Goldeneye
25.07.2006., utorak
Nije važno
|
Čovjek je nerazuman, egocentričan. Nije važno, ljubi ga. Činiš li dobro, reći će da to radiš zbog sebičnih ciljeva. Nije važno, čini dobro. Ostvaruješ li svoje namjere, steći ćeš lažne prijatelje i istinske neprijatelje. Nije važno, ostvaruj namjere. Dobro koje činiš zaboravit će se sutra. Nije važno, čini dobro. Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim. Nije važno, budi iskren i pošten. Ono što si godinama gradio može biti uništeno u tren oka. Nije važno, gradi. Pomažeš li ljudima, ljutit će se. Nije važno, pomozi im. Daješ li svijetu najbolje od sebe, odbacit će te. Nije važno, daj najbolje od sebe. Majka Tereza Ovo gore je tako istinito da gotovo boli. Pokušavam tako živjeti. Teško je, trudim se. Posrćem. Svakoga dana napravim dvije tone gluposti. Svakoga dana kažem nešto što nisam trebao reći. Svakoga dana barem jednom propustim biti od pomoći. Svakoga dana. Potreban mi je odmor, onako, biblijski, 40 dana, minimalno. Da me spopadnu i vrazi i stovrazi i anđeli i demoni. Da se nađem sam sa sobom, najvećom budalom koju sam do sada sreo. Odlazim, uz nadu u povratak. Voli vas Goldy |
24.07.2006., ponedjeljak
20 godina
|
Ovih sam dana navršio 20 godina novinarskog rada. Puno je i za reći. Da sam pjevač, vjerojatno bi izdao cd best off, ali piskaralo sam i toga nema. Svaki dan je novi dan i novo dokazivanje. Počeo sam jednim tekstom o međunarodnom teniskom turniru juniorki u Osijeku, a u svojoj karijeri imao sam interviewe s najpoznatijim svjetskim sportašima, svim relevantnim hrvatskim političarima, glumcima i glazbenicima. No, pisao sam i o cijenama kupus i paprike na tržnici, za vrijeme rata i o tome kako rade trgovine i kako su opskrbljene recimo kaputima, odjećom. Kupuje li uopće to tko. Ono što također zanimljivo pisao čak za sarajevski "As" (prvi yu-tabloid), pa i za beogradski "Sport", sarajevske "Večernje novine", banjalučki "Glas", list vojvođanskih Mađara "Magyar Szo", naravno kod nas za Glas Slavonije, Jutarnji list od prvoga dana njegova izlaska, pa za Večernji list, bio urednik na radiju, komentator na lokalnoj televiziji, a sada pišem i za Glas Koncila. Bilo je tu još medija, ali ne bi o tome da ne bi do kraja otkrio identitet (ionako sam previše rekao). Zašto sve ovo?! Pa da bi rekao nešto o današnjem novinarstvu. Neki dan je blogerica lolina hvalila Mirjanu Hrgu što je ova u vijestima rekla kako je izraelski napad divljački. Daju se epiteti s kojih pozicija? Čovjek opljačka banku, budala i zlikovac, ali ne stoji Pero Perić opljačkao banku, nego Kum Ante Gotovine opljačkao banku! Pa nije on opljačkao banku zato što je kum Ante Gotovine, nego zato što je budala ili je kompletna priča postavljena tako da se još malo opali po Anti. Površnost i senzacionalizam vladaju ovim novinarskim svijetom. Informacije se ne provjeravaju, daju se moronski pridjevi, ističe zlo, pokazuje krv. Sve to utječe na nas htjeli mi to ili ne. Mediji su moćni, koliko god mi mislili da im se možemo i znamo oduprijeti. Razliku najbolje osjete oni stariji od 30 godina jer se sjećaju novinarstva u bivšoj Jugi. Tamo se govorilo o uspjesima pojedinih tvornica, isticala prava radnika, dobri primjeri bratstva i jedinstva, kako je super ovo ili ono. Bile su to šarene laže i to je druga krajnost, ali baš zbog toga što smo mi narod krajnosti ovakvo novinarstvo smo zaslužili. Dajte našim novinarima da naprave dobru i pozitivnu vijest - nema šanse, a bilo bi dobro naći neku sredinu i uz loše stvari tražiti i one dobre primjere. Čisto da ovaj svijet skuži da ima nade za normalna čovjeka. E pa Goldy, sretna ti 20-ta godišnjica ovog rašomona |
21.07.2006., petak
Istinite priče iz bakine škrinjice
|
Kako postajem stariji kao da mi moja baka otkriva sve više pojedinosti iz obiteljske škrinjice. U posljednjoj takvoj storiji priča baka kako su se njeni roditelji strašno voljeli i kako se o toj ljubavi dugo pričalo u njenom kraju. Nakon nekog vremena ljubovanja odlučili su se zaručiti, no ostalo je na tome jer je brzo došao Prvi svjetski rat. I dok su se gotovo svi muški vratili u njen kraj, njega nije bilo. Kažu da je stigao do solunskoga fronta, ali ga nitko poslije nije vidio. Vrijeme je prolazilo, a kako je moja prabaka bila vrlo lijepa žena (vidio sam slike op.g.) našlo se dosta mladića koji su je htjeli oženiti. Obitelj ju je grdila jer je tu bilo puno dobrih prilika. Ja čekam svoga dragoga dok sam živa, a ako se njemu nešto dogodilo bolje i mene da nema. I onda jednoga dana, evo nesretnika, izgladnjeloga. Pješice je išao do svog malog gradića, lutao planinama i poljima, krov su mu zvijezde bile. Kada se malo oporavio napravljena je nezaboravna svadbena svečanost i došla su djeca. Moja baka, kao najstarija, njezin brat i mala sekica. Pradjed je bio učen čovjek i za ono vrijeme među rijetkim pismenim ljudima, pa su svi dolazili k njemu da im piše razne molbe i slično. Od toga je dosta zarađivao pa je kupio veću kuću u središtu grada, zadržavši i staru koja nije bila u lošem stanju. I kako je primao dosta stranaka, dobio je tuberkulozu. Nije mogao ni jesti, a ono što on nije pojeo jela je prabaka. Njezini su je opet grdili da i ona može dobiti TBC ako jede hranu u kojoj možda ima klica (bili su bogati pa nije bilo razumna razloga jesti tu hranu). Rekla je, ako nema njega, nema ni mene. On je umro nakon tri mjeseca, a ona koju godinu za njim (ne od tuberkuloze, kažu od tuge). Baki je tada bilo devet, braci 7, a sekici 5 godina. Za ono vrijeme neshvatljiva ljubav. Možda i za ovo. Tko može prosuđivati koja je ljubav najveća? Baka i njena seka još su žive i na pragu su devedesete. Nekako sa sjetom pričaju o toj ljubavi o kojoj im je i baka govorila. |
20.07.2006., četvrtak
Prijatelju moj
|
Svi prijatelji nas prije ili kasnije iznevjere, napuste. Isto i mi činimo njima. Neka prijateljstva začeta u djetinjstvu prekinula su preseljenja, rat, promjena škole, posla. Neka su stala kada su nas prijatelji doslovno iznevjerili kada nam je trebala ruka pomoćnica. Zašto je to tako i zašto je teško imati neki krug prijatelja za cijeli život?! Ne kažem da ne postoje prijatelji koje imamo cijeloga života, ali isto tako treba vidjeti jel to prijateljstvo prošlo kušnje. Kada sam ja bio u životnim problemima nigdje prijatelja. Pomagali su mi ljudi koje sam prvi puta sreo ili sam ih jedva poznavao. Sjećam se jednoga Marka koji se kunio da će cijeli život biti uz mene jer sam mu toliko pomogao, a danas se jedva pozdravimo iako se nismo svađali. Naši kumovi (trostruki) ostavili su nas kada im naše usluge više nisu bile potrebne. I uopće, ispostavi se da je većina ljudi s vama dok postoji neki interes. Ne, ovo nije razočaravajući post o prijateljstvu, tek činjenica zbog koje ne treba žalovati. Nakon Kristove rečenice "Vi ste moji prijatelji i nema veće ljubavi nego kad život svoj položiš za prijatelja", još iste noći su ga svi zatajili, pobjegli, raspršili se. A On je bio krajnje dobrostiv i pun ljubavi, sigurno daleko više nego svi mi obični smrtnici, pa je opet napušten od prijatelja. Što onda da mi očekujemo? Ništa, nemojte ništa očekivati. Pomozite svakome bio vam prijatelj ili ne i radujte se svakome novome koji dođe i mašite sa smiješkom svakome koji odlazi, jer možda se i vrati. Voli vas Goldy |
19.07.2006., srijeda
Lj - kao ljubav, kao ljubičice
|
Sjećate li se 1937. godine? Naravno da ne, jer bi u tom slučaju bili najstariji bloger ovdje. A upravo je tada počela jedna ljubav. On je bio kavalir s gospodskim manirima, a ona je išla u školu kako bi bila profesorica francuskog jezika. I kao takav mladac je često djevojci donosio cvijeće, a njoj je bio najdraži stučak ljubičica koje je kupio kod neke sirotice koja ih je prodavala u središtu grada. Djevojka je ljubomorno spremila ljubičice u omiljenu knjigu, a kad su se posušile stavila ih je u jednu ramicu (okvir). I sada, toliko godina kasnije, uz svetu sliku, stoje i te ljubičice. Njenog dragog nema gotovo 30 godina, ali još je s njom, kad god ona pogleda u ljubičice, koje nisu izgubile boju. Moja baka... Čuli smo se sinoć, pa sam se sjetio ljubičica i jučerašnjeg posta. Ovo mi je nekako baš leglo za početak dana. |
17.07.2006., ponedjeljak
Soulmate
|
Neki dan sam vidio svoju nekadašnju profesoricu Glazbenog i to ne bi bilo ništa čudno da me to kako ona izgleda nije navelo da napišem post. Naime, ona je bila "zaštitni znak" središta Osijeka tako što je svakodnevno sa svojim suprugom šetala gradom. Bilo ih je lijepo vidjeti, gotovo kao golubići u poznim godinama svakome su pružali osmijeh, a kako su poznavali dosta ljudi zastali bi nakon svakog drugog koraka zadržavajući se u srdačnim razgovorima. Prošle je godine njezin muž umro, a ja je nisam od tada vidio više od dva,tri puta. Neki dan, vidjeh potpuno propalu ženu, staricu i ne bi se čudio kada bi i ona ubrzo napustila ovaj svijet. Znam više takvih primjera u kojima kada bi jedan bračni partner umro, drugi krenuo "za njim". Jedan je primjer drastičan i zanimljivo je, riječ je o muškarcu, djedici. Nije bio bolestan, ono, po starački je nosio svoje godine, vitalan. Kad je umrla kako kaže njegova "baka", tri dana je otišao iza nje. Neke su ljubavi takve. Nađu se srodne duše i jedna bez druge ne može. Koja to mora da je tuga?! Sve nas to čeka, da danas sutra ostanemo bez voljene osobe ili ona bez nas. Ovo je malo tužno, zbog same smrti kao takve, gubitka voljene osobe, ali svakome bi poželio da nađe svoju srodnu dušu, ljubav svog života, ma kako bilo teško kad je izgubi. Kakav je tek pakao za one koji takve ljubavi ne poznaju... |
Dan iz snova
Ovo je UPDATE jer me dojmovi od subote još drže. (slika preuzeta sa službenih stranica Osječkog ljeta kulture) Kakav je prekrasan bio jučerašnji dan (subota, update je pa jel  ), pa to je nešto neopisivo. Kao obitelj Goldić uživali smo od jutra do mraka. Od zajedničkog doručka (o da i to je za radost jer je rijetkost) podigli smo se i prošetali osječkom šetnjicom uz Dravu, pa preko pješačkog mosta (viseći, kao mali Golden Gate u San Franciscu) do Zoološkog vrta. Vjetrić je ugodno pirkao, tek toliko da nas sunčane zrake ne ispeku i da možemo disati bez problema. Divna šetnja ovim parkom prepunim životinjskih vrsta okončali smo vožnjom kompom preko Drave. Ona ide sporo, dovoljno da uživaš u pogledu na grad i osjetiš tišinu vode. Onda smo došetali do ćevapa, odlučili smo se malo počastiti i bili su stvarno sjajni, kao rijetko gdje u Hrvatskoj (vjerujte Goldiju). Usput smo kupili sladoled, došli doma, uz klimu i tv popili kavu i započeli pripreme za ono što sam tako žarko očekivao. Naime, ono što je nekima finale svjetskog nogometnog prvenstva ili odlazak u Disneyland ili na koncert Shakire, meni je odlazak na koncert na kojem se izvodi Mozartova glazba. Moja je opsesija tim glazbenikom tolika da gotovo da nema objavljenog djela a da ga nemam u svojoj kolekciji, uključujući i igrani, Oscarom nagrađeni, film (na većini kolekcije zahvaljujem mojoj dušici. Djelo koje imam na nekoliko CD-ova i redovito slušam u tramvaju ili autobusu, pa čak i na biciklu na putu na posao (Osječani ako vidite nekog sa slušalicama u 6 ujutro, to sam ja uz Mozarta) je Requiem. Da, koja budala sluša po cijele dane Misu za mrtve, eto ja, ima nas svakakvih. E taj Requiem W.A. Mozarta izveden je sinoć na Osječkom ljetu kulture u Dvorištu kluba "Vega" u starom dijelu Osijeka Tvrđi. Prostor, idealan za ovakve događaje bio je ispunjen do posljednjeg mjesta, a repriza je predviđena za večeras. Ono što je zanimljivo kod ove izvedbe je da su u njoj sudjelovala čak tri zbora - Hrvatsko pjevačko društvo "Lipa" iz Osijeka, Crkveno pjevačko društvo "Mir" iz Belišća, Mješoviti zbor Glazbene škole Franje Kuhača iz Osijeka, solisti Valentina Fijačko, Helena Bernarda Lucić, Ladislav Vrgoč, berislav Puškarić, a sve pod ravnanjem dirigenta Zlatana Srzića i Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Zbor me je oduševio i pokazao kako je dobro ukomponiran i kako je bolji od mnogih izvedbi koje imam po raznim nosačima zvuka. Doista, impresioniran sam. Što se tiče orkestra, fino, pitko, zanimljivo, vrlo dobro. Solisti također na visini zadatka, s tim što bih izdvojio anđeoski glas Helene Bernerde Lucić. Ovacije na kraju i još jedna bravura zbora i orkestra. Još sam pod dojmom i ne mogu vjerovati da "mi" se to ispunilo.Dan iz snova od jutra do mraka. I ovaj je tako počeo, pa i sam razmišljam o reprizi... |
14.07.2006., petak
Na ramenima
|
Pred Zidom ostala je moja životna rečenica, nošena ljubavlju i vjerom u ispunjenje. Ulicom mojom kao i sada da prolaziš. Buka je, tržni je dan. Je li dostojno ulice te?! Da, i svaki podsmijeh i podrugivanje i guranje zbog kojeg na skliskom kamenu padaš kao On. Pitaš se od kuda dolazi snaga za tvoje ustajanje? Bila je to moja ruka, kao cijena koja je slovima bila ispisana na papiriću koji se našao u pukotinama onoga pred kim ti ostaje samo plakanje. Ulica ti donosi sliku cijeloga svijeta. Svu patnju i svu radost koja iz nje dolazi. Prošao sam njome, tebi na ramenima.  |
13.07.2006., četvrtak
Pustinja
 Nećeš ni znati da si živio jer ništa ne čuješ, ništa ne vidiš. Kako možeš od te buke, ritma života, razularenih medija?! Svaki sljedeći dan preslika je prethodnog. Pokušaj samo na jedan dan pronaći pustinju i suočiti se sa samim sobom. Svašta se tu otkrije... |
12.07.2006., srijeda
Sin utjehe
|
Bila je 1995. godina. Stari mi je kao časnik HV doslovno nestao, ni glasa, a dan dva iza njega pokupili su i mene. Strpali u kampanjolu i dovezli na bojišnicu. Počeo je "Bljesak". Sve je to poznato, ali meni su emocije tada bile usredotočene na moju Goldicu koja je već imala stomak do vrata. Ostaviti je tako samu bila je noćna mora za mene, a najgore je što i nakon munjevite akcije naših vojno-redarstvenih snaga, potreba za mojim VES-om ostala je još mjesec dana iza toga. Uspio sam se nekako skinuti, jer Goldica treba svakoga dana roditi. I došao je taj dan - 12.07. 1995. u 17,45 rodio se maleni Goldić čije pravo ime vuče korijen iz jednog jezika u značenju Sin utjehe (nismo to znali tada). Radosti nije bilo kraja. No, već sutra problemi. Vraćao sam s eiz posjeta mojoj malenoj obitelji i tek pošto sam izašao iz bolnice zapucalo je a Osijekom je odjekivala sirena koja je označavala opću opasnost. Goldica je, u onom stanju, malenoga nosila na rukama do podruma bolnice a u tim je uvjetima Goldić dobio i žuticu. Po povratku doma, noću nas nije maleni toliko budio koliko stalni rafali iz protuzrakoplovnog oružja po gradu. Tim začikavanjima došao je kraj u "Oluji" u kojoj sam i osobno sudjelovao na odgovornoj funkciji. Moj angažman bio je gotovo do studenog 1995. godine, a dijete sam vidio rijetko, posebno u prva dva i pol mjeseca kada sam ih spremio u Zagreb. Teška i sretna godina. Goldiću, sretan ti 11-ti rođendan! |
11.07.2006., utorak
Ego
|
Često napišemo ili kažemo nešto iza čega čvrsto stojimo. Rekli bi ljudi da je riječ o principijelnosti. Gospođa koja ima dosta životnog iskustva kaže da voli one ljude koji ne mijenjaju svoja mišljenja i stavove, nego da ih cijeni zbog dosljednosti, pa makar bili i u krivu. Kada je to izgovorila društvo koje je bilo okupljeno dalo joj je podršku i netko neutralan bi pomislio da je takav način razmišljanja opće prihvatljiv. Osobno često stojim kod nekih stajališta misleći da su upravo ona ispravna. No i vrlo brzo mogu promijeniti mišljenje i izraziti žaljenje ako sam nekoga povrijedio zbog ranijih stavova. Naše je mišljenje formirano na bazi podataka koji su nam dostupni. Neke nove informacije i saznanja mogu nam pomoći da promijenimo mišljenje ili čak generalne životne stavove. Dakle, znači li to da je osoba koja si dopušta mijenjati stavove spoznajom novoga da je ta osoba nestabilna. Mislim da je njegovo veličanstvo «JA» uzrokom ne mijenjanja mišljenja, jer kako ćemo pred drugima priznati da smo pogriješili. Često puta i na ovome blogu i na komentarima kažem ili iznesem neko razmišljanje koje kasnije utvrdim da nije u redu, i to priznam. I u privatnom životu imam problema zbog toga. Čak se i moja Goldica čudi kako za čas zastupam jedno, a već u drugoj minuti drugo. To je isključivo zbog novog saznanja, nove informacije, koja otvori oči i kojom utvrdiš da je osoba nasuprot tebe u pravu. No, kao što popustim brzo kad pogriješim tako se i ne libim reći što mislim sviđalo se to drugoj osobi ili ne. |
10.07.2006., ponedjeljak
Isplati se!
|
Nitko vam u životu ne može zadati toliko boli kao oni koje najviše volite. Moglo bi se reći da što više volite nekoga da vam je i bol koju vam ta osoba zada i sama veća. Lakše se nosimo s problemima koji nam dolaze sa strane ljudi do kojih nam nije stalo, ali što učiniti doista kada vam to učine najvoljeniji. Ništa, to je znak da vam je stalo, da vam nije svejedno. I tu ne treba čekati da se nešto dogodi, čekati da se situacija sama od sebe razriješi. Volimo li nekoga sami ćemo povući potez bez obzira na zadanu bol, jer stalo nam je do te osobe. Netko će se opet, zatvoriti u sebe plašeći se voljeti, bojeći se da je (ga) opet netko zavoli (jer ako zavoli, pokazalo se, opet će boljeti). Povlačite poteze, boli jer vam je stalo, tad se borite. Isplati se! Voli vas Goldy! |
07.07.2006., petak
Zamisli
|
Zamisli da imaš cijeli svijet. Sve gradove i sela, sve planine i mora. Sve da je tvoje, jel bi bio sretan? Malen sam ja za svijet, ali i veći od njega, jer više mi stane kad raširim ruke. Volim taj svijet koji rukama mogu zagrliti i ništa mi više ne treba... |
06.07.2006., četvrtak
Najbolje od sebe
|
Toliko sam se puta našao u situaciji da uđem u konflikt s ratobornim osobama koji su toliko nesretni da bi se svađali sa svima. Prvo sam se na silu suzdržavao, davao im za pravo, što ih je u biti zbunjivalo. Danas, naime, na konflikt ide konflikt, a ne cvijet. Kasnije mi je prešlo u naviku, a sada bez obzira na sve pružim osmijeh. Da ne pričam bez veze znaju oni koji me s ovoga bloga i osobno poznaju. Baš kad vas netko napadne trebate prema njima pokazati ljubav, jer to ćeš ih više smesti nego da se sukobite. Na kraju vam svi takvi jedu iz ruke. Neki moji poznanici govorili su mi da kad idem tako dobrim da to činim iz svojih sebičnih ciljeva i da je to sve samo zato što imam potrebu da me svi vole. Uvijek će biti kritičara, radio dobro ili loše. Također, svi smo mi u životu stjecali puno lažnih prijatelja zbog toga što nešto činimo, zbog toga što nešto jesmo, ali smo dobivali i istinske neprijatelje. To nije razlog da odustajemo i silazimo s našeg puta, zar ne!? Sjetim se i kolikim sam ljudima našao posao, izvadio ih iz problema, posudio novac, bio i jesam jamac za kredit. Već sutra, kad je meni sve to trebalo, svi kao da su zaboravili što sam prije učinio za njih. Kada sam opet stao na noge, isti su mi se opet obraćali za pomoć. Nisam odbio. Bio sam užasna osoba. Ne tako davno, prije četiri, pet godina. Iskrenost i poštenje bili su mi strani film. Kad čovjek preokrene samoga sebe, kad doživi kopernikanski obrat, kad krene putem iskrenosti i poštenja, ljudi mu prvo ne vjeruju, sam imaš svoje ratove u glavi, postaješ ranjiv, ali ako ustraješ isplati ti se, postaneš uzor. Isto tako, godinama možeš graditi neki odnos, ili nešto materijalno, svejedno. Godine truda mogu biti uništene u tren oka. Pokazalo se da ne treba odustati ni kada se to dogodi. Slično je kada pokušaš pomoći nekim ljudima. U početku se ljute, misle da imaš neki svoj osobni interes. Kao da bolje prihvaćaju kad ideš džonom na njih, nego cvijetom. Ali i najtvrđa stijena se prije ili kasnije slomi. Bitno je da uvijek daješ najbolje od sebe. Ovaj post posvetio sam jednoj bakici od 75 godina koja redovito čita moj blog, inače profesorici francuskog i engleskog, kao odgovor na neka njena upućena mi pitanja. UPDATE: Upravo doznah da je moja draga Divljakuša rodila malenoga Franu (3500 g i 51 cm). Presretan sam! Čestitke slatkoj Magici! |
05.07.2006., srijeda
Nebo nad gradom
|
učini da osjećam se posebnom i napiši nešto samo za mene riječi pjesme na koju će netko skladati glazbu koju će netko pjevati koju će pamtiti oni koji su nekoga voljeli snažno nekada... učini da osjećam se posebnom i da mislim kako ti puno značim da sam u tebi ostavila tragove da iznutra nosiš moje mirise zauvijek... učini da osjećam se posebnom kao trenutak zaustavljen u vremenu kao treptaj u tvome pamćenju za koji se uhvatiš kad god ti je oblačno nebo nad gradom... Elfrida Matuč-Mahulja |
04.07.2006., utorak
Kupaonica
Ostao sam dužan reći da smo još u subotu predvečer svečano proglasili završetak radova na kupaonici. Iako vrlo malena, trebalo je 16 dana za njenu rekonstrukciju. Naravno da ne znaš što se krije ispod pločica budući da smo mi nedavno kupili ovaj stan. Kada su skinute, zgrozili smo se nad stanjem i neravninama u nečem što bi neki nazvali zidom. Tako da smo osim vodoinstalaterskih, električarskih, keramičarskih i ličilačkih radova, morali zvati i zidare da od te nakupine neravnih ciglića naprave zid. Tako je u moju malu kupaonicu ušlo pola tone žbuke, a i toliko mojih živaca.  Sada je sve lijepo. Uživamo u novome. Divimo se svakim novim ulaskom unutra. Slika novoga ipak je intiman prostor, pa ću je zadržati za svoju arhivu. |
03.07.2006., ponedjeljak
I'm back
|
Što nas čini sretnima? Blagostanje, novac, zabava... Statistike govore da je najviše samoubojstava zabilježeno u skandinavskim zemljama, Kanadi, SAD-u. Gotovo bi se uz taj broj mogao vezati i broj narkomana, koji su također potencijalni samoubojice. Dakle, ljudi koji žive u blagostanju, djeca iz bogatih obitelji. Oni koji imaju sve drže do kulture smrti, žele umrijeti. S druge strane milijuni djece umire ispružene rukice za šaku riže. Žele živjeti, vole i slave život. Ipak, mi i dalje težimo za materijalnim, a kad izgubimo neku pravu vrijednost (smrt nekoga u obitelji, zdravlje, prijatelja) shvatimo kako smo čitavog života išli kao stranputicom. Zato, zagrlite prave vrijednosti, mislite na svoje zdravlje i ljubite sve oko sebe. Voli vas Goldy |