golly&bossy

Dragi Nashi bez Kapota!

Potpuno Vas razumimo. Mi bi vjerojatno završili na psihijatriji da nam nestane naš novi crno-bili kapot kojega smo kupili u Rimu. A još bi nas gore pogodilo da nam kogod ukrade Crni kapot Made in Milla za kojega nas vežu posebni sentimenti i neraskidive niti dugogodišnjeg prijateljstva. Naime, Mi, kako i Vin, komuniciramo s nasom robom na vrlo istančanoj razini. Vezani smo za svaku torbicu, naušnice, šal, postole, kapote i majice.. za kupaće kostime i naočale, a kad se digod štogod izgubi u bespućima nešega Ormara ili u kaotičnosti našeg bivanja u Vremenu i Prostoru, nastupa stanje Histerije a nakon toga potpuna duševna iscrpljenost i malaksalost. Onda se sjetimo knjige Ericha Fromma "Imati ili biti", obilno koristimo znanje iz muzeologije te sebi objasnimo kako nije važan predmet sam po sebi nego sva značenja koja mu pridajemo i pokušamo se pomirit s gubitkom. Obično se dogodi da omiljenu torbicu ili rećine nadjemo na nekom banalnom mistu u kući ili shvatimo da su nam ga otudjili ukućani, i po običaju, da ga nisu vratili. Kad se predmet vrati, osjećamo golemo olakšanje. Osjećamo se potpuni, kao kompletna ličnost i imamo osjećaj da je sve pod kontrolom. Nama je roba nevjerojatno važna. Ona nam omogućava da komuniciramo sami sa sobom i sa okolinom. Preko nje šaljemo poruke i ona je nasa druga koža. U stvari, priko robe se najviše ogoljujemo i govorimo o sebi. Iza svake stvari koju imamo stoji Priča i nijedan predmet u našem vlasništvu nije slučajan. Ne znamo što bi smo uzeli sa sobom kad bi morali uteć u zbijeg ili u Australiju. Mislimo da bi vazeli sve. Stojte dobro. U Grazu ćemo išćat bili kapot, i uz plafonjere za našu kuću, to će nam bit prioritet. IN SPE. Vaši.