Neki dan sam vidio svoju nekadašnju profesoricu Glazbenog i to ne bi bilo ništa čudno da me to kako ona izgleda nije navelo da napišem post. Naime, ona je bila "zaštitni znak" središta Osijeka tako što je svakodnevno sa svojim suprugom šetala gradom. Bilo ih je lijepo vidjeti, gotovo kao golubići u poznim godinama svakome su pružali osmijeh, a kako su poznavali dosta ljudi zastali bi nakon svakog drugog koraka zadržavajući se u srdačnim razgovorima. Prošle je godine njezin muž umro, a ja je nisam od tada vidio više od dva,tri puta. Neki dan, vidjeh potpuno propalu ženu, staricu i ne bi se čudio kada bi i ona ubrzo napustila ovaj svijet. Znam više takvih primjera u kojima kada bi jedan bračni partner umro, drugi krenuo "za njim". Jedan je primjer drastičan i zanimljivo je, riječ je o muškarcu, djedici. Nije bio bolestan, ono, po starački je nosio svoje godine, vitalan. Kad je umrla kako kaže njegova "baka", tri dana je otišao iza nje.
Neke su ljubavi takve. Nađu se srodne duše i jedna bez druge ne može. Koja to mora da je tuga?! Sve nas to čeka, da danas sutra ostanemo bez voljene osobe ili ona bez nas. Ovo je malo tužno, zbog same smrti kao takve, gubitka voljene osobe, ali svakome bi poželio da nađe svoju srodnu dušu, ljubav svog života, ma kako bilo teško kad je izgubi. Kakav je tek pakao za one koji takve ljubavi ne poznaju...
Post je objavljen 17.07.2006. u 19:15 sati.