih je bilo par dobrih tj. zvučnih (Rothko, Od Cranacha do Moneta itd.). Nas je puno više impresionirao grad sam po sebi, njegova slojevitost, multikulturalnost i monumentalnost. Oduševi nas je Michelangelov trg Campidoglio, njegova razigranost i ljudska mjera. Svidila nam se i jedna instalacija s razbivenim ogledalima u srcu Foruma Romanuma. Uopće nas nije zanimalo ko je autor, nego smo neopterećeno uživali u ambijentu. Kad smo bili u Rimu prije desetak godina, bili smo pod pritiskom vlastitog neznanja i strahopoštovanja od sveznajućih profesora i uglavnom smo se koncentrirali na građevine i umjetnine koje bi nam mogli biti ispitna pitanja. Osim pojedinih objekata, u glavi nam nije ostao Grad kao jedinstvena cjelina, nego puno raspršenih međusobno nepovezanih mega objekata od Panteona do Sv. Petra. Danas imamo puno oštiju sliku. Nismo opterećeni imenima ni datumima. Niti time ko je sve di pokopan, niti ko je izgradio koju kapelu. Bitna nam je globalna slika i da možemo virtualno šetat od Fontane di Trevi do Španjolskih stepenica, upijat ritam grada i bit sam svoj vodič i kreator slike svijeta. Vaši.
p.s. Je li hodočastimo u Ikeu?
U našim prošlim avanturama nismo puno bili po Haarlemu. Nismo puno ni propustili – Selo moje malo. Ali, kad smo već tamo ovi put odsjeli malo smo se i prošetali. Do Muzeja Frans Hals. I bili bi propustili da nismo bili tamo.
Dakle, muzej je smješten u staračkom domu iz nigdjezemskog Zlatnog doba, istom onom kojim su upravljale upraviteljice koje je naslikao Frans Hals. Slika je, naravno, tamo.
Muzej Frans Hals je mali muzej, laganom šetnjom i povremenim udubljivanjem u izloške dovoljno je 45 minuta. I to nam je taman za muzej/izložbu. Sve priko je dosadno i zamorno.
Dobra stvar je što je na početku prostorija koja objašnjava stanje i imanje u Haarlemu u 17. stoljeću (bogatstvo grada počivalo je na proizvodnji piva i proizvodnji i bijeljenju platna). U tom dijelu su samo ilustracije bez izložaka, ali je zanimljivo.
Onda slijedi prava izložba. Zapravo u muzeju imaju najmanje Fransa Halsa. Tu su slike njegovih suvremenika, nezaobilazne nizozemske pločice (plavo na bilom), bidermajerske sobe iz vremena staračkog doma, apoteka iz 19. stoljeća… Super je to što nije prvo 5 soba sa slikama, onda 2 s porculanom, onda 2 sa starim knjigama nego je sve izmišano i zato ne dosadi brzo. Dolje muzejski umor!
Kako nam je od sve kunsthisterije u glavi ostalo više-manje ono iz Jansona, tako kad god možemo pobožno hodočastimo tim primjerima. U ovom muzeju nije bilo Veselog pijanca (u starom srpskom izdanju to je bila slika u boji, uz koju smo vježbali Wölfflinove temeljne principe), ali zato su tu bile gore spomenute Upraviteljice staračkog doma. Gledajući ih sjetili smo se i da ih je Damjanovka spominjala i da su u njenoj knjizi posebno analizirane (nešto u vezi kompozicije i bijelih ploha). Naravno da nam je to sve isparilo, ali i dalje se nadamo da učenje nije bilo uzalud i da ćemo se u dubokoj starosti prisjetit i tega.
Ne smimo zaboravit ni ono što nas i inače oduševljava u nigdjezemskim muzejima, a to su kuće lutaka. S tulipmanijom to je bila još jedna ludost Nigdjezemaca u Zlatnom dobu. U minijaturi bi se napravila cila kuća, sve od miša na sufitu priko srebrnega servisa na stolu do pišalete ispod posteje. Obožavamo i divimo se djelima koje zahtjevaju puno preciznosti – i kućama lutaka i djelima Ivane Franko. (Slika kuće lutaka je iz Rijksmuzeja, nismo našli ovu iz Fransa Halsa). Kuća lutaka Petronelle Oortman, Rijskmuseum, Amsterdam
Eto Daleki, to je bi naš kunsthisterično-muzeološki osvrt na Muzej Frans Hals. Ukupna ucjena 5. Dodatni bonus je što se i istom kartom može posjetit i Muzej grada Haarlema. (Naravno da jesmo i to, di ćemo pustit da nam propade. U radiše svega biše, u štediše još i više).
Dok Vin grete po svitu, obnavljate stara iskustva i usvajate nova, Mi po stoljetnoj navadi prikupljamo plodove maslina i ukotvljujemo se mentalno i fizički u dugu hladnu zimu. Bura je. Susid Neven nam je doni 3 m drva, pa smo ih jucer cili dan prinosili. U subotu navecer smo bili, zajedno s ostalim Beračima maslina, na koncert grupe Magazin. Pjevačica je u živo suha i nevojna, a na tv-u ostavlja dojam peču žene. Ali zato ima peču glasa. Ni to baš niki prepoznatljivi glas, ali je zato pravi gažerski glas koji sve živo može skinut. Bilo nam je dobro. Plesali smo do besvjesti na sve moguće hitove, a plesni parnteri su nam bili Mau Zueda, Nata i Perica. Popodne opet gremo u drva. Sutra opet u masline. Obukli smo se toplo i bezveze. Stojte dobro. Vashi Smrznuty. p.s. Otok nije geografska činjenica; otok je stil života.
Draghi Nashi,
evo kasna je ura, min smo se sad vratili iz nocnega pohoda na Amsterdam. Sreli smo ratne drugove i bili u jazz klubu. to je oni isti jazz klub kojega je vodi nas gazda (gazda od stana) Pierre. Ali to je digresija, vracamo se na glavnu radnju.
Dakle, danas smo lunjali po gradu. Vidilo smo da je sve manje vise isto. Sve je puno turista koji bauljaju po gradu u potrazi za coffie shopovima. Sto se tice domorodaca i dalje su oni s manje ili vise boje najzgodniji. Sto se tice domorotkinja one su i dalje lose obucene, bez obzira na boju koze.
Setali smo tako po gradu i mislili koliko smo puno zaboravili svega raznoga sto nam se tamo izdogadjalo u one 2 godine. A onda smo se sjetili kako se obicno u starosti ljudi ne sjecaju sto su imali za obid, ali svih upilavaju s pricama iz mladosti. To nas je utjesilo, jer sad znamo da ce nam se svi neobicni likovi, susreti i razgovori vratit za nekih 60tak godina. Do tada cemo zivit u strpjenstvu.
Vashi
Kako ste? Kakvo je vrime po svitu? Ode daži i zima je. Da bi smo oživili tmurno jutro, obukli smo haljinu-tuniku na koncentrične krugove u afričkim bojama koju smo bili stavili u makinu pa nam je po njoj pustila boja. Međutim, nastale fleke su se savršeno uklopile i izgleda da je to tako zamišljeno i da su fleke dil koncepta! Prin misec dan smo je htili vrć u smeće, ali sinoć nam je odjedapmut Bog iz stroja /Deus ex machina/ javi da je mozemo slobodno nosit. Na to sve imamo žutu mega torbu i opletene butune-rećine. Kul! Za po ure imamo radijo šou, a komunikacija s Vama nam omogućava da se opustimo. Jeste li sreli kojega zgodnega mulata? Mi smo noćas sanjali da smo usvojili maloga predivnoga crnca. Sve je kozmički povezano. Stojte dobro i pozdravite amsterdamske prijateje ako digod na njih naletite. p.s. Molimo vas da ako grete u muzej voštanih figura, slikate Viktoriju&Davida Bekama kako glumu jaslice. I donesite nam koji naduvani kolač! p.p.s. Lumblije nam izahodu na ushi! Vashy Okultny.
