Kako postajem stariji kao da mi moja baka otkriva sve više pojedinosti iz obiteljske škrinjice. U posljednjoj takvoj storiji priča baka kako su se njeni roditelji strašno voljeli i kako se o toj ljubavi dugo pričalo u njenom kraju. Nakon nekog vremena ljubovanja odlučili su se zaručiti, no ostalo je na tome jer je brzo došao Prvi svjetski rat. I dok su se gotovo svi muški vratili u njen kraj, njega nije bilo. Kažu da je stigao do solunskoga fronta, ali ga nitko poslije nije vidio. Vrijeme je prolazilo, a kako je moja prabaka bila vrlo lijepa žena (vidio sam slike op.g.) našlo se dosta mladića koji su je htjeli oženiti. Obitelj ju je grdila jer je tu bilo puno dobrih prilika. Ja čekam svoga dragoga dok sam živa, a ako se njemu nešto dogodilo bolje i mene da nema. I onda jednoga dana, evo nesretnika, izgladnjeloga. Pješice je išao do svog malog gradića, lutao planinama i poljima, krov su mu zvijezde bile. Kada se malo oporavio napravljena je nezaboravna svadbena svečanost i došla su djeca. Moja baka, kao najstarija, njezin brat i mala sekica. Pradjed je bio učen čovjek i za ono vrijeme među rijetkim pismenim ljudima, pa su svi dolazili k njemu da im piše razne molbe i slično. Od toga je dosta zarađivao pa je kupio veću kuću u središtu grada, zadržavši i staru koja nije bila u lošem stanju. I kako je primao dosta stranaka, dobio je tuberkulozu. Nije mogao ni jesti, a ono što on nije pojeo jela je prabaka. Njezini su je opet grdili da i ona može dobiti TBC ako jede hranu u kojoj možda ima klica (bili su bogati pa nije bilo razumna razloga jesti tu hranu). Rekla je, ako nema njega, nema ni mene. On je umro nakon tri mjeseca, a ona koju godinu za njim (ne od tuberkuloze, kažu od tuge). Baki je tada bilo devet, braci 7, a sekici 5 godina. Za ono vrijeme neshvatljiva ljubav. Možda i za ovo. Tko može prosuđivati koja je ljubav najveća? Baka i njena seka još su žive i na pragu su devedesete. Nekako sa sjetom pričaju o toj ljubavi o kojoj im je i baka govorila.
Post je objavljen 21.07.2006. u 07:11 sati.